Pilotkinja Maja Pađen (29) nedavno je prvi put preletjela Atlantik. Letjela je u jednomotornom avionu. Put je trajao četiri dana, a ruta je išla od Austrije do Londona u Kanadi. Tri dana, kaže, nije vidjela zelenu vlat trave, a temperature u zraku išle su do vrtoglavih minus 39 Celzijusa.
- Najprije smo išli do Francuske i Irske, potom Island i istočni Grenland, zatim zapadni Grenland pa Kanada. Imala sam pratnju radi sigurnosti, sa mnom je išao čovjek koji je prvi letio do Francuske, a dalje sam ja, no idući put idem sama – odlučno će Maja, koja je avion preletjela radi prodaje, a ove je godine s dečkom otvorila i tvrtku preko koje će se profesionalno baviti sličnim preletima.
Avion je bio posebno opremljen za ovu vrstu dugog putovanja. Najduži let trajao je skoro sedam sati.
- Imali smo dupli rezervoar za gorivo i posebnu opremu protiv zaleđivanja. Riječ je o tekućini koja se raspršuje po prednjem dijelu krila i drugih važnih površina kako ne bi došlo do zamrzavanja – govori Maja, dodajući kako je poseban osjećaj bio letjeti iznad otvorenog mora.
Hrabro i bez straha
Baš zbog toga u avionu su morali biti posebni survival kitovi.
- Imali smo posebna odijela. Čovjek u Atlantiku ne bi preživio ni pet minuta, dok s odijelima to može ići i do pola sata. Uz to, ponijeli smo i signalne rakete te čamac za slučaj najgorega – objašnjava.
Strah nije osjećala. Otkako je prvi put sjela u avion, znala je da tamo i pripada.
- Prvi put u životu sam letjela avionom na početku srednje škole. Išla sam na natjecanje u Dusseldorf. Do tada sam mislila da ću se baviti informatikom, no u tom se trenu sve promijenilo. Ipak, oklijevala sam jer je školovanje za pilota koštalo 40 tisuća eura. Zbog toga tu svoju želju nisam željela izraziti roditeljima – prisjeća se.
U međuvremenu je imala operaciju kralježnice. Čim je otvorila oči, kaže, pitala je doktora hoće li ju operacija spriječiti u letenju.
- Mama je mislila da trabunjam nakon anestezije – smije se.
Na koncu se ipak odvažila upisati pilotsko školovanje. Obitelj je bila podrška, a Maja se odlučila na rad u noćnim smjenama u jednom lancu brze hrane kako bi skupila barem dio vrtoglavog iznosa od 40 tisuća eura.
- Bila sam pri vrhu na upisnoj listi. Nisam dobila studentski dom pa sam živjela s cimericom. Uspjelo se skupiti deset tisuća eura, no nismo mogli izdvojiti više od toga. I baš u tom trenutku sam dobila stipendiju i ponudu da ostanem raditi kao instruktorica letenja – priča.
Posao iz snova
Instantno se zaljubila u malu avijaciju i posao instruktora.
- Ako letiš velikog Boeinga, nitko ti nikad neće reći hvala. Studenti, s druge strane, uvijek pamte svoje prve letove i vrlo su zahvalni. Brojni koji su sa mnom učili letjeti već rade u aviokompanijama. Najponosnija sam kad imaju prvi samostalni let, kad se zaposle, kad shvatim da netko doista umije upravljati avionom nakon zajedničkih sati. Nema mi ljepšeg osjećaja nego kad se netko od njih javi na frekvenciju našeg malog aerodroma i pozdravi ili se pohvali nekim od svojih karijernih uspjeha– priča zaneseno.
S vremenom je, osim instruktorice, postala i ispitivačica letenja za stjecanje pilotskih dozvola. Kaže kako je u radu sa studentima jako važno biti opušten.
- Letenje je aktivnost u kojoj je lako poginuti. Zbog toga pristup mora biti otvoren. Ne smije biti mjesta ni za kakav strah, već samo hrpa prostora za pitanja i iskrenost. Većinom radim s mladima. Ako je netko od njih počinio grešku tijekom leta ili u pripremi istog, jednostavno mi mora to reći. Naravno da greške nisu poželjne, ali i ako se dogode, stvari moraju biti otvorene i studenti mi moraju biti u mogućnosti to reći – govori.
