ALEJANDRO SINCICH Nitko u Hrvatskoj ne zna za moga oca, a njegovu je sliku senator Menem darovao papi Ivanu Pavlu II.

Više od 90 godina nitko iz njegove obitelji nije posjetio Hrvatsku. Alejandro Sincich, sin argentinskog slikara hrvatskog podrijetla Bernarda Juana Sincicha, u Hrvatsku je došao ovo ljeto kako bi istražio obiteljske korijene, pokušao svladati još koju riječ hrvatskog jezika i da bi u konačnici zatražio hrvatsko državljanstvo. Njegov otac Bernardo Sincich, argentinski slikar, nikad nije posjetio Hrvatsku, iako je to, kaže, priželjkivao, no preminuo je 2006. godine.

- U vrijeme komunizma nije baš imao volje, a 90-ih nije bilo sigurno - govori 56-godišnji Alejandro Sincich te nastavlja da je njegov otac u Argentini bio uspješan slikar i da je obitelj živjela od njegova slikarstva.

Alejandrov otac Bernardo isprva je radio kao ilustrator u Buenos Airesu, a kasnije se skrasio u provinciji La Rioja, gdje je počeo slikati ulja na platnu, i to najčešće pejzaže i svakodnevni život u provinciji La Rioja

- Poznat je bio po pejzažima. Njegove slike i danas postižu na tržištu umjetnina cijene od pet do šest tisuća američkih dolara. Bio je iznimno produktivan slikar, na tržištu ima više njegovih djela nego što ih je ostavio obitelji, čak sam ih osobno morao otkupljivati kako bih sačuvao neke od njegovih slika - prisjeća se Alejandro, koji također iz hobija slika, čak je imao jednu izložbu u Njemačkoj, a planira uskoro izložiti vlastite radove na Kanarima. No, koliko je njegov otac bio cijenjen u Argentini kao umjetnik, potvrđuje, među ostalim, podatak da je sredinom 90-ih Eduardo Menem, tadašnji senator provincije La Rioja, darovao papi Ivanu Pavlu II. Sincichevu sliku prilikom službenog susreta. Senator Menem je, inače, brat bivšeg predsjednika Argentine Carlosa Saula Menema, kojem je slikar Sincich također darovao neke radove.

Teta iz Hrvatske

- Zabilježili su to i argentinski mediji - govori mi Alejandro Sincich dok mi pokazuje isječke iz starih argentinskih novina.

Bernardo Juan Sincich rodio se 1931. godine u Buenos Airesu, ali je većinu života proveo u gradu Chamical. Isprva je radio kao ilustrator u Buenos Airesu, ali kasnije se skrasio u provinciji La Rioja, gdje je počeo slikati ulja na platnu, i to najčešće pejzaže i svakodnevni život u provinciji La Rioja. Uz njega je i sin Alejandro Sincich naučio mnogo o slikarstvu te je danas slikanje njegov hobi. Ovo ljeto u Hrvatsku ga je, kaže, dovela potraga za istarskim obiteljskim korijenima. Ovih dana boravi u Zagrebu, a uskoro bi trebao otputovati u Istru kako bi posjetio rodno mjesto bake i djeda Sincich. Pitam ga za prezime, kaže da je u Italiji tako bilo napisao u njihovim putovnicama. Njegova baka Ana (djevojačko Ivetac) i djed Josip Sincich napustili su rodno mjesto Škropeti u Istri 1923. godine i više se nikada nisu vratili.

Alejandrov djed Josip Sincich

- Oni su bili ekonomski migranti, a ne politički. U Istri su bili farmeri, a kad su došli u Argentinu, djed je isprva radio kao građevinar te se poslije bavio poljoprivredom - prisjeća se Alejandro, s kojim je u Zagreb ovaj put došla i njegova kći, koja trenutno uči hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu. I sam Alejandro pokušava bolje svladati hrvatski jezik koji je počeo učiti putem online tečaja, nešto razumije, ali nedovoljno da bi mogao razgovarati.

- Kod nas u kući nije se govorio hrvatski. Nitko ga nije govorio - ni moj otac, ni teta Marija, a ni njihova braća ni sestre. Teta Marija još je živa, ima 96 godina. Ona se jedina rodila u Hrvatskoj - priča Alejandro.

Alejandrova baka Ana s Alejandrovom tetom Marijom

U kontakt je posredno stupio i s lokalnim istarskim župnikom, koji mu je obećao pomoći u potrazi za korijenima bake i djeda. Pokazuje mi njihove dokumente: izvode iz Matične knjige rođenih, pa vjenčanih, putovnice... Zanimljivo je da su u Istri, ukazuje mi, baka i djed nekad živjeli u kućama udaljenim samo nekoliko brojeva.

Alejandrov otac Bernardo prva je generacija argentinskih Hrvata - lijevo sa suprugom Sarom Sosom Mirandom na dan vjenčanja

- Znači da su cijeli život proveli jedno uz drugo i da su se već kao djeca poznavali i igrali, a onda u svojim dvadesetim godinama otišli put tada iznimno daleke Argentine - kaže Alejandro, koji zaneseno govori o tim vremenima. Uzbuđen je što će vidjeti mjesto, a možda i kuće u kojima su njegovi baka i djed odrasli. Veseli ga upoznavanje Hrvatske, u koju se, kaže, ne planira preseliti, ali priželjkuje bliskiji odnos s Hrvatskom. Volio bih u Hrvatskoj uspostaviti određena poznanstva te što bolje svladati jezik, a možda i organizirati izložbu vlastitih slika. Tek onda bih možda zatražio državljanstvo.

Želim naučiti jezik

- Već imam pravo na državljanstvo jer imam sve potrebne dokumente, ali volio bih još bolje naučiti jezik, uspostaviti neka poznanstva, želim imati bliže veze s Hrvatskom - kaže Alejandro Sincich, koji je, kaže u šali, čuo da postoji političar u Hrvatskoj istog prezimena, ali odmahuje glavom te kaže: “Ima nas puno”.

Južnoameričke su zemlje poslije Prvog svjetskog rata najviše privlačile iseljenike s naših područja, posebno Argentina, Čile, Bolivija i Peru. Nakon dolaska u Južnu Ameriku Hrvati su se uglavnom nastavili baviti istim zanimanjima, a mnogi od njih bili su i rodbinski povezani te su imali svoja društva, novine, škole, banke, osiguravajuće zavode... Najviše Hrvata bilo je upravo u Buenos Airesu, Rosariju i Acebalu u Argentini, međutim, ne postoje brojčani podaci o tome koliko je ljudi tada napustilo našu zemlju.