Svi smo se u nekom trenu susreli sa situacijom - dijete sjedi na povišenoj stolici, prekriženih ruku, odlučno da ne želi jesti hranu koja mu je servirana. Vrišti, plače, zamusano je. Nekad je to dijete iz crtića, nekad je to dijete iz obitelji ili od prijatelja, nekad je naše vlastito, a nekad smo to sigurno bili i mi sami. Možda se i sjećate kako ste kao mališani vodili male ratove s roditeljima koji su vam na tanjur pokušali "podvaliti" nešto zeleno.
Brokula, špinat, grašak, mrkva, žganci - želimo ih uvjeriti da su ove namirnice, koje doživljavaju "strašnima", fine i dobre za njihov razvoj i da ih ne podvaljujemo samo da im pokvarimo ručak ili cijeli dan.
Kako se nositi s izbirljivošću?
Kako doskočiti izbirljivosti, jedna je od mnogih tema vezanih za prehranu djece o kojima smo razgovarali s mag. psych. Ivanom Garašić, dječjom i adolescentnom kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom. S djecom i mladima radi već 13 godina, od samog početka svog profesionalnog razvoja, a trenutno radi u vlastitom kabinetu Ježeva kućica - EmotiCor u Jastrebarskom i Samoboru. Ivana Garašić najviše je posvećena radu s djecom i odraslima koji su proživjeli neki oblik traumatskog iskustva te s neurorazličitom djecom i odraslima. Uz to, bavi se i dijagnostikom neurorazličitosti djece i odraslih te edukacijama stručnjaka za tretmanski rad s djecom u različitim područjima.
Prva tema o kojoj smo razgovarali je problematika iz uvoda - izbirljivost kod djece. Garašić nam tumači da kod fenomena izbirljivosti zapravo postoje dvije različite situacije - dijete koje zaista jest izbirljivo zbog grešaka u učenju principa prehrane i dijete koje je senzorički osjetljivo na pojedinu hranu.
- Proučite koju hranu dijete odbija. Je li to hrana koja ima određenu, specifičnu teksturu ili možda hrana određene boje ili mirisa? Ako se radi o odbijanju takve hrane (npr. žilave, hrane s ovojnicom, hrane crvene boje, sluzave hrane…), dakle ako dijete odbija hranu po određenom principu, vjerojatno se radi o osjetljivosti na taj tip namirnice. U tom slučaju nuđenje takvih namirnica stvorit će otpor prema hranjenju općenito i uzrokovati emocionalne teškoće kod djece sa senzoričkim osjetljivostima - ističe psihologinja.
Izbirljivost često može biti i posljedica roditelja da, iz dobre namjere, olakšaju djeci hranjenje. Roditelji često u želji da dijete ne ostane gladno pribjegnu tome da unaprijed nude djeci zamjenske obroke, odnosno kuhaju alternativne obroke za dijete i ostatak obitelji. Djeca u ranoj dobi još nemaju razvijenu svijest o nutritivnoj vrijednosti hrane te će birati hranu prema okusu. Stoga je glavna uloga roditelja nuditi hranu koja je i nutritivno vrijedna i senzorički ugodna za djecu, omogućiti djeci da ne jedu određene namirnice u pojedinom obroku, ali im istovrijedne namirnice nuditi u drugim obrocima te pritom nuditi alternativu samo u kasnijem obroku, a ne u istom, u što nutritivno bogatijim oblicima, objašnjava psihologinja.
Ključna uloga hrane
Psihologinju Garašić smo pitali kakvu uopće ulogu hrana ima u razvoju djece, na što nam odgovara da bi se djeca razvijala u skladu s dobi i vlastitim kapacitetom, važno je da su im zadovoljene sve osnovne biološke potrebe.
- To uključuje potrebe za hranom, vodom, spavanjem i drugim biološki važnim utjecajima. Naravno, vanjski utjecaji mogu pomoći u kognitivnom razvoju samo do naše biološke granice. Što se tiče utjecaja hrane na kognitivni razvoj, najviše istraživačkih podataka imamo iz zemalja u kojima su djeca često pothranjena. Pokazalo se da kod pothranjene djece ciljane nutritivne intervencije značajno pridonose razvoju kognitivnih sposobnosti i obrnuto, da pothranjenost može utjecati na sporiji i slabiji kognitivni razvoj. Biološki, to je logično - ne možemo se baviti višim funkcijama dok nam osnovne životne potrebe nisu zadovoljene - tumači Garašić.
Istraživanja su pokazala da je nedostatak proteina i energetskog unosa hrane povezan sa smanjenim rastom, ali i izravno utječe na smanjeni razvoj kognitivnih vještina i socijalnih odnosa. Garašić kaže i da postoje neki očiti znakovi, poput tih da pothranjena djeca gube na težini ili ne dobivaju dovoljno na težini, pokazuju teškoće u koncentraciji, učenju i pamćenju, češće su razdražljiva i slabije spavaju.
Balansirana prehrana i mentalno zdravlje
Psihologinja Garašić kaže da se također pokazalo da balansirana prehrana može značajno pozitivno utjecati na mentalno zdravlje.
