Izazovna 2020. bacila nas je na koljena, obeshrabrila, testirala našu izdržljivost i strpljenje. Kako bismo vas inspirirali i vratili vjeru u bolju budućnost, donosimo vam priče ljudi koji su našli načina da nadiđu prepreke. Nisu se predali ni kad je bilo najteže. Svojom upornošću pokazali su da svijet boljih mogućnosti postoji
Za vrijeme Domovinskog rata, njegova trudna majka i stariji brat ukrcali su se, s još 4000 žena, djece i bolesnika, na Slaviju. Iz dubrovačke luke Gruž otplovili su u prognaništvo. Primila ih je rodbina u Crikvenici, a nedugo zatim u riječkoj bolnici rođen je Andrej Đukić, produkt dizajner i inovator kojeg je šira javnost upoznala prošle godine, kada je sa svojim projektom protetičke ruke Maker Hand pobijedio na Cybathlonu, olimpijskim igrama za protetička pomagala.
Kao dijete imao je stotine snova. Htio je biti slikar, pisac, režiser, izumitelj, astronaut… No u svojim dvadesetima morao je, kaže, žrtvovati sve te snove kako bi se fokusirao na jedan.
“U srednjoj sam razmišljao o akademiji, kiparstvu ili slikarstvu, ali sam htio neku kombinaciju kreativnosti i utilitarizma jer si nisam mogao opravdati čistu umjetnost, nisam vidio u tome neko veće dobro ili korist. Pa je tako prevagnuo dizajn za koji sam saznao kada je to upisao moj stariji brat. Puno sam se nećkao oko grafike i produkta, i više puta mijenjao smjer ali na kraju sam završio na pravom mjestu”, govori nam Andrej, inspirativni mladić koji je svojim znanjima odlučio promijeniti svijet nabolje.
Došao sam na glupu ideju da ću amputirati nogu i napraviti protezu
Na to ga je potaknula ozljeda. “Igrao sam nogomet cijeli život. S hrvanjem i jiu jitsuom upoznao sam se na faksu. Kombinacija tih sportova dovela je do kronične ozljede hrskavice u desnom gležnju, i u manjoj mjeri u zapešću desne ruke. Na početku je taj gležanj bio strašno bolan pa sam počeo istraživati opcije i saznao da ustvari nema nekog dobrog rješenja koje bi mi omogućilo da se vratim sportu”, prisjeća se.
“Čitajući priče ljudi koji su krenuli na put beskrajnih i neuspješnih operacija, nabasao sam na jednog Britanca koji je nakon deset godina operacija i rehabilitacije na kraju odlučio amputirati nogu i od tada je živio bez boli. Čak se mogao vratiti sportu. Tada sam započinjao diplomski pa sam tako dobio glupu ideju da ću si amputirati nogu i za diplomski rad dizajnirati sebi protezu”, priča nam.
Uz sport i video igre zbog kojih je, kako kaže, potratio desetke tisuća sati ispred kompjutera, jako je volio crtati. Voli i dandanas. No, jednoga se jutra probudio u jakoj boli.
Patila je i ruka, a ruke su čarobne, bez njih ne možeš ništa
“Jedno jutro doživio sam nešto što sada nazivam ‘bad cartilage day’, nešto kao ‘bad hair day’ samo puno gore. Zapešće i gležanj su mi bili upaljeni pa sam dan proveo u krevetu prilično loše volje. Razmišljao sam o tome kako ću sebi napraviti protezu za nogu, no ruka mi je bila u tako lošem stanju da nisam mogao crtati”, govori i nastavlja:
“Nekako mi je u tom trenutku sinulo koliko bi bilo tragično ne imati ruke. Ljudske ruke su toliko čarobne, možeš rukama riješiti bilo koji problem, ali ako nemaš ruke ili barem funkcionalnu protezu, ne možeš ni sam sebi pomoći. Krenuo sam istraživati proteze na internetu i saznao da su protetske ruke ustvari puno manje sposobne i sofisticirane u odnosu na to kako se prikazuju u medijima i filmovima.”
Istražujući je shvatio da su mehaničke kuke koje su razvijene u doba prvog svjetskog rata ustvari i dalje u nekim situacijama funkcionalnije čak i od najskupljih robotskih ruku, iako je fokus inženjera u tom polju zadnjih 60 godina gotovo isključivo na razvoju robotskih ruku.
Prijelomni trenutak
“Između ostalog i zato što se robotsku protezu može puno skuplje naplatiti. Proteze koštaju od nekoliko desetaka tisuća kuna za mehaničke kuke do nekoliko stotina tisuća kuna pa i više od milijun kuna za robotske varijante”, prisjeća se Andrej prijelomnog trenutka u kojem je odlučio dizajnirati mehaničku ruku.
