Piše Dina Hrastović

Nikad se nisam smatrala financijski neodgovornom, niti mislim da smo mi milenijalci kao globalno demografski definirana grupa - financijski neodgovorni. Postoji ta generalna slika o nama koja sugerira da je svaki naš dosadašnji financijski korak vrlo vjerojatno bio kriv. Mi živimo u trenutku, jedemo avokado i pijemo craft pive i zato si nećemo moći priuštiti ni kuću ni mirovinu.

No, realno, većina nas potone onog trena kad krenemo optimizirati svoje odluke za budućnost. Nekad želimo dobiti što bolje radno iskustvo pa makar neplaćeno, ali kako u dvadesetima još žicati novce od roditelja? Nekad radimo cijelu godinu uz studij pa još i sezonu odradimo 24 sata 7 dana u tjednu, jer koje nam je točno opravdanje za uzimanje slobodnog ljeta? A neki među nama entuzijastično odu na razgovor za posao s kojeg ih pošalju doma s tisuću upitnika nad glavom jer, zamisli, taj posao dosad nigdje nisu radili. Ovo su samo primjeri na koje sam naišla u proteklih tjedan dana i zato sam sretna što ovaj tekst o vlastitim odlukama pišem iz retrospektive.

Volume 1: Ugovor o radu

Dvadeset i dvije su mi godine i nije mi ovo zapravo prvi posao, ali je ovo moj prvi ugovor o radu. Tek kad sam ga potpisala, shvatila sam da je Narnija i u mom ormaru.

Donedavno sam znala samo za ugovor o djelu. Počinjem sutra, završavam za koji tjedan ili mjesec. Prvi put kada sam ga sklapala, pitali su me za žiroračun. Tada nisam razumjela o čemu se radi, ali gospođa u banci jest pa smo to vrlo brzo riješile. Prošlo je barem tri godine mojeg uspješnog baratanja ovim terminima.

No onda se pojavio ugovor o radu i toliko pitanja o sljedećim koracima. Bila sam još više izgubljena.
Ovaj ugovor samo je list papira, ali je list koji donosi jako puno odgovornosti – ne samo legalnih prema državi i njenim institucijama, nego i prema sebi samoj. Redovita primanja kao da su svojevrstan transsibirski vlak. Sad sam se ukrcala i moram razmisliti gdje ću s tim primanjima dok ne siđem na posljednjoj stanici.

Volume 2: Odlazak u banku – izlazak s brojnim fasciklima

Uputila sam se ponovo u banku. Imam neko čudno povjerenje da će me njezini zaposlenici riješiti svih muka, a pitanja koja mi se vrte po glavi ima bezbroj: Tko tu sada što plaća? Što po zakonu ja moram platiti, a što moj poslodavac? Hoću li završiti u zatvoru ili dobiti ogromnu kaznu ako ne ispunim neke svoje obaveze u određenom roku? Porezi, prirezi, povrat poreza? Ne samo da ne znam kada što trebam napraviti, već niti definirati što to sve jest.

Ulazim u banku. Okružena sam onim prozirnim plastičnim stalcima koji nose mali milijun letaka s malim milijunom stvari koje izgledaju kao da će mi uskoro trebati - kuća, obitelj, auto, perilica za rublje, šarene vrećice, avion – za sve imaju rješenje. Na ekranima iznad letaka svi su sretni – mora da su ih uhvatili na izlasku iz banke nakon što su dobili odgovore na sve svoje probleme.

Bankarica stavlja pred mene više naslova suvremene literature: oročena štednja, stambena štednja, investicijski fondovi, test za procjenu sklonosti riziku, dijapazon kredita svih veličina i širina. Već sam prije razmišljala o oročenoj štednji, ipak sam osoba koja uvijek voli imati malo (više) za crne dane. Nisam ni znala koliko sve osiguranja postoji. Nadam se da mi roditelji još uvijek uplaćuju u ono drugo ako me pokupi netko na cesti. Malo me frka pitati.

Volume 3: Zdravstveno, Netflix i bicikl

Iz banke sam izišla s novim računom za oročenu štednju. Znam, jako razočaravajuće nakon onakvog uvoda. Tako sam se i ja osjećala. Ali kredit mi ne treba, za investicijske fondove trebam tek uštedjeti novac koji bih uložila. Zato sam se okrenula stvarima koje su izvedive poput zdravstvenog osiguranja.

Osnovno zdravstveno zaposlenima podmiruje poslodavac, a mlađima od 30 država. No dopunsko sam si morala sama ugovoriti. Jednom sam dva mjeseca za redom zaboravila platiti premiju i bila uvjerena da će me, ako me netko pogazi, ostaviti na ulici. No predivna stvar je to što su mi samo ubrojili te neplaćene račune u dug i rekli da se ne moram brinuti. Odmah nakon tog razgovora postavila sam si trajni nalog preko mobitela – ipak sam samo srednje sklona riziku.