- Naime, konzumiranje velike količine procesirane hrane, nasuprot konzumiranja organske hrane, stvara veći rizik za razvoj depresivnosti i anksioznosti. Istraživanja ukazuju da iako ljudi koji već jesu depresivni više konzumiraju procesiranu hranu, direktna promjena prehrane prema balansiranoj, zdravijoj i raznolikijoj hrani može imati pozitivan učinak na smanjenje depresivnih simptoma - kaže psihologinja.
No najvažnije je, dodaje, imati na umu da to dakako ne znači da će ljudi izliječiti depresiju ako promijene prehranu. Balansirana hrana je moćan alat, ali nema tako dalekosežan utjecaj. Međutim, uključivanje u tretman stručnjaka imat će bolji efekt ako osoba također počne konzumirati kvalitetnije namirnice.
Kada je u pitanju prehrane djece, psihologinja iznimno važnim smatra da ona bude bogata i raznolika, no da pritom ne treba izbacivati stvari poput šećera. Oni su, tumači, kao i sve druge vrste izvora energije bitni za funkcioniranje. Ipak, prisutnost glukoze u organizmu je glavni izvor energije za naš mozak.
- Međutim, kod prehrane djeteta važno je da dijete unosi sve tipove namirnica, odnosno sve tipove izvora energije (proteine, vlakna, masti, šećere…) kako bi se izbjegla pothranjenost u bilo kojem obliku i podržao zdrav razvoj kognitivnih sposobnosti - ističe.
Pothranjenost je opasna
No, što se događa kada se djeci daje nutritivno neodgovarajuća hrana u ranom djetinjstvu? Većina istraživanja o utjecaju hrane u ranom djetinjstvu odnosi se na negativne efekte pothranjenosti te na povezanost prehrane sa simptomima ADHD-a, odnosno poremećajima pažnje i koncentracije.
- Promjenom prehrane, odnosno zadovoljavanjem nutritivnih potreba, kognitivni i fizički razvoj značajno se poboljšavaju. Pritom poseban pozitivan utjecaj imaju suplementacija namirnica bogatih željezom i konzumacija većih količina ribe. Pokazalo se da suplementacija vitamina B, soli i drugih dodataka nema takav pozitivan efekt - dodaje psihologinja.
Premda se u javnosti često mogu čuti tvrdnje da se promjenama u prehrani može liječiti ADHD, to jednostavno nije točno.
- ADHD je neurorazvojna specifičnost, što znači da se mozak razvija i funkcionira na drugačiji način, kao i neurotransmiteri koji povezuju pojedine dijelove mozga. Samim time nije moguće izmjenom prehrane izmijeniti mozak - objašnjava.
ADHD i bogatija hrana
Psihologinja Garašić nam potom objašnjava kako se danas dijagnosticiraju tri tipa ADHD-a - tip s predominantnom nepažnjom, tip s predominantnom hiperaktivnošću ili impulzivnošću te tzv. kombinirani tip, u kojem nalazimo i teškoće povezane s pažnjom i s hiperaktivnošću ili impulzivnošću.
- Ono što se ponekad događa kod djece s predominantnim simptomima nepažnje jest da konzumiraju povećane količine masti i životinjskih proteina. Razlog tome je jednostavan - takva hrana sadrži više energije, a djeca s ADHD-om često traže energetski bogatu hranu, koja privremeno povećava količinu dopamina, neurotransmitera koji se smanjeno proizvodi kod ADHD-a. Smanjeno uzimanje ove hrane neće umanjiti simptome ADHD-a, jer nije izravno povezano s izvorom te neurorazličitosti - dodaje psihologinja.
Međutim, istraživanja su pokazala da se funkcioniranje djece s dijagnosticiranim nepažljivim tipom ADHD-a može olakšati povećanim uzimanjem željeza, cinka, kalcija i biljnih proteina. Psihologinja tumači da djeca s ADHD-om često doživljavaju neravnotežu određenih vitamina i hormona. Pritom se uzimanjem određenih suplemenata može olakšati funkcioniranje, no ADHD moramo promatrati kao cjeloživotnu neurorazličitost te samim time ne pristupamo liječenju, nego olakšavanju teškoća u funkcioniranju.
Roditelji trebaju biti primjer
Ključnu ulogu u stvaranju zdravih prehrambenih navika, kao i kod mnogočega drugog, imaju roditelji. Ako se roditelji hrane zdravo i raznoliko, djeca će od najranije dobiti biti izložena dobrom primjeru konzumiranja hrane.
- Mnogo više od restrikcija, uputa i jelovnika za stvaranje prehrambenih navika važan je zdrav odnos prema hrani - koji uključuje prepoznavanje osjećaja gladi u vlastitom tijelu, ali i prepoznavanje sitosti i prestajanje hranjenja kada dijete osjeti sitost - dodaje psihologinja.
Uz to, Garašić izuzetno važnim smatra da se djetetu omogući zadovoljavanje potrebe za hranom kada je dijete osjeti i u količini koja je djetetu potrebna. Poput nas odraslih, dijete je najveći stručnjak za vlastito tijelo i potrebno je poštovati potrebu djeteta za obrokom, kao i za završetkom obroka.
