VLADIMIR ŠEKS 'Perković je ogorčen što mu nisam pomogao u vrijeme kada ga se izručivalo njemačkim vlastima, pa me difamira kao domoljuba i političara'

U Nedjeljnom Jutarnjem listu od 29. travnja 2018. godine Josip Perković uputio mi je svojevrsno pismo iz zatvora u Njemačkoj u kojem se nalazi jer je nepravomoćnom presudom osuđen na kaznu doživotnog zatvora jer je kao šef jugoslavenske tajne službe sudjelovao u likvidaciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića. U svom pismu tvrdi: “Šeks je bio značajan izvor Udbe, vrlo svestran i sa širokim mogućnostima. Osijek nije imao boljeg”. Svoje pismo meni Josip Perković počinje: “Upoznat sam s činjenicom da ste se poslužili ‘mojim uradcima’ kao ‘krunskim dokazima’ da niste bili suradnik (informant) SDS-a - centar Osijek. Nevjerojatno, bili ste najbrutalniji u javnim istupima od Sabora pa nadalje, u nastojanjima da budem izručen i osuđen - to vam je uspjelo. Sada se koristite mojim imenom da biste se oprali - da biste ispisali ljepši životopis. Minimum građanske pristojnosti bi vam nalagao da izostavite moje ime u ovom kontekstu”. Očito je da Josip Perković smatra da sam ja “zaslužan” za njegovo izručenje i osudu - jer “u svojim javnim istupima sam nastojao i uspio da bude izručen i osuđen”. Za optužbu da sam bio “najbrutalniji u javnim istupima od Sabora pa nadalje u nastojanju da bude izručen i osuđen”, Josip Perković nije ponudio, iznio niti jedan jedini argument, dokaz koji bi pokazao u kojem konkretnom javnom istu­pu, govoru u Saboru ili medijima da sam postupao kao što navodi Josip Perković. On ne spominje točno određen “dokaz” zato što ga naprosto nema. Zašto Josip Perković nije naveo jedan jedini moj javni nastup ili istup u kojem bih ja “bio najbrutalniji u javnim istupima u nastojanju da bude izručen i osuđen”.

Podsjetit ću na važne činjenice odlučne za izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj. Prvo je 26. 6. 2013. godine na prijedlog Vlade Zorana Milanovića izglasan tzv. lex Perković po kojem Josip Perković nije mogao biti izručen Njemačkoj. Zakon je donesen unatoč žestokom protivljenju dijela političke javnosti i upozorenjima Europske komisije. Šef oporbe (HDZ-a) Tomislav Karamarko pozvao je zastupnike HDZ-a da napuste sabornicu prilikom glasovanja (što su oni i učinili). Tomislav Karamarko je tada rekao: “Ako se zakon usvoji, znači da je izvršen udar na vladavinu prava”. Nakon žestoke reakcije iz Europske unije, osobito Njemačke da Hrvatska tim zakonom želi nekoliko dana prije potpisivanja ugovora s EU izigrati svoje preuzete obveze, Vlada je predložila 26. rujna 2013. izmjene zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU te su te izmjene prihvaćene u Saboru po hitnom postupku.

Temeljem izmijenjenog zakona stvorena je pravna mogućnost izručenja Josipa Perkovića Njemačkoj. Stoga je Županijski sud u Zagrebu dana 8. siječnja 2014. godine odobrio predaju (izručenje) Josipa Perkovića Saveznoj Republici Njemačkoj na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog od generalnog saveznog tužitelja pri Saveznom sudu Savezne Republike Njemačke zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Na ovo rješenje žalio se i DORH i Josip Perković, ali je Vrhovni sud Hrvatske na sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2014. godine odbio i žalbe DORH-a i Josipa Perkovića, čime je izručenje postalo pravomoćno i izvršno. Ipak, Josip Perković potom putem svog odvjetnika Ante Nobila čini još jedan pokušaj da spriječi izručenje. Podnosi ustavnu tužbu Ustavnom sudu Hrvatske kojom traži poništenje odluke o izručenju. Ustavni sud RH 24. siječnja 2014. godine odbija ustavnu tužbu, nakon čega je slijedilo izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj.

