Izazovna 2020. bacila nas je na koljena, obeshrabrila, testirala našu izdržljivost i strpljenje. Kako bismo vas inspirirali i vratili vjeru u bolju budućnost, donosimo vam priče ljudi koji su našli načina da nadiđu prepreke. Nisu se predali ni kad je bilo najteže. Svojom upornošću pokazali su da svijet boljih mogućnosti postoji
Nakon sjajnih saznanja tima znanstvenika o misterioznom COVID-u, u medijima je snažno odjeknula vijest da je velik doprinos istraživanju dala i naša znanstvenica, dr. sc. Lucija Klarić, Samoborka koja već sedam godina živi u Škotskoj gdje radi na uglednom Institutu za Genetiku i Molekularnu Medicinu, pri odjelu za Genetiku čovjeka na Sveučilištu u Edinburghu.
U jeku epidemije COVID-19 još jednom smo se uvjerili u važnost znanosti te nas je ova epidemija ponovno podsjetila koliko je važno promicati znanost. To jako dobro zna i Lucija koja se još kao dijete zaljubila u biologiju i informatiku, a svoju strast prema objema znanostima živi od 0 do 24 - radom na Sveučilištu i mentorirajući nove naraštaje prirodoslovaca.
U tri riječi Lucija sebe opisuje kao znatiželjnu, snalažljivu i upornu i čini se da ova definicija najsažetije opisuje njezin životni put - od djevojčice koja je obožavala životinje te sanjala o zoologiji do računalne biologinje čiji je rad prije nekoliko mjeseci objavljen u uglednom znanstvenom časopisu Nature.
“Nakon Osnovne škole Samobor, završila sam XV. gimnaziju u Zagrebu pa upisala molekularnu biologiju na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Kao djevojčica jako sam voljela životinje, uvijek sam prilazila psima lutalicama na ulici i susjede znala isključivo po imenima njihovih pasa. Tako da sam kao mala htjela raditi nešto sa životinjama, ali nisam htjela biti veterinar jer se oni bave samo bolesnim životinjama. S nekih 5, 6 godina s roditeljima sam gledala film Bogovi su pali na tjeme i tada prvi puta čula termin zoologija”, prisjeća se.
Tada je pomislila da bi, kad odraste, htjela promatrati ponašanje životinja. Krajem osnovne škole, kaže, shvatila je da u Hrvatskoj nema lavova, tigrova ili majmuna koji su prema njezinom tadašnjem saznanju iz dokumentaraca bili glavni predmet promatranja, pa se vrlo zabrinuto obratila roditeljima. Oni su je utješili, rekli su joj da postoji studij biologije i da možda nema lavova i majmuna, ali da u Hrvatskoj imamo vukove i Jadransko more te da se može baviti biologijom mora.
Pobijedila ljubav prema znanosti
No, to nije bila jedina Lucijina strast. “Kroz srednju školu više sam naginjala prema studiju gitare jer sam paralelno pohađala srednju školu iz gitare tako da sam na kraju išla na prijemni i za gitaru i za biologiju. Jedan od ta dva prijemna prošao je puno bolje pa sam nakon razgovora s obitelji odabrala molekularnu biologiju, iako mi tada još nije bilo potpuno jasno što je to”, govori.
Nakon godinu dana studiranja shvatila je da ju obitelj poznaje puno bolje nego što je ona poznavala sebe samu. “Istraživanje i razumijevanje svijeta oko sebe, razumijevanje kako život funkcionira na osnovnoj razini procesa u stanici me od tog trenutka nije prestalo fascinirati. Nakon četiri godine studija morali smo odabrati konačno usmjerenje i odabrala sam računalnu biologiju”, priča dodajući da je tako uspjela uživati u svemu što voli.
Spojila strast prema programiranju i biologiji
“Još od osnovne škole voljela sam programirati. Imali smo odličnu informatiku pa sam u 4. razredu krenula programirati u Logo-u, programskom jeziku za djecu gdje se pomoću male kornjače koja crta oblike uči programirati, pa se računalna biologija činila kao dobra kombinacije dvije ljubavi – biologije i programiranja”, kaže.
