Jedan od velikih problema današnjice je prisutnost podijeljenosti u društvu, zbog čega se čini kao da smo više usredotočeni na ono što nas razdvaja, umjesto na sve ono što nas povezuje. Povezanost počinje tamo gdje prepreke nestaju je središnja poruka Hrvatskog Telekoma koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima daleko više stvari koje nas povezuju neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiracije donosimo seriju priča pojedinaca koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju, već su ih srušili i odlučili živjeti punim plućima i povezani.
Bez završene srednje škole, s traumama obiteljskog nasilja i nezaposlena, Sandra je dugi niz godina boravila u napuštenim prostorijama grada Zagreba. Njezino društvo bili su ovisnici, a manjak osnovnih životnih uvjeta doveo ju je u loše psihičko i fizičko stanje. Svaki dan na ulici protjecao je u ogromnoj neizvjesnosti, nije imala dovoljno odjeće, niti hrane, a sigurnost je za nju bila misaona imenica. Tko zna gdje bi Sandra danas bila da u njezin život nije ušao tračak svjetlosti u obliku udruge simboličnog imena - Dom nade. Suradnja sa socijalnom radnicom, socijalnom mentoricom i drugim članovima udruge vrlo je brzo urodila plodom. Uz pomoć svakodnevnih razgovora s djelatnicima Doma nade, Sandra je počela progovarati o svojim problemima i uspjela u potpunosti promijeniti svoj život.
- Dijete sam miješanog braka, a roditelje skoro uopće nisam viđala, već su o meni brinuli djed i baka. Nakon njihove smrti, za mene se sve raspalo. Završila sam na ulici, bez ikoga, a s ostatkom obitelji nisam imala nikakav odnos. Koliko god sam se pokušavala tješiti, ulica ne može biti dom, a život na njoj je sve samo ne lagan – govori Sandra.
Ubrzo nakon što se obratila djelatnicima i volonterima Doma nade, Sandra je u prostorijama udruge, u ulici Augusta Harambašića 20 u Zagrebu, za početak počela brinuti o osobnoj higijeni, a malo nakon toga pronašla je i posao. Da joj je netko pri prvoj posjeti udruzi rekao da će danas biti u procesu štednje za vlastiti stan, ne bi mu vjerovala.
Sandra je samo jedna od korisnica usluga ove udruge koju je 2012. godine osnovao Danijel Vuga sa svojom suprugom Marijanom Ivanić Vugom. Supružnici i teolozi iz Duge Rese željeli su teoriju pretvoriti u praksu na dobrobit zajednice i tako se, kažu, rodila ideja o udruzi za beskućnike.
-Nije beznačajno podsjećati ljude da drugome treba činiti što želimo da oni nama čine. No, jedna je stvar vjerovati i pričati da treba pomagati potrebitima, a druga je stvar to zapravo i činiti – govore.
-Prvi i glavni projekt udruge, Dnevni boravak za beskućnike nastao je spontano. Na dan preuzimanja Rješenja o osnutku udruge prišao mi je prodavač časopisa o beskućništvu. Kroz razgovor sam spomenuo da planiramo unajmiti prostor za udrugu u Zagrebu. Obzirom da je to bila osoba u situaciji beskućništva, pitao me smije li doći s par „kolega“ kod nas na kavu i tako je sve počelo – prisjeća se Danijel.
-Budući da se radilo o zimskom periodu, naši novi prijatelji su se prvenstveno dolazili ugrijati u udrugu. Ono što skoro svi uzimamo zdravo za gotovo, njima je značilo jako puno. Nakon nekoliko posjeta, pitali su nas smiju li se doći otuširati, podružiti uz kavu i nešto si skuhati. U tom trenutku nismo bili svjesni da smo započeli projekt kojeg ćemo kasnije nazvati Dnevni boravak za beskućnike, po čemu smo i sada najpoznatiji, a koji je bio prvi projekt te vrste na području Zagrebačke županije i šire - govore supružnici.