Očito je da ja kao oporbeni zastupnik HDZ-a nisam imao nikakvu ulogu u donošenju odluka Županijskog suda u Zagrebu, Vrhovnog suda Hrvatske i Ustavnog suda RH o izručenju Josipa Perkovića. Dakle, Josipa Perkovića izručilo je Njemačkoj hrvatsko pravosuđe. Stoga su potpuno promašeni, neosnovani i napose neistiniti navodi i tvrdnje Josipa Perkovića da bih ja na bilo koji način, a kamoli “najbrutalniji” nastojao da Josip Perković bude izručen Njemačkoj. Osobito su neistiniti navodi Josipa Perkovića da sam ja “bio najbrutalniji u svojim nastojanjima da Josip Perković, osim da bude izručen, bude i osuđen”. Ja jesam svjedočio putem videolinka na procesu koji se pred sudom u Münchenu vodio protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, ali u tom svjedočenju ni jednom riječju nisam spominjao Josipa Perkovića niti ga na bilo koji način teretio jer o njegovoj ulozi u sudjelovanju u ubojstvu Stjepana Đurekovića nisam imao nikakvih saznanja. Svjedočio sam o nekim sasvim drugim okolnostima. Prema tome, Josipa Perkovića je na kaznu doživotnog zatvora osudio njemački sud i u obrazloženju naveo zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića.

A sad se vratimo na “uratke”, kako Josip Perković navodi svoje pismo upućeno meni koje ja koristim kao “krunski dokaz” da nisam bio suradnik, “informant” SDS-a - centar Osijek. Radi se o pismu datiranom 8. ožujka 2006. godine koje Josip Perković predaje meni u ruke, a koje glasi: “Gospodin Vladimir Šeks - predsjednik Hrvatskog sabora - Poštovani gospodine predsjedniče - i koje počinje riječima: “POVODOM NEDAVNIH NAPISA O DJELOVANJU BIVŠE SLUŽBE DRŽAVNE SIGURNOSTI UZ NETOČNO NAVOĐENJE VAŠEG IMENA KAO MOGUĆEG SURADNIKA, ŽELIM VAS IZVIJESTITI O SLJEDEĆEM: DAKLE, POTPUNO KRISTALNO JASNO I IZVAN SVAKE DVOJBE JOSIP PERKOVIĆ NAVODI DA JA NISAM SURADNIK SLUŽBE DRŽAVNE SIGURNOSTI, JER DA SE “NETOČNO NAVODI MOJE IME KAO MOGUĆEG SURADNIKA SLUŽBE DRŽAVNE SIGURNOSTI”.