“Odlučio sam dizajnirati mehaničku ruku koja će biti funkcionalno superiorna mehaničkim kukama i robotskim rukama koristeći 3D printanje, što bi cijenu moglo spustiti na par stotina kuna materijala. U to je vrijeme na stadionu u Švicarskoj održan Cybathlon 2016., internacionalno natjecanje koje je organizirao prestižni fakultet ETH Zurich, a koje se odvija svake četiri godine. Na njemu se sve najveće protetske firme i timovi istraživača s faksova diljem svijeta natječu da demonstriraju i dokažu superiornost svojih proteza”, kaže.
Tada si je postavio cilj. “Odlučio sam da ću se natjecati i pobijediti na idućem Cybathlonu, zakazanom za 2020., sa svojom protezom koju će nakon toga volonteri diljem svijeta proizvoditi za svakoga kome je potrebna”, govori inovator dodajući da su uslijedili sati i sati istraživanja.
“S obzirom na to da nisam klasično školovan ni kao strojar ni protetičar morao sam se educirati na internetu”, govori Andrej dodajući kako je sada sva literatura i znanje ionako online te da nije imao problema. Danas, smatra on, da nekome tko ima strast i disciplinu za STEM polja specifično, fakultet čak nije ni potreban. Uz volju i sve blagodati koje nude nove tehnologije i internet, sve je moguće.
“Internet sigurno predstavlja jednu od najznačajnijih revolucija u povijesti čovječanstva. Kao što kaže Elon Musk, s internetom je čovječanstvo dobilo zajednički živčani sustav”, dodaje. Tako je i Andrej odlučio koristiti sve dostupne tehnologije i svoje znanje, kako bi potpunim strancima pomogao da vode život bolje kvalitete.
Prvi funkcionalan prototip mehaničke ruke napravio je za obranu diplomskog rada. “Prva osoba, osim mene, koja je koristila protezu bio je Hrvoje Kovač. On je morao amputirati ruku zbog agresivnog karcinoma”, prisjeća se i tiho dodaje “Hrvoje je, nažalost, preminuo prije par mjeseci."
Maleni Dominik mu je pomogao da usavrši protezu
No, onda je, prije dvije godine upoznao malenog Dominika Nestića koji je u nesreći izgubio obje šake. “Tada sam mu napravio prototip proteze, ali sam kroz interakciju s njime shvatio da je tadašnja verzija imala previše problema. Nakon toga sam odlučio potpuno redizajnirati protezu i tada je ustvari nastao Maker Hand u trenutnom obliku. Tako da je Dominik najzaslužniji za trenutni dizajn i funkcionalnost proteze”, kaže Andrej.
Osnovni princip proteze je isti kao i kod mehaničke kuke. Širenjem lopatica zateže se kabel koji otvara ruku, a jake gumene lastike ju zatvaraju. Osim toga, proteza ima jedinstven dizajn čašice koji korisniku omogućava da iskoristi rotaciju podlaktice, da okreće samu protetsku šaku što nijedna druga proteza ne nudi. Svaki prst se individualno zatvara i ima automatski sistem zaključavanja. Palac se također otvara i može se zaključati u tri pozicije. Prsti su prekriveni jagodicama od silikona koje pružaju siguran, ali mekan dodir.
Kruno je izgubio ruku, htio se natjecati sa mnom na Cybathlonu
Za Cybathlon se prijavio prije 3 godine. Tada je poslao prijavu sa snimkama postojećih prototipova u akciji. “Bio sam malo zabrinut da me neće primiti u natjecanje jer su se dotad natjecale samo firme i fakulteti. Na svu sreću, primljen sam na natjecanje, ali sam u međuvremenu morao naći pilota. Tada sam upoznao Krunoslava Mihića s kojim me, baš kao i s Dominikom i njegovim roditeljima, spojila Maja Tomašević, fizioterapeutkinja u Kliničkom zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala u Zagrebu. Kruno je izgubio ruku u nesreći, na preši u tvornici u kojoj je radio. Ja sam, kažem, tada tražio pilota’, a Kruno je izrazio želju za natjecanjem na Cybathlonu”, prisjeća se.
Andrej i Kruno imali su malo više od godinu dana do natjecanja i jako puno posla. “Tada sam napravio 3D scan njegove ruke i krenuo raditi prototip za natjecanje. Nažalost, lockdowni su krenuli baš kada smo planirali početi vježbati za natjecanje pa se dugo nismo mogli naći. Naime, ja sam tada živio u Nizozemskoj gdje sam studirao, a Kruno u Novoj Gradiški”, kaže nam.