Ostatak je, nastavlja, nekako došao sam po sebi, neplanirano. “Zapravo je bio određen samim odabirom studija. Kao molekularni, a osobito računalni biolog, nisam imala puno izbora na tržištu rada. Jedini poslovi koji su se povremeno pojavljivali bile su pozicije znanstvenih novaka pa sam tako završila u znanosti”, kaže.
U to vrijeme nije razmišljala o odlasku iz Hrvatske. Naime, dobila je posao u privatnoj istraživačkoj instituciji Genos u kojoj su tada dobili europski projekt koji se bavio razvojem statističkih metoda za analizu bioloških podataka.
Sve su se kockice slagale jedna za drugom. Kao da su je neke više sile usmjeravale da se bavi onim što najviše voli - biologijom i informatikom - te ima priliku biti dijelom STEM zajednice. STEM je akronim kojeg čine početna slova četiriju područja (science, technology, engineering i mathematics), no sam pojam obuhvaća puno šire područje djelovanja. U grane znanosti u koje zadire spadaju i fizika, kemija, biologija, matematika, statistika, inženjerstvo, biokemija, računarstvo… Pa i računalna biologija, Lucijina velika ljubav.
“Iako se sam pojam čini dosta usko specijaliziran, računalna biologija pokriva relativno širok spektar različitih područja. Ukratko, ona pokriva bilo koja istraživanja koja uključuju primjenu računalnih baza podataka, programiranja i statistike na biološka ili medicinska pitanja i podatke”, pojašnjava mlada znanstvenica.
Tako u računalnu biologiju, dodaje, spada i bioinformatika gdje se uspoređuju DNA sekvence unutar iste ili između različitih vrsta, kako bismo bolje razumjeli osnovne biološke procese ili evoluciju. Tu spada i računalna biofizika gdje se, između ostaloga, modelira ponašanje proteina (primjerice, kako pojedine mutacije u DNA utječu na strukturu proteina ili njegovu interakciju s drugim proteinima), biostatistika gdje se dizajniraju i skupljaju podaci o kliničkim istraživanjima ili traženja molekula koje pomažu za rano dijagnosticiranje bolesti ili pak predviđanje tijeka bolesti.
Biologija postala Big data znanost
“Ja se pak bavim statističkom genetikom, koja je podtip biostatistike gdje istražujemo kako naši geni određuju vidljive karakteristike kao što su visina i težina, razine pojedinih molekula (na primjer glukoze u krvi) ili rizik za pojedine bolesti (na primjer kako geni povećavaju rizik za razvoj dijabetesa)”, dodaje.
Biologija je, kaže, u zadnjih nekoliko desetaka godina postala Big Data znanost (Big data je tehnologija koja služi za prikupljanje, obradu i analizu velike količine podataka). “Primjerice, kada proučavamo DNA samo jedne osobe obično radimo s otprilike 10 milijuna točaka koje možete zamisliti kao 10 milijuna redaka u nekoj tablici. Više ih ne možemo istraživati pomoću 'papira i olovke' nego nam trebaju računala kako bismo mogli sažeti te velike količine podataka”, sa žarom nam pojašnjava Lucija koja je svoja znanja ‘trenirala’ sudjelujući u spomenutom istraživanju o COVID-u.
I tu se pokazalo, kaže, da tehnologija ne postoji bez znanosti, ali i da znanost sve brže napreduje zbog tehnologije. "Meni su možda najbliži primjeri iz mog područja znanosti. Naime, prva DNA čovjeka 'očitana' je početkom 21. stoljeća. Cijeli projekt trajao je desetak godina i koštao oko tri milijarde dolara. Danas, svega 15-ak godina kasnije, sekvenciranje cijele DNA dostupno je svakome tko može izdvojiti par tisuća dolara, dok je sekvenciranje dijela DNA, informativnog za predispozicije za razne bolesti ili analize podrijetla, dostupno već za stotinjak dolara", govori te nastavlja:
"Prije petnaestak godina istraživanja poput ovoga o COVID-u u kojem sam sudjelovala, ne bi bila moguća na ovoj skali i ne ovako brzo. Sposobnost brzog 'očitavanja' DNA velikog broja ljudi, po pristupačnoj cijeni, omogućio je da se u svega nekoliko mjeseci sakupe i sekvenciraju uzorci nekoliko tisuća ljudi. To nam je pak omogućilo da istražimo koji geni su povezani s teškim oblikom COVID-a te bolje razumijemo koji se biološki mehanizmi aktiviraju u obrani od virusa. Naime, samo 15-ak godina ranije sekvenciranje samo jedne DNA sekvence trajalo je 10-ak godina", kaže dodajući kako je, paralelno s razvojem tehnologija za sekvenciranje, izuzetno bitan bio i razvoj računalnih tehnologija.