I u nastavku pisma Josip Perković detaljno obrazlaže da ne samo da ja nisam bio suradnik SDS-a, već da sam bio (kao i dr. Franjo Tuđman) jedna od nadziranih osoba (praćenjem, prisluškivanjem telefonskih razgovora i sl.) kao jedan od, po Službi državne sigurnosti, glavni inspirator, organizator i nositelj neprijatelje aktivnosti”. Pa koji su razlozi da u travnju 2018. godine Josip Perković pravi “kopernikanski obrat” i nakon što je 8. ožujka 2006. godine ustvrdio da se moje ime NETOČNO VEZUJE KAO SURADNIKA SDS-a, sada u travnju 2018. godine odjednom tvrdi “da, bili ste suradnik, informant SDS-a na vezi u Centru Osijek!” Gospodine Perkoviću, je li istinita vaša izjava pisana i potpisana 8. ožujka 2006. godine prema kojoj Vladimir Šeks nije suradnik SDS-a (već praćen i pod obradom kao neprijatelj) ili je lažna, pa je istinita ova druga iz travnja 2018. godine prema kojoj sam ja suradnik, informant SDS-a u centru Osijek, ili je lažna ova druga, a istinita ova prva. Morate se odlučiti koja je lažna (neistinita), a koja istinita. U svom pismu meni Josip Perković (dosta konfuzno i u nizu proturječnosti) objašnjava kako je napisano i potpisano pismo u kojem navodi da ja nisam bio suradnik SDS-a pa priča: “Šepi me molio da odemo zajedno na kavu kod Šekija. Prihvatio sam. To je vrijeme kada i sam u teškoj situaciji prosuđujem da mi njih dvojica mogu pomoći čak i pasivnim držanjem. Bitno je da s te strane ne dobijem udarce.” Dakle po Josipu Perkoviću, Šepi (Miroslav Šeparović) njega je molio da zajedno odu na kavu kod Šekija (mene). Međutim nije Šepi molio Perkovića da idu kod mene, već je Perković zamolio Miroslava Šeparovića da razgovara sa mnom. Miroslav Šeparović predložio mi je da primim Josipa Perkovića i razgovaram s njim, da mu je teško jer je njemačka policija izdala tjeralicu za njim pa da me želi upozoriti da Hrvatska po svom Ustavu ne može izručiti njega kao svog državljanina drugoj državi. Odmah na početku razgovora rekao sam Josipu Perkoviću: Josipe, opet me neki u medijima napadaju da sam bio suradnik SDS-a, a ti najbolje znaš da ja to nisam bio. U nazočnosti Miroslava Šeparovića Josip Perković je rekao: “Ja znam da ti nisi bio suradnik SDS-a, već si bio obrađivan kao neprijatelj poretka”. Potom sam zamolio Josipa Perkovića da to stavi na papir i on je spremno pristao i obećao da će mi prilikom idućeg razgovora donijeti i pismeno, što je i učinio. Da govorim istinu molim kontaktirajte Miroslava Šeparovića, predsjednika Ustavnog suda RH, pred kojim je Josip Perković izjavio da ja nisam bio suradnik SDS-a i da je spreman to pismeno i potvrditi. Sva ostala “objašnjavanja” g. Perkovića u vezi s okolnostima potpisivanja sadržaja izjave jednostavno ne odgovaraju istini. Ja vjerujem i čvrsto sam uvjeren da je sadržaj njegova pisma od 8. ožujka 2006. godine (kojeg se sada odriče) istinit. Drugi dokument koji nedvojbeno ukazuje na istinitost sadržaja Perkovićeva pisma od 8. ožujka 2006. je i dopis koji mi je Josip Perković poslao 18. prosinca 1996. godine u kojem stoji: “Gospodine potpredsjedniče, temeljem dogovora dostavljam Vam moguću verziju odgovora na objedu Nacionala. Da smo bili u prilici duže razgovarati, možda bi ova verzija bila i kvalitetnija. Ostajem Vam na raspolaganju i držim da bi ponovni razgovor bio od koristi u pokušaju razjašnjenja. Sa štovanjem, Josip Perković.”

U cijelosti uvrštavam u tekst ovu verziju odgovora na objede Nacionala kako u spomenutom dopisu piše Josip Perković. Naime, ja sam Josipa Perkovića zamolio da proanalizira tekst pod naslovom “Udbaški dossier Vladimira Šeksa” koji je tjednik Nacional objavio u broju 56. od 11. prosinca 1996. godine i da mi sastavi nacrt teksta u kojem bih ja u jednom dnevnom listu reagirao na objede Nacionala. A Josip Perković meni piše u pismu od 29. travnja 2018. godine o tome: “prvi grubi napad na njega (Vladimira Šeksa), a zbog kojeg mi se obratio bio je jedan tekst iz 95. godine (radi se vjerojatno o omašci jer je očito da se radi o tekstu iz Nacionala od 11. 12. 1996. godine) - naravno, suradnik Udbe i slično. Molio je da pokušam to ublažiti i tražio sugestiju kako da napiše demanti. KOREKTNO SAM TO OBAVIO...”