- Zapravo je najbolji način stvaranja zdravih prehrambenih navika kombinacija intuitivnog jedenja, odnosno poštivanje potreba i želja svog tijela, u kombinaciji s dostupnim zdravim namirnicama s kojima se dijete može samostalno poslužiti u skladu s godinama.
Roditelj koji ima zdrav odnos prema prehrani također je jako važan faktor u stvaranju zdravog odnosa kod djeteta. Stoga, iste principe hranjenja koje pokušavamo njegovati kod djece trebali bismo prakticirati i sami - dodaje psihologinja.
Neke od grešaka su kulturološke prirode
Neke od pogrešaka koje roditelji rade su gotovo pa nesvjesne jer su duboko integrirane u našu kulturu. Neke od njih potječu iz običaja nastalih u dugačkom razdoblju u kojem hrane najčešće nije bilo u izobilju te potrebe za iskorištavanjem svih resursa koji su nam bili dostupni. Riječ je zapravo, tumači Garašić, o kolektivnom stresnom, čak i traumatskom iskustvu u kojem je dugi niz godina vladalo siromaštvo i neimaština te koje je sustavno sudjelovalo u oblikovanju odnosa s hranom u našem podneblju. Psihologinja nam je navela i nekoliko konkretnih primjera.
- Roditelji koji određuju količine hrane koju djeca trebaju konzumirati. Naime, u našoj kulturi često smo navikli da roditelji djetetu na tanjur stavljaju određenu količinu hrane iz obroka te se obrok smatra završenim tek kada dijete pojede sve s tanjura. Na taj način zapravo ometamo razvoj percepcije osjećaja gladi i sitosti kod djeteta i stvaramo ideju pravila oko hranjenja. Stvaranje pravila oko hranjenja u odrasloj dobi može dovesti do razvoja strategije izbjegavanja hrane, prejedanja zbog poštivanja tih pravila ili stvaranja negativnog odnosa prema hrani - kaže psihologinja.
Jednako pogrešna je i misao "pojedi sve s tanjura". Dakle, ako si dijete samo stavi obrok na tanjur, inzistiranje na jedenju ostatka obroka kada je vidljivo da je dijete sito stvorit će efekt prisile povezane s hranom. Tako će, ako je dijete počne povezivati s prisilom, vjerojatno doći do razvoja sličnih strategija kao i u prošlom primjeru.
- Jedenje svih namirnica, neovisno o tome što djetetu odgovara, također ne dovodi do stvaranja dobrih navika. Ako pogledamo u djetinjstvo, većina odraslih prošla je kroz razdoblja u kojima nije voljela konzumirati određene tipove namirnica. Poneke od njih su nam postale ugodne tek u odrasloj dobi ili ih i danas izbjegavamo u potpunosti. Ključ je u dosljednosti i adekvatnim alternativama. U pojedinom obroku nije potrebno da dijete pojede apsolutno sve što se nalazi na stolu. Međutim, važno je da roditelji ne pribjegnu kuhanju alternativnih obroka, nuđenju slatkiša ili stvaranju ideje da dijete može u potpunosti odabrati sve namirnice koje konzumira. Umjesto toga, u redu je dozvoliti djetetu da pojede određene dijelove obroka i zasiti se te omogućiti zdravi međuobrok, koji bismo ponudili i inače - objašnjava Garašić.
Neke druge pogreške koje se često čine su, dodaje psihologinja, roditelji koji i sami izbjegavaju određenu hranu ili komentiraju kako određena hrana nije dobra. Pogrešno je i naglašavanje da roditelj ili dijete imaju višak kilograma i restrikcija unosa hrane koja je naglašena i dugoročna.
Djeca dobro čitaju signale
Zaključno, psihologinju Garašić smo pitali možemo li sa sigurnošću reći da djeca dobro prepoznaju signale koje im šalje tijelo o tome jesu li gladni ili siti.
- Kratak odgovor je da, djeca prepoznaju signale koje im šalje tijelo. Odmah po rođenju, u dojenačkom razdoblju, većina djece vrlo jasno izražava glad i sitost te većina djece zna samostalno regulirati količinu hrane koja im je potrebna nastavljajući ili prekidajući obrok. Štoviše, organizam im izbacivanjem viška hrane šalje poruku o tome kada su siti - odgovara Garašić.
Teškoće se, kaže, često počinju javljati tek u razdobljima uvođenja novih namirnica, gdje roditelji često zaboravljaju ideju intuitivnog jedenja i uvode čvrsta pravila oko uvođenja namirnica - u količini i tipu namirnica - te u brizi da dijete ne ostane gladno.
- Za uvođenje novih namirnica zapravo vrijede ista pravila kao i za stvaranje odnosa s hranom - važno je poštovati djetetovu urođenu vještinu prepoznavanja vlastitih fizičkih potreba te nuditi zdrave, raznolike namirnice u količinama koje djetetu odgovaraju - zaključuje Garašić.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Grupe Podravka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....