Zašto ti nisi moja mama? Ti me nikada ne bi ostavila.
Ove riječi uputio je jedan dječak iz dječjeg doma svojoj odgajateljici dok je odlazio biološkoj obitelji. Iako je svjestan da ona nije njegova majka, on ju tako vidi, baš kao što i druga djeca u svojim odgajateljima pronalaze roditelje, braću, tete ili prijatelje. I upravo sve to, ponekad, i jesu radnici u dječjim domovima za nezbrinutu djecu. Oni ih ujutro bude, kupaju, hrane, igraju se s njima, slušaju njihove probleme, spremaju na spavanje. Za njih posao često ne staje nakon završetka smjene, iako znaju provesti i po 24 sata u komadu s korisnicima čije životne priče samo s par rečenica mogu stegnuti i najtvrđe srce.
Ovi ljudi svakodnevno pomažu da jedno traumatizirano dijete odraste u stabilnu i samosvjesnu mladu osobu te im kroz vlastiti rad i trud žele pokazati da, nakon svega što su proživjeli, život može biti lijep. Kako bi dobili uvid u njihov život zamolili smo četiri odgajatelja iz tri dječja doma i jednog SOS dječjeg sela da nam napišu dnevnik o svom poslu. Tako da, ovo je priča o njima - o njihovim počecima, običnim danima, izazovima, suzama i nadama. Priča o neopjevanim herojima koji svakodnevno čine svijet boljim mjestom za djecu kojoj to najviše i treba.
Marija Elena Somić (26), Dječji dom Vrbina Sisak: ‘Odmah po dolasku na pripravnički staž zadesio nas je potres koji je na svima nama ostavio traga‘
Odmah po dolasku na pripravnički staž u Dječji dom Vrbina Sisak, tog kobnog 29.12.2020., zadesio nas je veliki potres koji je na svima nama ostavio traga, kako na radnicima tako i na djeci. Uslijedile su selidbe, prvo u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik, potom u SOS Dječje selo Lekenik, a tek onda povratak u naš grad Sisak, u novu kuću s obzirom na to da je zgrada dječjeg doma bila oštećena i dobila crvenu naljepnicu. Sve to se odvijalo u mojih godinu dana staža, svi lijepi i oni manje lijepi trenuci koje smo svi skupa prolazili. Upravo tih mojih godinu dana rada s djecom, povezanost s njima, pomaganje u različitim situacijama, stvaranje podržavajućeg okruženja, ta njihova neiskvarenost, tuga i sreća koja se dijeli, uspješno nošenje sa svime, sve je to vodilo k tome da nastavim raditi s njima. I moje želje su se ostvarile, nakon odrađenog pripravničkog staža, počela sam raditi kao odgajateljica i to je zaista poseban posao koji, pak, sa sobom nosi razne izazove koje treba prevladati, te se znati s njima suočiti.
Nemoguće je biti pripremljen na sve što te čeka jer je svaki radni dan drugačiji. Svaka minuta na poslu je ispunjena, puna izazova i koliko god mi mislili da smo naviknuti na određene stvari/situacije uvijek nas nešto novo iznenadi, ponajviše dolasci novih korisnika. Saznanje o njihovoj životnoj pozadini, traume koje su prošli, njihova adaptacija, svakako je sve to emocionalno zahtjevno, kao i prolaziti određene „faze“ naše djece kada su skloni agresivnom reagiranju ili kada su emocionalno iscrpljeni i povrijeđeni.
Svako dijete na određene podražaje reagira drugačije i potrebno je u takvim situacijama nastupiti s određenim tehnikama koje neće izazvati još burniju reakciju nego ih smiriti. Problem nastaje onda kada te tehnike ne djeluju, kada se dijete ne želi/ne može smiriti i tu treba znati kako postupiti. Ne postoji nikakav „čarobni štapić“ koji će umiriti situaciju nego je to zapravo cijeli proces. Ponekad se radi o situacijama koje nastanu iz bezazlenih razloga, primjerice, jedna djevojčica je imala izrazito burnu reakciju jer joj se tablet za školu večer prije nije napunio i do jutra se ugasio. Ona je potom bacala tablet po krevetu, vikala, plakala, pronalazila sve negativno u toj situaciji i nije dopuštala da joj se pomogne. S druge strane, ono što me najviše obraduje je kada vidim da su djeca složna, da nema međusobnih sukoba nego da jedni drugima pomažu. Isto tako, volim ih vidjeti sretne, volim kada idemo na razne izlete i putovanja jer su tada toliko uzbuđeni i nestrpljivi. Primjerice, u 7. mjesecu ove godine išli smo na ljetovanje u Pulu, točnije išli smo kampirati na Fratarski otok zahvaljujući plemenitoj akciji More ljubavi. Djeca su bila oduševljena, njima je kampiranje bilo jedno novo i posebno iskustvo, to spavanje u šatorima, vožnja brodom, mobiteli na koje su u potpunosti zaboravili jer nije bilo struje te su vrijeme posvetili zajedničkom igranju i kupanju... i onda kada vidite njih sretne i ispunjene, to vam je dovoljno da shvatite koliko malo je zapravo potrebno za sreću.
