Nekoć je postojao drugačiji svijet, bez Facebooka, Instagrama i WhatsAppa. Morao si prići osobi s kojom želiš izaći, bez stalkanja online profila...

Možete li zamisliti dejtanje bez društvenih mreža? U današnjoj eri, u kojoj kolo vode lajkovi, aplikacije za komunikaciju, pa čak i one striktno namijenjene dejtanju, i u kojoj ljudi posvećuju mnogo pozornosti vlastitoj online prezentnosti, čini se nevjerojatnim da je nekoć postojao drugačiji svijet, onaj fizičkog, neposrednog kontakta, u kojemu si morao prići osobi s kojom želiš izaći van, bez da si se ranije uputio u njezine ili njegove online profile iz kojih je moguće saznati ključne detalje o osobi te prema njima konstruirati taktiku za "veliki susret".

Porazgovarali smo o tome s našim sugovornicima, redom ljudima koji su doživjeli oba svijeta, kako bismo saznali kako je izgledalo dejtanje u onom svijetu koji je iza nas. U svijetu bez Facebooka, Instagrama i WhatsAppa. U svijetu, dakle, telefonskih govornica, ljubavnih pisama i leksikona, koji su preteča društvenih mreža.

- Čovječe, moje dejtanje u srednjoj školi može se najbolje svesti pod 'zakon velikih brojki'. Nisam bio baš nešto popularan, morao sam biti vrlo maštovit oko načina na koji ću dobiti dejt s nekom curom koja mi se sviđa. Uglavnom je to bilo neko očijukanje, išao sam na vrckavost. Kao, on je smiješan, duhovit - započinje svoju priču o dejtanju u zaboravljenim vremenima stand-up komičar Goran Vugrinec (35), pa nastavlja o tome kako je u eri prije društvenih mreža saznavao detalje o pojedinoj osobi za koju se nadao da bi mogla postati njegova buduća odabranica.

- A znaš kako je to išlo, frend od frenda za frendicu od te cure, pa se raspitaš malo. Ne možeš joj stalkati Facebook ili Instagram profil, jer to ne postoji. Današnji klinci mogu saznati o željenoj osobi baš sve, i to unutar pet minuta. Tada nije postojao taj luksuz. Kad sam ja bio u srednjoj, ako ti se netko sviđao, morao si se dobrano potruditi da dođeš do kontakta, a to je najčešće bio kućni telefon. Sad zamisli, zoveš curu na kućni, a javi ti se njezin stari. Redovno sam poklapao slušalicu u tim momentima - govori nam Vugrinec, dodajući kako je u svemu bilo bitno imati i "osobe od povjerenja".

- To je bila ključna stvar. Ne želiš da ljudi šire priče. Jer, u to vrijeme, ako ti se netko sviđao i ako si pokušavao doznati nešto o toj osobi, još deset osoba je moralo znati za tu tvoju priču, jer oni ti pomažu doći do kontakta. Dakle, morale su to biti osobe od povjerenja, jer ne želiš da idući dan čitava škola priča o tome kako se tebi netko sviđa - nastavlja Vugrinec pa obrazlaže da tada nisu postojali emotikoni ili GiF-ovi kakvi se danas šalju preko društvenih mreža.

- Gle, ako si htio ostaviti dojam duhovitog lika, morao si prodati dobru foru, ali uživo, tijekom susreta s osobom, tijekom razgovora jedan na jedan. Danas dobiješ nečiju poruku na društvenim mrežama i imaš puno vremena smisliti neku foru, način na koji se želiš dopasti dotičnoj osobi. Ranije, bio je to ping-pong. Morao si brzo reagirati i imati foru koja će je zavesti odmah na licu mjesta. Morao si biti brz, dovitljiv sa šalama i pošalicama, ako je to već karta na koju igraš - komentira Vugrinec pa nastavlja o tome kako danas zavodnik ima puno manje šanse "ispasti debil" pred djevojkom.

- Danas možeš stalkati. Puno si bolje informiran. Ranije si morao pratiti djevojku, gledati što ona stavlja u svoj CD player kako bi joj mogao preporučiti neki album, pjesmu, a danas već znaš što ona sluša, ne moraš je pratiti jer sve to stavlja na svoje profile. Prema tome, puno si pripremljeniji i nećeš joj upasti s nekim prijedlogom koji nije u njezinom điru jer si apdejtan, i lako je biti apdejtan. Samo treba stalkati profile - pojašnjava Vugrinec, koji je doživio oba svijeta. Kad je on išao u srednju školu, Facebook je bio leksikon koji je išao od klupe do klupe.

