Na stolu u Dječjem domu Vrbina Sisak posluženo je jedanaest tanjura. Iza svakog od njih krije se posebna, no, u isto vrijeme, identična priča. Tri su rezervirana za sestre koje već nekoliko godina ove zidove nazivaju domom. Dva će popuniti tek pridošla braća, od kojih jedan ima samo 5 godina. On ne bi trebao biti ovdje, no sustav ga nije htio odvojiti od brata, jedinog preostalog člana obitelji. Ostalih šest mjesta će također popuniti djeca koji nemaju roditelje ili ih imaju, no oni se o njima ne mogu ili ne znaju brinuti.
Podne je. Štićenici su se vratili iz šetnje, oprali ruke i sjeli za stol, svaki za tanjur sa svojom pričom. Ručak u točno 12 sati se ne propušta. Dio je to njihove svakodnevne rutine i jedna od rijetkih točaka u životu za koju znaju da se neće promijeniti.
Kazaljke na satu stoje na 12:18. Jedan od starijih dječaka je prvi završio s jelom te otišao iz blagovaonice. Ostali još zveckaju vilicama. Sve je normalno, koliko to u njihovom životu može biti. Minutu kasnije, ništa više nije isto.
U 12:19 sati na dan 29. prosinca 2020. godine potres jačine 6,2 stupnja po Richteru pogodio je Sisačko-moslavačku županiju. Iza njega je ostala šteta teška 5 milijardi eura, kao i brojni uništeni objekti i kuće, među njima i zgrada Dječjeg doma Vrbina u Sisku. Svi štićenici doma su isti dan premješteni u Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik, a potom u SOS Dječje selo Lekenik. Dugih devet mjeseci izbivali su s mjesta kojeg su napokon mogli nazvati domom, no onda su se opet vratili u njihov Sisak. Uz pomoć donacija, kupljena je kuća i pretvorena u sigurno utočište za desetero djece.
Dvije godine nakon potresa, posjetili smo ih u novom domu i to baš na dan kada im se u posjet spremao Djed Božićnjak. Na vratima nas je dočekala odgajateljica Ivona Hodak u prikladnom božićnom ruhu te nas uvela u kuću čiji zidovi danas drže jedan potpuno drugačiji smisao. U dnevnom boravku, djeca su poslagana po kutnoj garnituri, svaki u svom svijetu. Pozdravljaju nas, i u startu brojimo osam glava. Kako nam otkriva teta Ivona, dvoje ih je na katu – jedna djevojčica piše zadaću, dok jedan dječak ima vodene kozice pa je u izolaciji. Uskoro nam se pridružuje i ravnateljica Đurđica Pavešić-Herkov, kao i druga odgajateljica u smjeni, Marija Elena Somić. Poslije par minuta „odraslog“ ćaskanja, s kauča su se otisnule tri djevojčice s godišnjakom doma u ruci. Energično su komentirale, kao da nas pozivaju da im se pridružimo. Prihvatili smo njihov poziv bez riječi, no kako smo došli na sami kraj časopisa, tako smo i prebiranje stranica počeli od zadnje prema početku, dobivši uvid u njihov život u posljednje dvije godine.
Listanje uspomena
Prošli smo prvo kroz izlete i ljetovanja na kojima su bili. Posebno su istaknule ono na otoku Pagu u kampu „Straško“ koje im je ove i prošle godine omogućilo Prvo plinarsko društvo (PPD). Hvalile su se kako su naučile jedriti, surfati, a najstarija među njima je ponosno istaknula da se odvažila i na parasailing.
Uslijedili su i sportski uspjesi štićenika doma iz nogometa, plivanja, košarke, rukometa pa i graničara, kao i brojni važni događaji poput rođendana te prvih pričesti. Na svakoj fotografiji su uz njih i odgajateljice, njihovi zamjenski roditelji koji ih prate kroz svaki važni korak u životu.