Lada Šošić Vata (55), Dječji dom Zagreb: ‘Dječak je odlazio u porodicu hranitelja, zagrlio me i rekao: "Zašto ti nisi moja mama?“‘
Prije 29 godina htjela sam raditi posao koji uključuje puno različitih situacija, tako da mi nikada ne bude dosadno. Volim proučavati osobnosti te tako kroz jednostavne primjere i druženja pomoći te promijeniti ono što nije baš dobro.
Prvi dan na poslu u Dječjem domu Zagreb bio je ispunjen beskrajnom količinom raznih emocija koje je teško opisati. Bila sam presretna što sam dobila posao i mislila sam da će sve biti slično radu u vrtiću. Međutim, brzo sam shvatila da je ovo puno teže i izazovnije. Posao koji ti uđe u svaku poru tvog bića i nosi se zauvijek. Nije moguće ne misliti na ovu djecu kada odete kući.
Sada, nakon ovoliko godina, shvatila sam da nemam tako velike moći da svima pomognem. S vremenom uspiješ iskontrolirati emocije, ali mi je opet jednako stalo do sreće svakog djeteta i nikada mi nije svejedno kamo će otići i hoće li biti sretni.
Djeca koja dolaze u dom u velikom broju slučajeva imaju traumatična iskustva koja ostave ožiljak na duši i to se naravno vidi i kada oni toga nisu svjesni zbog svoje dobi tj. nezrelosti. Teško je nositi se s time da djeca nisu u stanju odvojiti se od problema i da je potrebno jako puno vremena da ti ožiljci zarastu da bi se krenulo u novi i ljepši svijet povjerenja, primjerenih reakcija na nove događaje i slično. Iako, htjela bih vam naglasiti da nije sve tako teško i da ima puno lijepog i veselog u našim odnosima. Svakodnevna interakcija nas vodi u jedan normalan, blizak odnos koji se ustvari spontano stvara kao i s vlastitom djecom.
No, najveći je izazov suočiti se s činjenicom kada dijete odlazi od nas nekamo gdje znate da mu neće biti dobro. To je stvarno teško i taj osjećaj nelagode, straha i strepnje ne prolazi s godinama. U ovih 29 godina rada u Dječjem domu Zagreb postoji više trenutaka koje neću zaboraviti, ali istaknut ću jedan. Dječak je odlazio u porodicu hranitelja i pozvana je mama da ga prati, a on je mene zagrlio i rekao: "Trebala si ti ići, a ne ona. Zašto ti nisi moja mama? Ti me nikada ne bi ostavila.“
Na to nismo imuni, ali ono što mi je i više od nagrade je to što nas neka djeca posjete i jave se već kada su velika. Ne mogu ni opisati koliko mi je srce tada ispunjeno jer emocije nikada ne stare. Jedino je problem što je ovaj posao i fizički jako zahtjevan tako da ga, nažalost, ne možemo baš zauvijek raditi, a čini mi se da oni koji pišu zakone nemaju predstavu o tome pa misle da bake mogu trčati, podizati i nositi bez ikakvih teškoća i rizika.
Željko Crljen, voditelj SOS Zajednice mladih Osijek: ‘Vjenčanje dečka kojemu sam bio odgajatelj bilo je posebno emotivno iskustvo. Sada je upisao i doktorat‘
Odmah nakon fakulteta pronašao sam oglas za posao odgajatelja na zavodu za zapošljavanje, prijavio se, dobio ga i počeo raditi. Nisam znao što me čeka, računao sam da mi je to samo privremeni posao. Od tada je prošlo mojih 15 godina u SOS Zajednici mladih Osijek.
Pronašao sam se u ovom pozivu te radim s istim žarom kao i prvi dan. Mogu reći da u tih 15 godina niti jedan radni dan nije bio isti, u ovom poslu nema planiranja. Stekao sam iskustvo i znanje, ali emocije su iste kao i prvi dan, biti odgajatelj je emocionalno jako zahtjevno zanimanje jer se radi o teškim sudbinama djece i mladih.