Dvojac je na kraju uspio odraditi tek 40 sati treninga za natjecanje dok neki drugi natjecatelji svoje proteze koriste godinama. No, rezultati su obećavali, pa nije bilo straha od neuspjeha. Samo natjecanje sastoji se od 6 zadataka za koje natjecatelj ima tek osam minuta.
Dvojac pobijedio timove inženjera
Prvi zadatak su kuhinjske aktivnosti poput otvaranja limenke, staklenke, rezanje kruha itd. Drugi zadatak je oblačenje/svlačenje odjeće i vezivanje cipela. Treći zadatak je fina motorika, četvrti su kućne radinosti poput zavrtanja žarulje, rezanja papira škarama i zabijanje čavla u drvo s čekićem. Peti zadatak je test osjeta kroz protezu u kojem natjecatelj mora osjetiti oblik i materijal objekta skrivenog u kutiji.
“Zadnji zadatak je slaganje piramide od plastičnih čaša. Samo su tri tima uspjela riješiti sve zadatke u zadanom vremenu, a mi smo bili minutu brži od drugo plasirane talijanske ekipe”, govori s ponosom Andrej. I ima se čime ponositi. Njegova proteza čija proizvodnja stoji 30 američkih dolara bila je superiornija, baš kao što si je zacrtao, od onih koje su vrijedile i nekoliko desetaka tisuća dolara, a timovi koji ih rade imaju i po 30 inženjera, studenata i profesionalaca.
Već je troje ljudi dobilo Andrejevu protezu
No, Andrej tu nije stao. Naprotiv, to mu je otvorilo vrata da ostvari ono što si zacrtao. “Ultimativni cilj mi je da ljudi diljem svijeta imaju pristup besplatnim asistivnim tehnologijama, od proteza, ortoza pa do invalidskih kolica”, kaže i otkriva nam da već radi na tome punom parom.
“Već je troje ljudi, Hrvoje, Kruno i Dominik, do sad dobilo moje proteze, a trenutno radim nove - za švedskog inženjera Johana koji radi u polju protetike i Švicarca Wolfa koji je sudjelovao u organizaciji Cybathlona i koji piše dosta utjecajan blog o protetici. A kad kažem beplatno, onda i mislim - besplatno", govori i nastavlja.
"Trenutno me financiraju donacije onih kojima se sviđa to što radim. Ljudi me podržavaju na Patreonu i PayPalu i ovim putem im se puno zahvaljujem! Proteza je od početka dizajnirana da bude maksimalno jeftina za proizvesti pa tako materijali za jednu protezu koštaju par stotina kuna, a proteza se može izraditi u dva dana”, kaže dodajući da traži volontere makere koji bi mu pomogli.
Pokreće online platformu i poziva volontere
“Pozivam sve koji se bave 3D printanjem i imaju vremena i volje da mi se jave na fejsu ili Instagramu”, kaže pun entuzijazma i dodaje da u tom naumu nije sam. “Trenutno radim s divnim ljudima iz firme FIVE kojima sam beskrajno zahvalan za svu pomoć do sada. Radimo globalnu online platformu na kojoj ćemo volontere, izrađivače 3D modela, naučiti raditi proteze putem edukacijskih videa i spajati ih s ljudima kojima su proteze potrebne.”
A na pitanje što bi poručio mladim ljudima koji žele stvarati neki bolji svijet, ovaj blagoslovljeni inatlija kako sam sebe naziva, kaže: “Ja sam imao sulude sreće u životu pa možda nije dobro da išta poručujem mlađima, ali generalno mislim da bi ljudi trebali raditi ono u čemu nalaze svrhu, koliko god se to činilo banalnim ili suludo ambicioznim. Naime, Jordan Peterson kaže: “Luksuz je slijediti ono što vas čini sretnim, ali moralna je obveza slijediti ono što smatrate važnim."
Donosimo priče pojedinaca koji inspiriraju, a njihove priče neiscrpna su motivacija i vraćaju vjeru u bolji život. Oni čine dobro i žele da njihovi životi, ali i životi cijele zajednice budu bolji, lakši i kvalitetniji. Njihovi glavni saveznici su vrijednosti koje nose u sebi, upornost i nepristajanje na status quo. Njihovi suputnici su prilike koje pruža današnjica kroz najnovije tehnologije i brzi Internet dostupan gdje god se nalazili. Upravo radi njih i radi svih ostalih kojima su oni inspiracija, najbolja mreža i brzi Internet moraju biti dostupni svima i svugdje. Zato nastavljamo razvijati najbolju mrežu i donosimo internet u svaki kutak Hrvatske kako bismo gledali još više lica koji zajedno stvaraju svijet boljih mogućnosti.
Više inspirativnih priča pročitajte ovdje.
Sponzorirani sadržaj omogućuje Hrvatski Telekom, vodeća mreža u Hrvatskoj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....