Inspirativne priče
U Hrvatskoj se ne zna točan broj beskućnika, a kroz ovu udrugu, koja samo u posljednje dvije godine broji 284 korisnika, prošlo je mnogo ljudi u potrebi, koji su zahvaljujući potpori uspjeli srušiti predrasude i značajno poboljšati svoje živote. Jedan od tih ljudi je i Danijel, mladić koji je djetinjstvo proveo u sustavu udomiteljstva, a kasnije praktički živio na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu. U udrugu je došao zbog prilike za održavanjem osobne higijene, a kroz razgovor su djelatnici ustanovili njegove vještine i pomogli mu da pronađe snagu u sebi.
-Danijela smo uveli u razgovore socijalnog mentorstva, pomogli mu s ostvarivanjem socijalnih prava i pokrenuli u njemu motivaciju za podizanje kvalitete života. Dugo mu je trebalo da se otvori i vjeruje da mu zaista netko želi pomoći. Prihvatio je smjestiti se u jedno od prihvatilišta za beskućnike i tada je započela potraga za adekvatnim radnim mjestom koje se zaista i pronašlo jako brzo. Čim je počeo raditi, stekao je povjerenje poslodavca i sklopio dogovor o otkupu stana svojim radom. Kroz prve mjesece zaposlenja dolazio je kod nas na razgovor i po savjete vezane uz odnose koje je uspostavljao na radnom mjestu – prisjeća se Marijana, voditeljica programa Poludnevnog boravka za beskućnike.
- Kao voditeljica boravka perem rublje korisnika, pripremam jednostavne obroke i napitke, ponekad i šišam, dijelim donacije. Razgovaram s njima i usmjeravam ih drugim stručnjacima. Vodim i projekt “Kultura i kokice" u kojem korisnike vodimo u kina, kazališta, muzeje. Koliko god ovaj posao bio težak i dinamičan, moram priznati da me jako ispunjava jer imam priliku raditi male stvari s velikom ljubavlju – kaže Kristina, voditeljica boravka za beskućnike.
S velikom ljubavlju svi volonteri i zaposleni obavljaju svoj posao, koji se zapravo može nazvati pozivom. Upravo zato, Dom nade iza sebe ima mnogo primjera ljudi koji su uspjeli preokrenuti svoj život na bolje i srušiti sve granice društvenih očekivanja. To je bio slučaj i s Josipom, čovjekom s brojnim dijagnozama, među kojima su šizofrenija te mnoge druge fizičke bolesti. U Dom nade dolazio je duži period, počeo brinuti o higijeni, dobio potporu i pomoć kod rješavanja socijalnih i zdravstvenih problema. Uz mnogo truda i rada, Josip danas ima primanja koja mu omogućavaju dostojan podstanarski život i sve što mu treba.
-Na ulici sam živio 11 godina, doslovce na asflatu i betonu, no već godinu i pol sam situiran čovjek. Koristio sam sve usluge svih humanitarnih udruga u Zagrebu uključujući i Dom nade, koji se ističe svojom toplom atmosferom. Omogućili su mi topli tuš, šišanje, pranje rublja, ali najbitnije je što vidite da je nekome stalo do vas i želi vam pomoći – govori Josip i dodaje da u udrugu dolazi i danas, ali kao prijatelj volontera i zaposlenih, na koje uvijek može računati.
Volonteri i zaposlenici, kojih je trenutno ukupno deset, čuju i vide dosta potresne stvari, no jedno im je zajedničko – ovime se bave zbog velike želje da pomognu drugima.
- Posao socijalnog radnika u boravku je dinamičan, emocionalno zahtjevan i iscrpljujući. Teške životne situacije i problemi korisnika s kojima se svakodnevno susrećemo ostavljaju traga na čovjeku. No, najveće zadovoljstvo i motivaciju za rad daju pozitivne priče naših korisnika koji su uspjeli pronaći snagu izdignuti se iz svog stanja i započeti novi život – govori socijalna radnica udruge Matea.