S djecom se uvijek povežete. Po dolasku u SOS Dječje selo oni stvaraju čvrste veze sa SOS mamom koja im postaje zamjenski roditelj. Nakon završetka osnovne škole, djeca sele u SOS Zajednicu mladih i stvaraju nova poznanstva, prijateljstva i veze. Unatoč tome, većina njih ostaje u kontaktu sa SOS mamom i često je posjećuju u Dječjem selu. Ipak, mi kao odgajatelji u Zajednici mladih gradimo s njima kvalitetan odnos, pomažemo im na njihovom putu ka‘ osamostaljenju i postajemo za njih ‘čvrst oslonac‘.
Najbolje to pokazuje moj osobni primjer – u svibnju sam bio gost na vjenčanju dečka kojega sam vodio kao odgajatelj, i to mi je bio jedan od prvih zadataka na poslu. Bilo je to 2008. godine i od tada smo neprestano u kontaktu, prošao sam s njim sve životne uspone i padove. Završio je fakultet i upisao doktorat, odrastao je u stvarno dobrog, marljivog čovjeka i to me čini jako ponosnim. On sada kreće u novo poglavlje svog života, a ja ću i dalje biti uz njega.
Ovaj posao je više poziv, i mene samoga je učinio boljim čovjekom jer mi je glavni poslovni zadatak učiniti dobro djelo – pomoći mladim ljudima da nađu svoj put i ne posustanu pred preprekama.
Darija Golubić, Dječji dom Sv. Ana Vinkovci: ‘Svaki povratak u primarnu obitelj je gorko-sladak‘
Po struci sam magistra psihologije. Prije zapošljavanja u Dječjem domu Sv. Ana Vinkovci radila sam kao stručni suradnik psiholog u osnovnoj školi. Iako sam svakodnevno radila s djecom, po dolasku u Dom u početku mi je bilo potrebno određeno vrijeme prilagodbe. Najviše sam se borila s osjećajem sažaljenja nad životnim okolnostima djece smještene u ustanovu socijalne skrbi.
U ovom poslu pomažu mi različite edukacije kroz koje neprestano učim nove stvari i primjenjujem ih u svojem radu. Cilj mi je da djeca nauče prepoznati i imenovati svoje emocije te da se nauče nositi s njima, osobito onim neugodnima. Uz to, učim ih da uspješnije komuniciraju i jasnije izražavaju svoje misli, želje i potrebe. Kroz individualni i grupni rad s djecom radim na razvoju njihovog samopoštovanja i samopouzdanja. Najponosnija sam kada primijetim da neko dijete u interakciji s vršnjacima primjenjuje naučeno, te da drugoj djeci pruža podršku i savjetuje ih kako da i oni čine isto.
Osim toga, s djecom prolazim i one svakodnevne zadatke. Pomažem im u pisanju domaće zadaće i učenju, te zajedno izrađujemo projekte za školu. Redovito sam u kontaktu s njihovim učiteljima. Vodim ih kod liječnika i stomatologa, zajedno kupujemo odjeću. Slušamo pjesme, igramo društvene igre, gledamo filmove, a ljeti idem s njima i na ljetovanje u Supetar. Sve ovo znači da moj posao ne završava krajem radnog vremena, jer sam djeci, učiteljima i odgojiteljima uvijek dostupna.
Imam razvijen dobar odnos sa svom djecom u Domu, a posebno s djecom iz moje odgojne grupe. Oni me svake godine za moj rođendan iznenade poklonom i priredbom s bogatim programom u kojemu plešu, pjevaju, glume i recitiraju samo za mene.
U Domu radim tri godine, a u tom razdoblju su odlasci djece iz ustanove bili vezani samo uz povratak u primarne obitelji, nisu bila posvojena niti udomljena. Takvi rastanci su gorko-slatki i vrlo emotivni. Vezana sam uz njih i bojim se zbog mogućeg ponavljanja nepovoljnih obiteljskih okolnosti zbog kojih su i došla tu kod nas. Zbog povezanosti s djecom koja odu ostajem u povremenom kontaktu, a oni me rado obavještavaju o novostima iz svojega života.
Posao odgajatelja je lijep i vrlo human, ali može biti emocionalno iscrpljujući. Zbog toga je važno raditi na sebi kako bi se spriječilo „izgaranje“ na poslu i kako bi se djeci moglo dati najbolje od sebe, što oni i zaslužuju.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i PPD-a.