Nabokov, kojemu smo prošle godine obilježili 30. godišnjicu smrti, jedno je od najvažnijih književnika dvadesetog stoljeća: engleski je naučio usred Rusije, od dadilje, na imanju nedaleko od Petrograda gdje je odrastao kao kraljević, da bi nakon Oktobarske revolucije životario na rubu gladi u Berlinu i pisao svoje prve romane na ruskom. Slijedi bijeg u Ameriku, gdje predaje književnost i nastavlja pisati, ali na engleskom, te nagla, golema slava s “Lolitom”. Sredovječni profesor postaje hit sezone, te do kraja života sa suprugom Verom živi u švicarskom hotelu.
Tankoćutni pedofil
Laura je briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti
Dmitrij Nabokov
Njegov Humbert-Humbert, pedofil zavodnik Lolite, svakako je najpoznatiji iz Nabokovljeve galerije luđaka. Humbert je ipak šarmantniji od ostalih, stoga ne čudi što ga je u novoj filmskoj verziji utjelovio Jeremy Irons. Teško je zamisliti tko bi glumio luđaka iz “Očaja”, ili profesora ubojicu pedofila iz “Blijede vatre”, djela u kojem se intenzivira piščev interes za sablasti i onostrano. I ovo je priča koja se bavi onostranim.
Neposredno prije smrti Nabokov se strasno bavio svojim posljednjim romanom, po imenu “The Original of Laura” (“Laurin izvornik”). Običnom olovkom napisao je stotinu i trideset kartica. No, nije ga stigao dovršiti. Na samrti je zamolio sina Dmitrija, opernog pjevača, prevoditelja i urednika mnogih njegovih djela, da taj roman nipošto ne objavi. Da ga uništi. Perfekcionist koji je vodio brigu o svakom zarezu smatrao je “Lauru”, bez obzira na pedesetak čitanja, tek grubom skicom. Tako je roman velikog pisca završio u švicarskom sefu, a za njega je znalo samo dvoje ljudi - Dmitrij i Vera.
Spaliti ili ne?
Roman nije spaljen, premda je genij baš to tražio. Takve se samrtničke želje često javljaju u pisaca, a nekada se tiču čitavih opusa - kao što je bio slučaj s Kafkom. Ni Vergilije nije blaže sebi presudio. Gogolj, o kojem je Nabokov pisao i predavao, imao je nešto protiv posthumnog objavljivanja drugog dijela “Mrtvih duša”. Onome tko umire lakše je nego onome tko ostaje: treba li poštovati želju pokojnika? Ili brojnih poklonika?
Vera je umrla 1991., bez odluke o “Lauri”. Ovog proljeća, Dmitrij je počeo razmišljati da je objavi . Pojavile su se brojne rasprave: neki su se strasno zauzeli za objavljivanje posljednjeg romana, no bilo je i protivnika koji su smatrali da treba poštovati posljednju želju pisca. Jer - majstor valjda zna!
Mnogi su se stručnjaci Nabokova zatekli u nebranom grožđu, jer nikada nisu ni čuli za taj rukopis, premda se spominje u opsežnoj biografiji Briana Boyda, najsuptilnijeg proučavatelja Nabokova. Neki su proljetos izjavljivali da se radi o dijelu kraćeg romana, nalik “Čarobnjaku”, napisanom u ruskoj fazi u Berlinu, te da postoji svega tridesetak, četrdesetak kartica rukopisa. Sam Nabokov spominje “Laurin izvornik” u pismu iz listopada 1976. (osam mjeseci prije smrti) “... nedovršeni rukopis romana koji sam počeo pisati prije bolesti i sasvim ga dovršio u glavi: mora da sam ga pročitao pedesetak puta, a kako sam padao u delirij, činilo mi se da ga čitam pred malenom, prosanjanom publikom u nekom ograđenom vrtu. Moja se publika sastojala iz paunova, golubova, mojih odavno mrtvih roditelja, dva čempresa, nekoliko mladih medicinskih sestara...”. Zbog napada kašlja i slabe ruke, piše Nabokov, djelo nije tako savršeno, ali to će postati u rukama “inteligentnih čitatelja, kad se objavi”. Iz ovog je pisma očito da Nabokov još ne priželjkuje uništenje romana. Potom, na samrti, pisac će odjednom zatražiti da se Laura baci u vatru.
Dmitrij Nabokov posljednjih je trideset godina proveo u nezahvalnom procjepu. Jednom je prigodom izjavio da je “Laura” “... briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti, čije je objavljivanje, zbog nedovršenosti, on strogo zabranio”. Potom su krenula nagađanja o čemu se tu radi: urednik “Nabokovljevih studija”, profesor na Davidson Collegeu Zoran Kuzmanovich (naš čovjek na terenu), kojem je navodno Dmitrij pročitao djeliće romana, smatra da je u “Lauri” riječ o “starenju, ali i o trajnosti nečije životne ljubavi”, čime bi se “Laura” tematski pridružila “Adi”, ali i “Loliti”, gdje Humbert-Humbert ostaje trajno opsjednut svojom mladićkom ljubavi, Anabelom.