Novi život uspio je započeti i Ivan, muškarac u tridesetim godinama, koji je nakon posvojenja bio seksualno zlostavljan u obitelji. Nakon što je izbačen iz kuće, dolazi u Dom nade zbog osobne higijene, a uz to dobiva i bezuvjetnu podršku. Uz pomoć socijalne radnice uspijeva dobiti novčanu naknadu iz sustava socijalne skrbi, koja mu je poslužila kao odskočna daska u bolji život. Odlazi raditi sezonski posao, a nedavno je djelatnicima otkrio da planira preseljenje u inozemstvo. Ivan je još jedan primjer čovjeka koji je uz pomoć djelatnika i volontera udruge uspio povratiti davno izgubljeno samopouzdanje i dobiti potreban poticaj za ostvarivanje svog potencijala.
Jedna od najtežih priča bila je ona Andree i Mateja, ljubavnog para u srednjoj dobi, kojeg je osim velike ljubavi obilježila i Andreina ovisnost o drogi.
-Matej je bio jako zaljubljen i spreman učiniti sve za nju, a samim time i trpjeti njenu ovisnost. Živjeli su u napuštenim prostorima, ona je kopnila dan za danom, a on postajao sve očajniji, ali ju nije je napuštao. Nakon dolaska u Dom nade, Andrea i Matej provodili su sate u razgovoru sa socijalnom mentoricom sve dok Andrea nije došla do zaključka da se treba početi odvikavati od droge. Uz pomoć svog partnera i svih nas, uspjela je u tome i to bez odlaska u organizirane smještaje za odvikavanje. Nakon određenog vremena su, uz pomoć socijalne radnice, dobili i primanja i unajmili stan – prisjeća se voditeljica programa Poludnevnog boravka za beskućnike Marijana.
Važnost pristupa
Osnivači udruge, Marijana i Danijel, nam govore kako je odnos korisnika prema udruzi raznolik, no gotovo uvijek je u početku prisutno veliko nepovjerenje.
-Korisnici prvo misle da ih gledamo kao brojeve, no mi puštamo da naš rad govori umjesto nas. Prvenstveno pomažemo da se fizički dovedu u red, a posebno volimo kada netko izjavi da je “novi čovjek” nakon što se istušira i obuče čistu odjeću. Žene imaju problema sa menstrualnom higijenom pa nabavljamo higijenske uloške i vlažne maramice – govore.
-Svakome se individualno pristupa, a nerijetko razgovori završavaju zagrljajima pa i suzama. Ljudi smo, dozvoljavamo da korisnici vide da nam nije svejedno i upravo tada se, u većini slučajeva, događa pozitivan obrat – dodaju supružnici.
U 12 godina postojanja, ova udruga postala je poznata po prisnoj, obiteljskoj atmosferi, a Marijana i Danijel najviše su ponosni na to što su uspjeli zadržati svoj duh inkluzivnosti i želju za pomoći zanemarenima.
-Ovo ne smatramo poslom, već svojim pozivom jer svime što radimo doslovno mijenjamo ljudske živote – kaže Marijana.
Jači od izazova
Svoje aktivnosti i projekte Dom nade financira gotovo isključivo kroz projekte i natječaje, no to često nije dovoljno.
-Svijet natječaja i projekata nije loš sam po sebi, ali je pun neizvjesnosti, a nedovoljna sredstva su samo neki od izazova. Trenutno se suočavamo s neadekvatnim podrumskim prostorom prepunim plijesni, nedostatkom ljudskog kadra, manjkom volontera i psihološke podrške za djelatnike – govore osnivači.
No, usprkos izazovima, Dom nade ne odustaje od svog cilja.
-Pronašli smo svoj poziv i želimo širiti krug djelatnosti, utjecati na dobrobit društva i učiniti ga što tolerantnijim i inkluzivnijim. Previše je usamljenih, obespravljenih i onih koje nitko ne čuje, a naša misija je pružiti nadu i sigurnost te biti glas tim ljudima – govore osnivači udruge.
Ukoliko poželite postati dio ove priče, mjesta ima za sve! Sve vještine koje imate, od kuhanja kave, poznavanja stranih jezika, popravljanja slavina do slaganja rublja su dobrodošle.
-Mnogi misle da nemaju što ponuditi, a njihovo dobro raspoloženje i vedar duh mogu učiniti puno u nečijem životu. Naše korisnike rijetko tko upita kako su danas, stoga im malo pažnje znači mnogo i može promijeniti nečiji život – zaključuju Marijana i Danijel.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....