"Danas je moguće pohranjivati velike količine podataka (cijela DNA sekvenca jedne osobe zauzima oko 1.5 GB, a mi analiziramo tisuće ljudi), a uz paralelizaciju ih možemo i analizirati izuzetno brzo", pojašnjava.
“U travnju prošle godine prvi puta sam čula za projekt profesora Kennetha Baillieja i njegovo istraživanje genetske predispozicije za teške oblike COVID-a. U Edinburghu imaju sjajan program, doktorima medicine daju na raspolaganje tri godine da završe doktorat u području znanosti vezanom za njihovu primarnu specijalizaciju nakon čega se vraćaju svojoj primarnoj struci, ali ako žele 20 posto svog vremena mogu posvetiti znanstvenim istraživanjima. Tako je Kenny primarno anesteziolog, a znanstveno ga je oduvijek zanimalo zašto neki ljudi završe na intenzivnom liječenju zbog posljedica virusnih ili bakterijskih infekcija”, govori.
Tako su, nastavlja, Baillie i njegov tim na početku ove epidemije organizirali sakupljanje podataka i krvi najteže oboljelih pacijenata s odjela intenzivnih jedinica diljem Velike Britanije. Stotine i stotine sestara, doktora i znanstvenika bili su uključeni u taj projekt.
“Početkom ljeta dovršili su sekvenciranje DNA prvih 1500 pacijenata i tada sam se uključila u projekt, preko kolege koji me preporučio zbog iskustva u sličnim analizama”, kaže dodajući kako se glavni analitički tim sastojao od 15-ak znanstvenika. Zbog epidemije koja je unijela promjene i u rad ovoga tima, četiri mjeseca koliko je trajao taj dio projekta, članovi tima svakodnevno su komunicirali preko interneta, koristeći Slack i slične alate, kaže nam Lucija.
“Jednom tjedno bismo imali zajednički sastanak na kojem bismo procijenili napredak, isplanirali te raspodijelili analize za sljedeći tjedan. U taj dio istraživanja bila sam uključena četiri mjeseca, s time da se zadnja dva mjeseca radilo neprestano. Kretalo bi se oko 8, 9 ujutro, a završavalo oko ponoći, a nekada i kasnije”, a u najintenzivnijem periodu, kaže, radilo se i vikendima.
Tim 'razbacan' u četiri različite zemlje, svi su radili na istom serveru
Moderne znanosti prate i moderne tehnologije, odnosno jedno bez drugoga ne ide. A važnu ulogu u radu ovog tima tijekom pandemije imao je brzi internet i remote serveri. “Razmjenjivanje dobivenih podataka bilo je relativno jednostavno jer smo svi radili na istom remote serveru u Edinburghu, pa smo preko zajedničkih foldera jednostavno mogli razmjenjivati podatke. Bilo je jako zanimljivo jer je “core” team u jednom trenutku bio u četiri različite zemlje – Španjolskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Škotskoj, a ja sam dio posla čak odradila i iz Hrvatske, u koju sam doputovala autom na radni godišnji”, prisjeća se.
Mjeseci intenzivnog rada su se isplatili! Tim je otkrio kojih pet gena povećava rizik za teškim oblikom COVID-a. “DNA 1600 pacijenata s teškim oblikom bolesti, od čega su svi pacijenti su bili hospitalizirani, a 70 posto ih je završilo na respiratoru, uspoređivali smo s DNA 10.000 ljudi iz opće populacije. Pronašli smo pet gena koji povećavaju rizik za teški oblik bolesti i to za 1.3-2 puta”, pojašnjava Lucija.
U usporedbi s dobi, dodaje, koja je i dalje najveći rizični faktor i povećava rizik više od 10 puta u ljudi starije životne dobi, rizik koji nam donose naši geni je relativno mali. No, on nam, kaže, pomaže u razumijevanju bioloških mehanizama koji se aktiviraju u obrani od virusa te nas može uputiti na lijekove koji bi potencijalno mogli pomoći teško oboljelim pacijentima.