Taj autorski tekst Josipa Perkovića glasi:

Tjednik Nacional u broju 56 od 11. prosinca 1996. godine objavio je opširan članak pod naslovom “Udbaški dossier Vladimira Šeksa”, koji predstavlja grubu insinuaciju i to samo jednu u nizu pri pokušajima moje političke i stručne eliminacije s vrlo preciznim vremenskim usmjerenjem.

Mnoge špekulacije o mojim urotničkim željama, planovima i pokušajima hrvatskoj javnosti je lansirao žuti tisak i to čini i dalje sve do navedenog članka. Neke od objeda dobivaju na značaju neposredno pred neke značajne događaje, sjednice, kadrovske promjene i sl. Tako je i ovaj put. Članak je objavljen pred sjednicu Glavnog odbora HDZ-a, a nakon mog izbora na čelo Saborskog povjerenstva.

Što se objavljuje?

Prva stranica mog dossiera broj 146 269 predstavlja upisnicu, odnosno popunjen i odobren formular za vođenje takozvanog Predmeta u prethodnom radu koji je prekvalificiran u operativnu obradu kao višu razinu policijskog nadzora. Dokument se čini autentičan i već je do sada objavljen u Zori, ali mi nije poznato tko je koristio i pregledavao moj dossier i napravio navedenu presliku. Prilikom mog nadzora Služba državne sigurnosti je u trenutku formaliziranja mjera prema meni koristila dva agenta “Milera” i “Petka”. Dakle, očigledno je policijski nadzor postojao. Nasuprot tome članak, odnosno autor članka nudi reprodukcije dvaju navedenih razgovora koje je sa mnom obavio djelatnik navedene službe Zdravko Peić. Razgovori su prema zabilješci obavljeni 11. 4. 1983. i 4. 8. 1983. godine i trebali bi biti dokaz moje suradnje s navedenom službom prema tvrdnji Nacionala.

Netočna je to tvrdnja, da ne kažem i smiješna. Predstavlja samo nastavak sličnih od ranije i vjerojatno od istih autora je i lansirana i osmišljena.

No, da se vratim zabilješkama.

Iz njih je vidljivo da su sa mnom u nizu obavljeni informativni razgovori po Zdravu Peiću. Nije ih obavljao samo on. Objavljeni su i po drugim policajcima.

Danas tvrditi da je neki razgovor obavljen baš 11. 4. 1983. godine, koji bi ja trebao odbaciti ili prihvatiti kao autentičan, smiješno je. Razgovori su obavljeni i to kako je vidljivo u mojoj kancelariji koja se nalazi u centru grada, ali i u policijskoj zgradi u Zagrebačkoj 2. Reprodukcija očito predstavlja određenu kompilaciju niza razgovora koji su sa mnom obavljeni i tako konstruirana i tumačena, kako je tumače u Nacionalu, trebala je poslužiti za objedu.

Istina je sasvim drugačija. Bili su to teški i iscrpljujući razgovori. Ponekad taktičko nadmudrivanje. Pokušaji da se ostane izvan represije, a ipak djelovati u korist hrvatske stvari. To bolje razumiju oni koji su se suočili s ovim oblikom represije u bivšem režimu. Oni koji pokušavaju biti pametni 23 godine poslije to ne znaju. Moram naglasiti da sam ponekad taktizirajući ostvarivao i prednost jer sam razgovarajući o grubim propustima bivšeg režima nailazio i na odobravanje, odnosno razumijevanje sugovornika, navedenog Peića. Tko je Peić? Osoba koja je živjela i školovala se u Osijeku, fakultetski je obrazovan čovjek, Hrvat, koji je u Službi državne sigurnosti trpio i etikete da je hrvatski nacionalist. Postavljano je bilo u više navrata i pitanje kako je došao u službu i sl. Neosporno je da je on pripadao službi bivšeg režima, ai nije bio čovjek uskih pogleda i razumio je određena politička kretanja. Nije bio pristaša represije. U svakom slučaju dijalog s njim bio je moguć po nekim pitanjima. Sreća, bilo je takvih osoba više.