Listanje nas je tako dovelo i do tog kobnog 29. prosinca. Uspomene na taj dan su im, nažalost, i dalje svježe.
- Svi smo bili u blagovaonici, osim jednog dečka koji otišao u sobu. Njega je potres uhvatio na stubama – ističe starija djevojčica. Ona se, kaže, prisjetila uputa odgajateljica te brzo sve požurila da se sklone ispod štoka. No, kada su pokušali izaći, prednji ulaz je bio zatrpan. Morali su koristiti stražnji koji vodi na dvorište, hodajući preko stakla, žbuke i razbijenih uspomena.
- Kada smo izašli van, isprva sam mislila da cigle padaju s neba. Tek sam kasnije shvatila da dolaze s našeg krova – govori nam jedna od njih.
Dolaskom na sigurno, šok je popustio svoj stisak i realnost se počela oslikavati u njihovim očima. Zabatni zidovi su popucali, jedan dio zgrade se odvojio, dimnjak se srušio. Nije im trebalo dugo da shvate – izgubili su mjesto koje im je napokon postalo dom. Suze su im se brzo pridružile, baš kao i misli o svemu što je ostalo zarobljeno u ruševinama.
- Meni je ostala kornjača Leona. Htjela sam se pod svaku cijenu vratiti po nju jer mi ju je darovala baka. No, odgajateljica se ponudila da ode umjesto mene i spasila je – priča zadnja od tri djevojčice te dodaje da je malena životinjica i danas s njima u novoj kući. Prisjećaju se potom čekanja na hladnoći, no uz riječi ne dolaze tužni pogledi. Ne, iza tih teških uspomena stižu hihoti i zadirkivanja, kao da je to samo jedna zabavna anegdota. Je li to način na koji se nose s traumom? Ili je dokaz da vrijeme stvarno može ublažiti neke rane? Odgovor na to danas nećemo, a i ne moramo saznati.
Razgovor prekida odgajateljica Ivona. Najavljuje da uskoro dolazi poseban gost i djeca hitro odlaze po svoje kostime. Izvest će dva kratka igrokaza – „Kako je Krampus postao dobar“ i „Čarobni recept Djeda Božićnjaka“, tako da uskoro kućom jure vilenjaci, šumske životinje i glavni stanovnik Sjevernog pola.
Gradnja nove zgrade
Uz nas je u dnevnom boravku ostala još samo ravnateljica. S njom smo nastavili priču o zadnje dvije godine. Tog se dana nismo više doticali. Dovoljno je bilo uspomena na 29. prosinac.
Umjesto toga nam je ispričala kako ih je potres barem pogurao da se riješi pitanje vlasništva oko bivše zgrade doma. Naime, za navedeni objekt se više od 20 godina vodio spor za povrat i ona je prije tri mjeseca odlukom Vlade RH vraćena prvotnom vlasniku, Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog iz Zagreba. To joj je laknulo jer, priznaje, sama zgrada nije bila najbolje prilagođena za smještaj djece. Ova kuća u kojoj su sada je, veli, puno, puno bolja opcija.
- Iako nam je bilo lijepo u SOS Dječjem selu Lekenik, djeca, a i odgajateljice su se željeli vratiti u Sisak. Štićenicima je nedostajao njihov grad i okolina na koju su naviknuli, dok su odgajateljice imale ovdje obitelji te im je bilo naporno svaki dan putovati, tako da smo uz pomoć prikupljenih donacija kupili i adaptirali kuću u Sisku – govori Pavešić-Herkov te pritom posebno zahvaljuju građanima Republike Poljske koji su prikupili više od 1,7 milijuna kuna donacija.