- Putem njih smo saznavali omiljenu boju, film ili bend osobe. Tu se najbolje dolazilo do informacija. Najbolja su mi bila ona provokativna pitanja u leksikonu, tko ti se sviđa i slično. S obzirom na to da sam ja bio luzer u srednjoj, uvijek bih zadnji dobio taj leksikon. Ali, bila je to prednost za mene jer sam imao pregled nad svime što su cure iz razreda pisale prije nego što je ta bilježnica stigla do mene. To ti je stalkanje iz tog vremena - nastavlja Goran Vugrinec pa se osvrće i na neugodne pozive na kućne telefone, davno prije mobitela.

- Jedna cura mi nije htjela dati svoj kućni broj, ali napokon sam je slomio, rekavši da želim učiti s njom. I sad, zovem ja nju prvi, drugi, treći i četvrti put. Njezin roditelji se javljaju svaki put, vele mi da ona uči u knjižnici. Pa kako? Ja sam joj prodao šprehu da želim učiti s njom, a ona sad odjednom uči bez mene u knjižnici. Nisam mogao vjerovati. Tek poslije sam skužio da su njezini roditelji govorili da nije doma jer im je očito rekla da joj se ja ne sviđam ili se nisam sviđao njima, tko zna. Ne znam, iskreno, ali pretpostavljam da je ta cura i dalje u toj knjižnici gdje uči - smije se Vugrinec, koji kaže da je nakon pojave društvenih mreža bilo mnogo lakše raditi "istraživanje" cura koje su mu se sviđale.

Goran Vugrinec (35)

„Jedva sam slomio jednu curu da mi da svoj kućni broj, ali stalno su se javljali njezini roditelji. Trebalo mi je da shvatim da me otkantala, i to, pazi, za učenje u knjižnici. Onda je trebalo više hrabrosti, čak i sramoćenja kako bi došao do cilja.“

Maro Srezović (41)

„Zavođenje je nekad bio pošteni terenski rad. Konobari su znali sve. Kako se zove djevojka, s kim izlazi, koliko često svraća. Slala su se ljubavna pisma, a ne Facebook poruke. Pisma su išla, jasno, preko posrednika, pa si odgovor znao dugo čekati.“

Sebastian Fleiss

„Morao si prići djevojci i ostvariti fizički kontakt. Morao si uletjeti, možda i dobiti odbijenicu. Znalo je biti neugodno, pogotovo pred društvom, ali bilo je to puno romantičnije i interesantnije nego danas.“

- Ipak, nekako sam to izbjegavao. Nisam htio stvoriti sliku o osobi koja mi se sviđa prije nego što sam je upoznao - govori Vugrinec, koji nam ipak priznaje da se služio zavodničkim forama s Facebooka i ostalih mreža.

- Naravno. Znaš ono, ona objavi pjesmu od Nickelbacka, ja komentiram da je to najjači bend ikad i još šeram tu pjesmu, ha-ha. Zatim onaj 'poke' na Faceu, i to sam koristio. Svojevrsni neverbalni ulet. Ipak, definitivno bih odabrao onu prvu fazu, bez mreža. Gle, tada si trebao 'biti muško', trebao si biti hrabar, možda čak i ispasti debil kako bi došao do cilja. Trebao si postati ranjiv kako bi došao do jackpota, to je nestalo u današnjim odnosima jer na društvenim mrežama nisi ranjiv. Pokazuješ najbolje od sebe i daješ ljudima one informacije koje želiš da oni vide. Ja mislim da ako nisi ranjiv, ne možeš dobit dobar feedback od djevojke - nastavlja Vugrinec, na čije se riječi nadovezuje Maro Srezović (41), vlasnik kultnog Saloona i čovjek koji je također vidio oba svijeta.

- Prije je dugo trajalo to zavođenje. Svidjela bi ti se neka cura i prošlo bi nešto vremena prije nego što bi saznao u kojem se ona društvu kreće i gdje izlazi. Sve je to bio terenski rad i usmena komunikacija. Znao sam satima šetati na lokaciji gdje sam slučajno susreo neku djevojku, sve u nadi da ću je opet sresti - započinje svoju priču Srezović pa nastavlja o važnosti konobara u ona vremena.