Statistički programi olakšali posao
“Ovih 10.000 ljudi iz opće populacije odabrano je iz velike britanske biobanke podataka (UK BioBank), velikog britanskog projekta gdje su odredili DNA sekvencu i izmjerili te zabilježili razne parametre u 500.000 ljudi diljem Ujedinjenog Kraljevstva. Ovih 10.000 ljudi nasumično smo odabrali između tih 500.000, ali tako da otprilike odgovaraju pacijentima prema dobi, etničkoj strukturi, socio-ekonomskom statusu i indeksu tjelesne mase, pokušavajući tako smanjiti druge faktore koji bi mogli utjecati na naše istraživanje”, kaže znanstvenica pojašnjavajući kako sparivanje prema socio-ekonomskom statusu donekle izbjegava mogućnost da su pacijenti iz istraživanja bili izloženiji virusu zbog, primjerice, posla kojim se bave.
“Naša DNA se sastoji od dugačkog niza svega četiri različite molekule, nukleotida timina (T), adenina (A), citozina (C) i gvanina (G). Zbog jednostavnosti ove nukleotide često nazivamo samo njihovim prvim slovima. U ovoj studiji smo usporedili pet milijuna pozicija u našoj DNA i za svaku smo postavili pitanje: 'Imaju li pacijenti određeni nukleotid češće nego ljudi iz opće populacije?'. Tako smo “pronašli” ovih pet gena, to jest, ustanovili da u usporedbi s općom populacijom u tim genima oboljeli češće imaju određeni nukleotid”, govori.
Otvoren put ka razvoju lijekova za teške oblike COVID-a
Lucija ponavlja, kako je bilo puno previše podataka da bi ih mogli ručno uspoređivati pa su koristili statističke programe. “Oni za nas ponove isto pitanje pet milijuna puta, za svaku od pet milijuna pozicija provjere pojavljuje li se isti nukleotid podjednako u obje skupine, među zdravima i bolesnima, ili je češći među bolesnima", govori.
Ova saznanja otvorila su put ka razvoju lijekova za teški oblik COVID-a 19, što se smatra još jednim velikim doprinosom ovog istraživanja. “Dva od ovih pet gena, IFNAR2 i OAS, važni su za rane faze infekcije i obranu od virusa. Slično kao i kod nekih drugih virusnih oboljenja, naš imunološki sustav, a ne virus sam po sebi, oštećuje organe. Preostala tri gena, DPP9, TYK2 i CCR2, vezana su uz kasnije faze bolesti u kojoj snažni upalni odgovor uzrokuje oštećenje pluća”, pojašnjava nam.
“Osim što omogućuje razumijevanje same bolesti, ovo istraživanje je važno jer otkriva i nove potencijalne lijekove. Naime, TYK2 spada u skupinu proteina čija se razina može kontrolirati takozvanim JAK inhibitorima, čiji je primjer lijek barticinib koji se koristi za liječenje reumatoidnog artritisa. Ako bi se pacijenti sa “slovom” T u TYK2 genu liječili barticinibom, razina TYK2 bi se potencijalno smanjila i time smanjio rizik za teži oblik bolesti”, otkriva dodajući da i za tri druga gena već postoje lijekovi koji bi mogli pomoći pri težim oblicima zaraze ovim virusom.
Jedan dan u životu znanstvenika
Velika prednost primjene postojećih lijekova, nastavlja, je što za njih znamo da su sigurni te preostaje samo ispitati jesu li efikasni u liječenju teškog oblika COVID-a, što bitno ubrzava cijeli proces. No potrebno je naglasiti da dok se ta istraživanja ne provedu ne možemo znati hoće li ovi lijekovi biti efikasni u liječenju.
Uzevši u obzir pandemiju, te uložene napore znanstvenika diljem svijeta, pa tako i Lucije i njezina tima da svojim saznanjima doprinesu u ovoj izazovnoj situaciji, pitamo kako izgleda jedan dan u životu znanstvenika.
“Često uključuje dosta lupanja glavom u zid. Ma, šalim se. U sklopu svakog istraživanja želimo testirati određene hipoteze. Da bismo to mogli napraviti prvo moramo imati odgovarajuće podatke pa nakon toga “razlomimo” hipotezu na hrpu manjih potpitanja. Tako da se radni dan često sastoji od pokušavanja odgovoriti na ta potpitanja”, kaže.