Iako djeca uživaju u kući ona je i dalje premala, pogotovo kada se u obzir uzme nacionalna potkapacitiranost dječjih domova i stalna potrebna za novim krevetima. Stoga je nadležno ministarstvo osiguralo parcelu i potrebna financijska sredstva za izgradnju nove zgrade doma. Još se ne zna kada će gradnja biti započeta, jer je tek u tijeku postupak javne nabave usluge projektiranja i stručnog nadzora za budući objekt. No, dok čekaju da se riješi papirologija, ravnateljica već ima druge planove za proširenje. Kako kaže, iskazali su interes da kupe susjednu kuću da bi mogli primili još djece jer je prije potresa Dječji dom Vrbina brinuo o 27 djece. Zbog smanjenih kapaciteta danas mogu pružiti smještaj za deset korisnika s time da imaju još dva punoljetna štićenika u stanu gdje se pruža socijalna usluga organiziranog stanovanja uz povremenu podršku.
Donacija PPD-a
Razgovor nam prekida kucanje o balkonsko staklo. Djed Mraz je stigao, a s njim i Davor Relatić, upravitelj Zaklada Novo sutra. On je ovdje poznato lice jer je Enna grupa jedan od donatora Dječjeg doma Vrbina. Naime, prošle su godine Zaklada Novo sutra i Prvo plinarsko društvo (PPD) povodom 20. rođendana PPD-a pomogli djeci iz potresom pogođenog područja Sisačko-moslavačke županije. Uz pomoć centara za socijalnu skrb u Sisku, Glini i Petrinji došli su do 53. djece koju će stipendirati do kraja njihova redovnog školovanja, a tu su uključeni i štićenici iz Dječjeg doma Vrbina.
- Projekt je nastao kao odgovor na zaista tešku situaciju na Banovini nakon razornog potresa. Umjesto u građevine, mi smo odlučili uložiti u ljude i to one najosjetljivije skupine. I nismo pogriješili. Projekt ulazi u treću godinu, srednjoškolce stipendiramo, osnovnoškolce svake godine vodimo na more i opremamo ih informatičkom opremom, dok oni punoljetni stječu pravo polaganja vozačkog ispita koji u cijelosti financiramo. To je jedan dugogodišnji projekt jer djecu koja su korisnici projekta pratimo do kraja njihovog redovitog školovanja – kaže Relatić te dodaje da nastavljaju s donacijama pa će tako ove zime, u suradnji s PPD-om, svim domovima za nezbrinutu djecu u Hrvatskoj plaćati njihove račune za struju i grijanje.
Kako bi im dodatno uljepšali blagdane, ovog su Božića organizirali Djeda Božićnjaka koji će im podijeliti poklone PPD-a i Zaklade. Njegov dolazak je uslijedio netom nakon igrokaza u kojemu su sudjelovala djeca od 7 do 17 godina, svi s jednakom dozom entuzijazma posipanog neprimjetnim mrvicama sramežljivosti i nervoze.
Svakodnevni ritual
Nakon dodjele, ukrasni papir se zadržao jedva par minuta prije nego li je završio na podu, a među darovima je bilo svega, od enciklopedija do bežičnih slušalica. Kada se žamor radosti smirio i sva djeca su pregledala dobivene poklone, jedna od djevojčica se izdvojila iz grupe s crtežom u ruci i uputila se ravno ravnatelju Zaklade Novo Sutra.
- Dobijemo mi i službene zahvalnice i zahvale, ali moram priznati da su meni osobno, a vjerujem i mojim kolegama, najdraže zahvalnice iskreni i sretni dječji osmjesi i pogledi. Baš to i je namjena naših projekata usmjerenih ka djeci – govori Relatić.
U cijelom tom šušuru, nismo se obazirali na kazaljke na satu, dok nam na njih pažnju nije skrenula odgajateljica Ivona. Djeca bi uskoro morala krenuti, kaže. Skoro je 12 sati, vrijeme ručka. Stoga smo se pozdravili i otišli te ih ostavili u sigurnom zagrljaju njihova svakodnevnog rituala koji ni potres nije mogao promijeniti.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i PPD-a.