Mali avioni kakvima upravlja Maja spadaju u takozvanu generalnu avijaciju. Ona je od iznimne važnosti za školovanje mladih pilota.
- Tijekom školovanja se najprije leti u vizualnim uvjetima, što zapravo znači da je vrijeme takvo da pilot može po onome što vidi upravljati avionom. Kasnije se ide na instrumentalne uvjete, gdje se pilot oslanja primarno na instrumente, a ne na ono što vidi van aviona – tumači.
Ponavljanje je majka znanja
Rijetko tko ostaje u generalnoj avijaciji, no to, naravno, nije slučaj baš uvijek.
- Iznimno sam sretna što mogu reći da je moj prvi student nedavno postao i moj kolega – kaže Maja.
Mladi piloti najčešće odlaze u velike aviokompanije, ali neki se vrate generalnoj avijaciji rekreativno.
- Tu su često i ljudi koji imaju privatnu pilotsku dozvolu. Primijetila sam da u tom segmentu ima dosta prostora za poboljšanje znanja ljudi. Čast izuzecima, no nerijetko su to ljudi koji rijetko lete i trebali bi češće obnavljati svoje znanje. Baš zato sam nedavno počela pisati knjigu kako bih im pomogla da njihovi letovi budu sigurni. Važno je stalno učiti, nadograđivati svoje znanje, a na hrvatskom ne postoji literatura preko koje bi to bilo moguće tako da će knjiga biti neka vrsta mojeg doprinosa generalnoj avijaciji i njenoj sigurnosti – priča Maja.
Pitamo ju što je najgore što se pilotu može dogoditi u letu. Mada bi možda to očekivali, otkazivanje motora nije na vrhu popisa.
- Ovisno o tipu aviona, utrenirani pilot može sletjeti unutar 200 do 300 metara prikladnog terena, osim ako se baš ne nalazi iznad Velebita ili otvorenog mora. Mislim da je možda najgori požar unutar kabine jer nemate gdje pobjeći. No u avionu postoje postupci za sve situacije. Važno je biti staložen i adekvatno ih primijeniti – govori Maja, pa nastavlja:
- Upravljanje avionom nije samo letenje. Nekad imam studente koji su talentirani za upravljanje letjelicom, ali nemaju potreban način razmišljanja. Važno je izoštriti svoju situacijsku svjesnost, upravljanje radnim opterećenjima i biti u stanju izvršiti procedure. Raditi na skupljanju što više informacija u kratkom vremenu te na temelju toga donijeti odluku. Recimo, u avionu otkaže jedan električni instrument. Moraš imati obrazac kojim ćeš se, primjerice, zapitati je li to samo taj instrument ili možda, recimo, otkaz alternatora pa će uskoro i ostala električna oprema prestati s radom – govori Maja.
Zanimljivo je da ona ima i nekoliko odličja s natjecanja u preciznim slijetanjima. Nedavno je na jednom bila prva, a ima i tri treća te tri druga mjesta. Objašnjava nam pravila ovog vrlo posebnog sporta.
- Označeno je polje od 72 metra u koje treba sletjeti. Cilj je zadnjim kotačima dotaknuti crtu dugačku dva metra. Radi se više slijetanja pa se rezultati zbrajaju. Moj mentor i trener u preciznom slijetanju je Predrag Crnko, a zanimljivo je da je on svojedobno bio treći u svijetu u disciplini preciznog letenja – priča Maja, dodajući da ovaj sport zbližava avijacijsku zajednicu, a da bi jednom i sama voljela organizirati natjecanje u njemu.
Nekad ipak treba - skočiti
Na svojem pilotskom putu bavi se i letovima na kojima ljudi skaču s padobranom.
- Obožavam trenutke kad zadnji padobranac skoči, a ja onda imam kompletnu slobodu do slijetanja. Obično bih u tim trenutcima vježbala pomicanje granica, situacije poput imitacija otkazivanja motora i slično. Kao instruktorica imam svoje komande, ali mi je primarni zadatak sjediti, davati upute, pratiti što se događa i poučavati. Tako da su mi ovi letovi baš za gušt – kaže Maja.
Nije ju, očekivano, trebalo puno nagovarati da i sama skoči iz aviona. Uz to, ona vozi i motor. Doista je žena bez limita.
- Piloti nikad ne skaču iz ispravnog aviona. No, evo, iza sebe imam preko 70 skokova – zaključuje Maja uz smijeh.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Telemacha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....