Podaci se prebacuju u programski jezik
“Često to prvo uključuje ‘čišćenje’ i formatiranje podataka u oblike čitljive programskom jeziku kojeg koristimo, vizualizaciju dostupnih podataka, pa onda primjenu različitih statističkih testova i provjeru konačnih rezultata”, govori.
Kako je to izgledalo na primjeru ovoga rada? Kolege su napravile primarnu analizu asocijacije DNA i teškog oblika COVID-19. a jedan od Lucijinih zadataka bio je provjeriti koliko su vjerodostojni ti rezultati.
“Prvi korak je pritom bio vizualizirati svaku genetsku regiju koja je povezana s bolešću, pomoću bioloških baza podataka provjeriti koji se geni nalaze u toj regiji i imaju li biološkog smisla (primjerice, puno je vjerojatnije da je otkrivena asocijacija stvarna ako se u regiji nalazi gen vezan uz virusne infekcije ili imunološki odgovor nego ako se u regiji nalazi gen povezan s, primjerice, bojom kose). Sljedeći zadatak bio je potražiti postoje li već podaci iz sličnih istraživanja i koliko se podudaraju s našim podacima”, pojašnjava dodajući da se radni dan u konačnici sastoji od sjedenja pred ekranom - primjene statističkih metoda, vizualizacije i pretraživanja raznih baza podataka.
Mentorira nove generacije znanstvenika
Iako u Hrvatsku u posljednje vrijeme dolazi rijetko, obično na godišnji odmor, njen znanstveni duh ni tada ne miruje. Svoje znanje nesebično dijeli s mladima. To su, kaže, znanstvene radionice za djecu i mlade od završenog 3. razreda osnovne pa sve do kraja srednje škole. Cilj projekta je pokazati djeci da je znanost zanimljiva i zabavna. Kroz tjedan dana upoznaju se sa znanstvenikom kao osobom, znanstvenom metodom i znanstvenim načinom razmišljanja.
“Projekt je poseban po tome što se sastoji od minimuma predavanja i klasičnog načina poučavanja već djeca samostalno provode eksperimente, razmišljaju, zaključuju i uče na osnovi iskustva kojeg su sami stekli, a ne bubanjem činjenica kao što je to nažalost većinom slučaj u našem školstvu”, kaže.
“Kroz godine najzastupljenije grane znanosti bile su biologija, kemija i fizika. Imamo i dosta radionica iz matematike i računarstva, a zadnjih godina je jako popularna i psihologija. Također, zadnjih godina bilježimo porast i multidisciplinarnih radionica koje spajaju primjerice matematiku i medicinu, povijest i tehničku kulturu”, nabraja nam.
Promocija STEM-a, osobito u Hrvatskoj, dodaje, iznimno je važna. "Današnji život okružen je tehnologijom, i gotovo nema aspekta života koji nije povezan sa znanošću i tehnologijom. Generalno je poznato da ulaganje u znanost i tehnologiju dugoročno utječe na rast ekonomije i gospodarstva", govori.
Predrasuda o ženama u STEM-u sve je manje
Budući da broj žena u znanosti svakim danom sve više raste, pitamo je li se susretala s predrasudama te što bi preporučila djevojčicama koje sanjaju jednog dana postati znanstvenice. "Nisam se osobno sretala s predrasudama o djevojčicama u STEM-u. Imam sreće da sam odrasla u sredini gdje smo i brat i ja podjednako sudjelovali u kućanskim poslovima, a ni u osnovnoj ni u srednjoj školi nisam primijetila drugačiji tretman", kaže Lucija.
No, prisjeća se slučaja iz osnovne škole. "Jedino malo negativno iskustvo je bilo kada mi je profesor informatike, koji je bio na zamjeni na godinu dana, na dodatnoj nastavi rekao da se te godine trebam u potpunosti posvetiti informatici jer će mi se već sljedeće godine početi sviđati dečki pa će interes za informatikom vjerojatno pasti. Inače je stvarno bio divan profesor i mislim da sam puno napredovala te godine, ali me nekako naljutila ta ideja da bih zbog simpatija odustala od nečega u čemu stvarno uživam" komentira.