Dakle, jednu od mjera u policijskim nadzoru predstavljaju i informativni razgovori koji su mnogo puta obavljeni sa mnom.

Iz ovog dossiera vidljivo je da su o mome kretanju i djelovanju izvještavali suradnici “Miler”, “Petko”..., prisluškivan mi je telefon i sl. Rezultati ovih mjera Službe državne sigurnosti dostavljeni su kao informacije pod određenim brojem u RSUP.

Navest ću samo neke od njih...

... (navesti neke interesantne detalje iz sadržaja uz navođenje broja informacija, tko je izvor (suradnik, telefon i sl.), i kada je dostavljena u Zagreb).

U ovom dijelu potrebito je navesti i druge poznate činjenice iz toga razdoblja, a koje predstavljaju policijske, političke ili sudske mjere prema V. Š. Uvijek je bolje kondenzirano iznijeti najočitije i ne odviše brojne primjere. Treba ostaviti dojam na čitatelja i ne razvodniti objašnjenje.

Meni je bilo jasno još u vrijeme formiranja HDZ-a u Hrvatskoj i kampanje beogradskog tiska protiv određenog broja današnjih dužnosnika da se s nekim metodama neće biti lako tući. Sve ove godine to potvrđuju. Nakon izbora 1990. godine bio sam među najnapadanijim i najviše citiranim (po zlu) političarima u Hrvatskoj, u beogradskom tisku. Dio tih napada odvijao se sigurno do danas uz pomoć ili je čak vođen po srpskim tajnim službama.

Samo treba pregledati dio beogradskog tiska i sve će postati jasnije.

Samo u prvoj godini postojanja hrvatske države u mnogim danima beogradski tisak je predsjednika Tuđmana, Glavaša i mene više puta spomenuo, istina u negativnom kontekstu, nego svog predsjednika Miloševića i sve njihove političare zajedno.

Povlačenje nekih tajnih niti iz Beograda u cilju kompromitacije određenog kruga osoba u Hrvatskoj traje do današnjih dana. To su poznate metode u vođenju specijalnog rata na tlu neke države, ovaj put Hrvatske. Samo pitanje ostaje otvoreno kako u Hrvatskoj nalaze prolaz.

Kada će se, hoće li se utvrditi da iza ove akcije objavljivanja članka u Nacionalu stoje agenti nekih službi kojima je samo zadaća stvaranje nepovjerenja, kompromitacije i eliminacije pojedinih ljudi. Jesu li svjesni toga u Nacionalu, ne znam. Možda nešto rade, a da im motivi i namjere onog ili onih koji stoje iza posljednje objede i nisu jasni.