Pisac i njegova sekta
Možda je “Laura” nadahnuta već spomenutim “Čarobnjakom”, kratkim ruskim romanom iz 1939., kojeg će tek nakon Nabokovljeve smrti Dmitrij prevesti i objaviti na engleskom. Još prije nekoliko godina, Dmitrij je skupljao snagu da uništi očev rukopis. O tome je napisao pisamce nekom Nabokovljevu obožavatelju, što je mnoge njegove sljedbenike (pravi pisac uvijek za sobom ostavi sektu) bacilo u očaj.
Dmitrij je bio razapet između posljednje očeve želje i gomile gladnih literata koji su ginuli za još jednim komadićem Vladimira Nabokova, ma kako nesavršen on bio. No, tu je i pismo Vladimira Nabokova u kojem on sanjari o tome kako čita “Lauru” pred biranom publikom u ograđenom vrtu. I spominje njezino objavljivanje.
Donedavno, Dmitrij je razmišljao o tome da smjesti rukopis u neku biblioteku, muzej, ili fundaciju, gdje bi ga strogo probrani krug ljudi mogao uživati. S druge strane, mislio je i o uništavanju. Naposljetku, poslušan sin odlučio se oduprijeti ocu: u predgovoru knjige koja je pred tiskom, i to vjerojatno u izdanju uglednog Knopfa, on piše kako jednom davno, nezadovoljni Nabokov pukim slučajem nije bacio “Lolitu” (a tada još nije bilo kopija koje se čuvaju u kompjutoru, dapače, “Lolita” je pisana na moru sitnih papirića, u ne baš urednom slijedu).
Sudbina te knjige, kaže Dmitrij, nadahnula ga je da spasi i podjednako savršenu, premda ne sasvim dovršenu “Lauru”. I tako će se nebrušeni književni dragulj vrlo skoro naći u rukama čitatelja. A Nabokovu preostaje samo da ljut posjećuje svog sina u snovima, te miče zavjesama i plahtama u znak protesta.
Za kraj, evo što su urednici napisali o radnji tog romana koji je čekao 30 godina na objavljivanje: riječ je o lijepoj, mladoj i promiskuitetnoj Flori Lanskaji, koja je pozirala kao Laura (valjda, Petrarkina) nekom slikaru, udanoj za poznatog, korpulentnog znanstvenika, neurologa Philipa Wildea, a kako njihov brak postaje nesretniji, Florina prisutnost uz Philipa sve je nestvarnija, on se povlači sve dublje u vlastita istraživanja, u kojima pokuša samom sebi dokazati da njegov duh i tijelo i tako više ne postoje. I tu je kraj života i romana, kao i rasprave o sudbini Laure.
Milana Vuković Runjić
Tankoćutni pedofil
Laura je briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti
Dmitrij Nabokov
|
Neposredno prije smrti Nabokov se strasno bavio svojim posljednjim romanom, po imenu “The Original of Laura” (“Laurin izvornik”). Običnom olovkom napisao je stotinu i trideset kartica. No, nije ga stigao dovršiti. Na samrti je zamolio sina Dmitrija, opernog pjevača, prevoditelja i urednika mnogih njegovih djela, da taj roman nipošto ne objavi. Da ga uništi. Perfekcionist koji je vodio brigu o svakom zarezu smatrao je “Lauru”, bez obzira na pedesetak čitanja, tek grubom skicom. Tako je roman velikog pisca završio u švicarskom sefu, a za njega je znalo samo dvoje ljudi - Dmitrij i Vera.
Spaliti ili ne?
Roman nije spaljen, premda je genij baš to tražio. Takve se samrtničke želje često javljaju u pisaca, a nekada se tiču čitavih opusa - kao što je bio slučaj s Kafkom. Ni Vergilije nije blaže sebi presudio. Gogolj, o kojem je Nabokov pisao i predavao, imao je nešto protiv posthumnog objavljivanja drugog dijela “Mrtvih duša”. Onome tko umire lakše je nego onome tko ostaje: treba li poštovati želju pokojnika? Ili brojnih poklonika?
Vera je umrla 1991., bez odluke o “Lauri”. Ovog proljeća, Dmitrij je počeo razmišljati da je objavi . Pojavile su se brojne rasprave: neki su se strasno zauzeli za objavljivanje posljednjeg romana, no bilo je i protivnika koji su smatrali da treba poštovati posljednju želju pisca. Jer - majstor valjda zna!