Dječaci nisu nužno bolji od djevojčica
Susretala se s djevojčicama i djevojkama koje su mislile da programiranje nije za njih, da je to 'preteško' i da nisu 'dovoljno pametne'. "Srećom ih kolega s radionica nije poslušao i nakon tjedan dana, ne samo da su samostalno programirale, nego su i uživale u tome. S druge strane, prije nekoliko godina srela sam kolegicu s faksa. Znala sam da završava treću godinu i da će uskoro birati smjer. Pitala sam je planira li upisati računalnu biologiju. Reakcija je bila gotovo identična. Kazala mi je da nikada prije nije programirala i da misli da će joj to biti preteško", priča dodajući da ne zna je li joj njezino uvjeravanje pomoglo u odlučivanju, ali da je kolegica danas postdoktorandica sa završenim doktoratom genetičke epidemiologije.
I baš zato kaže: "Nema nikakvog razloga zašto bi dječaci bili bolji u STEM-u od djevojčica. One samo moraju vjerovati u sebe, čak i ako misle da 'nisu dovoljno pametne' Ma, posebno zato! Predanost, upornost i rad se uvijek isplate", poručuje.
Ove jeseni će biti sedam godina otkako se Lucija doselila u Škotsku, no prijatelji i obitelj još joj nedostaju. “Nikada nije postalo skroz lako, ali prvih godinu i pol je bilo dosta teško”, kaže s nostalgijom u glasu.
Svojevremeno je doktorat radila u suradnji s grupom u Zagrebu pa je često dolazila u Hrvatsku na nekoliko mjeseci. To joj pomagalo, no s vremenom je shvatila da šest mjeseci u Edinburghu samo sanja kada će se vratiti u Hrvatsku i da joj pola života prolazi u iščekivanju.
“Nakon tih prvih godinu i pol shvatila sam da nema smisla stagnirati i šest mjeseci provesti u iščekivanju druge polovice godine. Zato sam donijela svoj bicikl iz Hrvatske i počela više istraživati Škotsku i Ujedinjeno Kraljevstvo, što sama na biciklu, što putujući s kolegama iz ureda”, kaže.
Kako je Lucijin posao isključivo računalni, i prije korone povremeno je radila “od kuće”, s time da bi joj kuća po nekoliko mjeseci godišnje bila u Samoboru.
“Tako sam uspjela donekle održati veze s prijateljima. S obitelji se čujem redovito, videopozivi su mi svakodnevica još od prvog posjeta Škotskoj, a i dosta prijatelja s faksa i doktorata žive posvuda po Europi, pa se redovito čujemo videopozivima. Bez obzira na sve, pozdravi kada odlazim iz Hrvatske još uvijek nisu laki, kao ni prvih nekoliko tjedana kad se vratim u ‘novo doma’”, kaže.
A što je s planovima za budućnost? " Znanost je ovdje, kao i svugdje, jako kompetitivna i uglavnom se dobivaju pozicije na tri, pet godina. Kako meni uskoro izlazi jedan takav ugovor, plan mi je pokušati započeti svoju malu vlastitu grupu koja bi se bavila proučavanjem bioloških mreža i njihovog utjecaja na razvoj bolesti te potencijala za prenamjenu postojećih lijekova za nove bolesti (tzv. drug-repurposing). Ako mi to ne uspije, vjerojatno ću tražiti novi postdoktorski i pokušati ponovno kroz koju godinu", otkriva nam za kraj.
Donosimo priče pojedinaca koji inspiriraju, a njihove priče neiscrpna su motivacija i vraćaju vjeru u bolji život. Oni čine dobro i žele da njihovi životi, ali i životi cijele zajednice budu bolji, lakši i kvalitetniji. Njihovi glavni saveznici su vrijednosti koje nose u sebi, upornost i nepristajanje na status quo. Njihovi suputnici su prilike koje pruža današnjica kroz najnovije tehnologije i brzi Internet dostupan gdje god se nalazili. Upravo radi njih i radi svih ostalih kojima su oni inspiracija, najbolja mreža i brzi Internet moraju biti dostupni svima i svugdje. Zato nastavljamo razvijati najbolju mrežu i donosimo internet u svaki kutak Hrvatske kako bismo gledali još više lica koji zajedno stvaraju svijet boljih mogućnosti.
Više inspirativnih priča pročitajte ovdje.
Sponzorirani sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....