- Ti ljudi su bili izvori. Konobari su znali sve. Kako se zove ta djevojka, s kim izlazi, koliko često svraća. Naravno, uvijek bi im prodavao onu foru 'pitam za frenda'. Onda saznaš s kim izlazi pa se skompaš s tim njezinim perifernim frendom koji će vas upoznati. Dobiješ, možda, nekako i broj telefona. Kućnog, naravno. E sad, turnusi. Ona ima školu ujutro, a ti popodne. Nikako se poklopit'. Zoveš, a javi se njezin otac, ili brat. Poklopiš slušalicu, naravno. Ako se javi mama, prodaješ joj svoje najsladunjavije izdanje. Sve je to bio jedan proces. Sjećam se, često sam nazivao i s govornice. Išao sam u Gornjogradsku, govornica je bila odmah tamo, pa bih rekao profesoru da moram na WC, a išao bi nju zvati na telefon u nadi da će mi se zaista ona i javiti. Vidi, nekad su trebala proći dva mjeseca otkad bi mi se djevojka svidjela do momenta u kojem bismo ugovarali dejt - prisjeća se Srezović, koji tvrdi da je cijeli taj mukotrpni, dugi proces imao svoj "šarm, romantiku".

- Danas je sve instant, a meni je, nama, trebalo stvarno puno vremena da realiziramo stvari. Slala su se ljubavna pisma, a ne Facebook poruke. Pisma su išla, jasno, preko posrednika, pa si odgovor znao dugo čekati. Vidi, imaju i te mreže svoje prednosti. Ali, u ranim danima, mislim. Ja sam se spojio sa svojom ženom preko Facebooka, ali to je bilo u ono rano vrijeme društvenih mreža, dok su one služile kao neki osobni leksikon, ogledni primjerak života, upravo ono što je nekada bio spomenar. Danas, uz sve aplikacije, filtere i ostalo, mreže su se promijenile. Prožvakano je sve nekako, izgubila se ta čar. Previše se danas ljudi brendiraju na mrežama, ne pokazuju stvarne živote - završava Srezović, koji spomenute probleme s telefonskim pozivima i poklapanjem slušalice dijeli i sa Sebastianom Fleissom, još jednim našim sugovornikom i poznatim hrvatskim snowboarderom.

- Jao, pozivi na kućni telefon, a kad ono, javlja se baka. Pa sad ti objasni koga trebaš i zašto. Svi smo imali kartice za govornice i otuda smo zvali djevojke. Pazi, u ono vrijeme si imao kućni telefon u dnevnoj sobi. Pa nećeš je valjda zvati dok te slušaju ukućani? Još gore od toga jest imati dva telefona. Sad zamisli da te netko prisluškuje dok s njom pričaš - prisjeća se Sebastian Fleiss (37) pa nastavlja o tome kako si se ranije trebao "okuražit" ako si htio izaći s djevojkom.

- Nije bilo pokeanja, messengera i lajkanja slika. Morao si prići i ostvariti fizički kontakt. Nije bilo druge. Morao si uletjeti, možda i dobiti odbijenicu. Neki put bi prošlo, neki put ne. Znalo je biti neugodno, pogotovo pred društvom, ali bilo je to puno romantičnije i interesantnije nego danas. Ima tehnologija i svojih prednosti, naravno, ali mislim da je ključno znati je koristiti na način da nisi njezin rob, nego tako da ti olakšava život i ništa više od toga - zaključuje Fleiss, a svoja razmišljanja s nama podijelio je i Ivan Stojanović Stole (52), jedan od članova upravnog odbora nedavno zatvorenog, kultnog Sidra.

- Studirao sam DIF, a živio sam u studentskom domu na Savi. Facebooka, naravno, tada nije bilo. Ali, imali smo mi načine. Ako mi se svidjela neka djevojka, otišao bi do njene sobe. Pokucam na vrata i, kao, meni treba mlijeko za palačinke. Ja imam jaja i brašno, ona mlijeko, pa je pitaš: Hoćemo li skupa raditi palačinke? Susreti su se dogovarali u kinima, ili u Sidru, gdje se igrao šah, jamb i gdje su se uz čašice pića slamale djevojke. Danas je sve na brzinu. Nitko nema vremena. Ranije su se te ljubavne priče gradile satima, tjednima. Mi smo znali bariti mjesecima prije prvog poljupca. Nemam danas Facebook, ali pratim to malo. Čini mi se da je cijela romantika izgubljena s tom mogućnošću praćenja osobe na mrežama i saznavanja svega o njoj. U Sidru smo pričali u četiri oka. Druge, jednostavno, nije bilo. A takvo je vrijeme, valjda, stiglo. Ljudi rade non- stop, pa ti ne možeš danas nikoga niti upoznati, a da nije na radnom mjestu. Zato se valjda ljudi toliko I služe tim mrežama – završio je Stojanović.

Jeste li spremni za seksualnu (r)evoluciju? Kliknite OVDJE i doznajte sve o ljubavi u digitalno doba

Prilog je nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Dormea