Mnogi su se stručnjaci Nabokova zatekli u nebranom grožđu, jer nikada nisu ni čuli za taj rukopis, premda se spominje u opsežnoj biografiji Briana Boyda, najsuptilnijeg proučavatelja Nabokova. Neki su proljetos izjavljivali da se radi o dijelu kraćeg romana, nalik “Čarobnjaku”, napisanom u ruskoj fazi u Berlinu, te da postoji svega tridesetak, četrdesetak kartica rukopisa. Sam Nabokov spominje “Laurin izvornik” u pismu iz listopada 1976. (osam mjeseci prije smrti) “... nedovršeni rukopis romana koji sam počeo pisati prije bolesti i sasvim ga dovršio u glavi: mora da sam ga pročitao pedesetak puta, a kako sam padao u delirij, činilo mi se da ga čitam pred malenom, prosanjanom publikom u nekom ograđenom vrtu. Moja se publika sastojala iz paunova, golubova, mojih odavno mrtvih roditelja, dva čempresa, nekoliko mladih medicinskih sestara...”. Zbog napada kašlja i slabe ruke, piše Nabokov, djelo nije tako savršeno, ali to će postati u rukama “inteligentnih čitatelja, kad se objavi”. Iz ovog je pisma očito da Nabokov još ne priželjkuje uništenje romana. Potom, na samrti, pisac će odjednom zatražiti da se Laura baci u vatru.
|
Dmitrij Nabokov posljednjih je trideset godina proveo u nezahvalnom procjepu. Jednom je prigodom izjavio da je “Laura” “... briljantno djelo, najjači koncentrat očeve kreativnosti, čije je objavljivanje, zbog nedovršenosti, on strogo zabranio”. Potom su krenula nagađanja o čemu se tu radi: urednik “Nabokovljevih studija”, profesor na Davidson Collegeu Zoran Kuzmanovich (naš čovjek na terenu), kojem je navodno Dmitrij pročitao djeliće romana, smatra da je u “Lauri” riječ o “starenju, ali i o trajnosti nečije životne ljubavi”, čime bi se “Laura” tematski pridružila “Adi”, ali i “Loliti”, gdje Humbert-Humbert ostaje trajno opsjednut svojom mladićkom ljubavi, Anabelom.
Pisac i njegova sekta
Možda je “Laura” nadahnuta već spomenutim “Čarobnjakom”, kratkim ruskim romanom iz 1939., kojeg će tek nakon Nabokovljeve smrti Dmitrij prevesti i objaviti na engleskom. Još prije nekoliko godina, Dmitrij je skupljao snagu da uništi očev rukopis. O tome je napisao pisamce nekom Nabokovljevu obožavatelju, što je mnoge njegove sljedbenike (pravi pisac uvijek za sobom ostavi sektu) bacilo u očaj.
Dmitrij je bio razapet između posljednje očeve želje i gomile gladnih literata koji su ginuli za još jednim komadićem Vladimira Nabokova, ma kako nesavršen on bio. No, tu je i pismo Vladimira Nabokova u kojem on sanjari o tome kako čita “Lauru” pred biranom publikom u ograđenom vrtu. I spominje njezino objavljivanje.
Donedavno, Dmitrij je razmišljao o tome da smjesti rukopis u neku biblioteku, muzej, ili fundaciju, gdje bi ga strogo probrani krug ljudi mogao uživati. S druge strane, mislio je i o uništavanju. Naposljetku, poslušan sin odlučio se oduprijeti ocu: u predgovoru knjige koja je pred tiskom, i to vjerojatno u izdanju uglednog Knopfa, on piše kako jednom davno, nezadovoljni Nabokov pukim slučajem nije bacio “Lolitu” (a tada još nije bilo kopija koje se čuvaju u kompjutoru, dapače, “Lolita” je pisana na moru sitnih papirića, u ne baš urednom slijedu).
Sudbina te knjige, kaže Dmitrij, nadahnula ga je da spasi i podjednako savršenu, premda ne sasvim dovršenu “Lauru”. I tako će se nebrušeni književni dragulj vrlo skoro naći u rukama čitatelja. A Nabokovu preostaje samo da ljut posjećuje svog sina u snovima, te miče zavjesama i plahtama u znak protesta.
Za kraj, evo što su urednici napisali o radnji tog romana koji je čekao 30 godina na objavljivanje: riječ je o lijepoj, mladoj i promiskuitetnoj Flori Lanskaji, koja je pozirala kao Laura (valjda, Petrarkina) nekom slikaru, udanoj za poznatog, korpulentnog znanstvenika, neurologa Philipa Wildea, a kako njihov brak postaje nesretniji, Florina prisutnost uz Philipa sve je nestvarnija, on se povlači sve dublje u vlastita istraživanja, u kojima pokuša samom sebi dokazati da njegov duh i tijelo i tako više ne postoje. I tu je kraj života i romana, kao i rasprave o sudbini Laure.
Milana Vuković Runjić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....