Smiješan sam moment imala i u poslovnicama telekoma kada sam dogovarala internet za novi stan. Iz nekog razloga konstantno ti pokušavaju uvaliti pakete s telefonom i televizijom pa im moram objasniti da ne znam kad sam zadnji put vidjela telefon, a televiziju gledam samo kod roditelja jer me podsjeća na djetinjstvo.

Među promišljenijim odlukama bila je ona o biciklu. Iako sam se na početku stalno vozila tramvajem, u jednom trenu mi je pukao film jer je u tramvajima postalo prevruće. Izračunala sam da samo na odlazak na i povratak s posla u pola godine potrošim 840 kuna. Za taj novac mogu pronaći rabljeni bicikl, kupiti odličan lokot i još biti bilo gdje u Zagrebu unutar 15 minuta.

Neja Markičević / Hanza Media

Ali od svih dosadašnjih pitanja najdraže mi je ono o mirovini. Ulažem li u nju. I odgovor je uvijek: Da, ulažem... jako puno vremena razmišljajući o toj odluci.

Volume 4: Putovanje sada ili sigurna mirovina

Ono što me muči već neko vrijeme jest pomisao ulaganja u najdalju moguću budućnost, bez načina da se uspješno predomislim i dobijem taj novce natrag, i to sada kada, nadam se, zarađujem najmanje nego što ću tijekom cijelog svog života. Planiram ostaviti za mirovinu čim više. Mučna mi je pomisao da nakon rada cijeli život ovisim o drugima, o tržištu rada ili političkim mijenama. No je li sada pravo vrijeme za taj korak? Je li nužno već sada odreći se nekih manjih zadovoljstava o kojima sanjamo s prvom plaćom radi mirovine koja će stići za više od četrdeset godina? Želim putovati, otići u restoran s vremena na vrijeme, kupiti novi usisavač jer napokon razumijem zašto je mami toliko smetala prašina.

No, na sreću, mene i moje savjesti, nedavno mi je tvrtka u kojoj radim prišla s istim upitom. Štoviše predložili su da mi oni uplaćuju u treći stup svotu do 500 kuna mjesečno prema dogovoru. Njima je to neoporezivo, a hoće li mjesečnu uplatu oduzeti zaposleniku iz bruto plaće ili predstaviti kao nagradu za dobar rad i poklon, njihov je izbor. Meni se ovo samo činio kao odličan način da odgodim ozbiljnije razmišljanje o mirovini pa ću se pokušati izboriti za ovu opciju nagrade, onako APP (ako prođe prođe). Realno, već štede na mojim doprinosima jer sam mlađa od trideset i još će tako biti barem četiri godine.

Volume 5: Recimo ne bankrotu

Volim popiti svoju kavu sa zobenim mlijekom, volim počastiti prijatelje i ponajviše se veselim izbjegavanju provjere svog stanja na računu. To je nešto što se ne mijenja napuštanjem faksa.

Neja Markičević / Hanza Media

No sada je došlo vrijeme za prevenciju vrlo loših potencijalnih ishoda. Tako je započela moja Excel tablica. Ona sadrži sve prihode i rashode u mjesecu, od režija do osiguranja. Izdržala je puna tri tjedna. Naime, ovi mjesečni i ustaljeni računi nisu se bitno mijenjali pa mi je bilo dosadno ponovo ih upisivati. Excel tablica je bila ipak previše retro pa sam se prebacila na aplikaciju. Upisujem svaki trošak i nadam se da će mi grafovi pokazati gdje zakazujem. Za sada, čini se samo volim puno jesti (možda je ipak avokado kriv za sve). No realno, na kraju svakog mjeseca samo scrollam transakcije i tražim ono najbitnije – voda i struja plaćeni!

Ok, možda ne samo voda i struja. Odrastanje te nagradi s puno više kuverti u poštanskom sandučiću. Tu su plin, komunalije, pričuva, deterdženti, zdravstveno, povrat poreza, mirovinsko, štednja i možda životno (ako mi roditelji zbilja to još uvijek uplaćuju)! Realno, to mi je i više nego dovoljno. Sve ostalo mi se više čini kao tema za tridesete, a to… to je predaleko za planirati.

Želiš doznati više o nezaboravnim iskustvima i kako ih ponoviti? Klikni OVDJE!

Prilog je napravljen u produkciji Native Ad Studija Hanza Medije i Raiffeisen mirovinskih fondova u skladu s najvišim profesionalnim standardima Jutarnjeg lista