Taj “autorski” tekst Josipa Perkovića ja sam u 90% prihvatio i objavio u jednom dnevnom listu, što je osobito bitno! Prema Josipu Perkoviću ovaj članak u Nacionalu predstavlja grubu insinuaciju i to samo jednu u nizu pri pokušajima političke i stručne eliminacije Vladimira Šeksa s vrlo preciznim vremenskim usmjerenjem. Autor članka (u Nacionalu) nudi reprodukcije dvaju navodnih razgovora koje je s Vladimirom Šeksom obavio djelatnik navedene službe Zdravko Pejić. Razgovori su prema zabilješci obavljani 11. 4. 1983. i 4. 8. 1983. godine i trebali bi biti dokaz moje suradnje s navedenom službom prema tvrdnji Nacionala. “Netočna je to tvrdnja, da ne kažem i smiješna, predstavlja samo nastavak sličnih od ranije i vjerojatno od istih autora je i lansirana i osmišljena… Bili su to teški i iscrpljujući razgovori. Ponekad taktičko nadmudrivanje. Pokušaji da se ostane izvan represije a ipak djelovati u korist hrvatske stvari….. Povlačenje nekih tajnih niti iz Beograda u cilju kompromitacije određenog kruga osoba traje do današnjih dana. To su poznate metode u vođenju specijalnog rata na tlu neke države. Samo pitanje ostaje otvoreno - kako u Hrvatskoj nalaze prolaz? Kada će se, ali će se utvrditi da iza ove akcije objavljivanja članka u Nacionalu stoje agenti nekih službi kojima je samo zadaća stvaranje nepovjerenja, kompromitacije i eliminacije pojedinih ljudi!”

Dakle, očito je da Josip Perković smatra da Nacional u članku “Udbaški dossier Vladimira Šeksa” predstavlja grubu insinuaciju, da ja nisam suradnik SDS-a već praćena osoba - neprijatelj. I konačno treći dokument koji je autor Josip Perković, datiran sa 24. 5. 2013. godine, a iz kojeg nedvojbeno proizlazi da ja nisam suradnik SDS-a već osoba pod operativnom obradom od početka 70-ih pa do svibnja 1990. godine zbog, kako navodi Josip Perković, “prosudbe” da Vladimir Šeks djeluje s pozicija hrvatskog nacionalizma ili šire s pozicije protivnika ustavnog uređenja bivše Jugoslavije. Stoga, gospodine Perkoviću, ako već u tri dokumenta, čiji ste vi autor, svjedočite, tvrdite i obrazlažete da ja nisam bio suradnik SDS-a (1996., 2006. i 2013. godine), kako sada 2018. godine objasniti i prihvatiti kao istinit ovakav salto mortale u kojem me od nadziranog, praćenog, prisluškivanog neprijatelja jugoslavenskog režima pretvarate u vrhunskog suradnika informatora SDS-a? Kako objasniti vašu tvrdnju iz pisma da sam ja bio “najbolji informator službe iz Osijeka” kada me ta služba u travnju ‘81. godine uhitila, montirala mi sudski proces uporabom lažnih svjedoka, provokatora i osudila putem pritiska na tužitelje i suce na godinu dana zatvora i strpala u zloglasni najgori zatvor u Jugoslaviji, logor u Staroj Gradiški i oduzela mi pravo na bavljenje odvjetništvom za 10 godina.

Zar tako službe političke policije postupaju prema svojim najboljim suradnicima, informatorima? Zasigurno ne. Naprotiv, štite ih.

Zaključno iz svega izloženoga očigledni su motivi i namjere Josipa Perkovića koji je ogorčen da mu ja nisam pomogao u vrijeme postupka za izručenje njemačkim vlastima pa stoga metodom kombiniranja poluistina želi prikazati mene u što gorem svjetlu i moralno me difamirati kao domoljuba i političara. Od 70-ih do 90-ih godina bio sam jedan od najžešćih kritičara jugoslavenskog komunističkog režima i ustrajno djelovao na svim područjima na njegovu podrivanju i rušenju, a u demokratskoj Hrvatskoj jedan od ključnih arhitekata stvaranja hrvatske države na simboličan način svojom ulogom u pisanju i donošenju Božićnog Ustava koji je predstavljao raskid s komunističkom jugoslavenskom diktaturom i projektirao Hrvatsku kao demokratsku državu, potom svojom ulogom u pisanju Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske kojom je Hrvatska proklamirala svoju čvrstu odlučnost da krene putem samostalnosti i konačno svojom ulogom u kreaciji Odluke o raskidu državnopravnih sveza s Jugoslavijom od 8. listopada 1991. godine. Svi pokušaji da se zatamni moja uloga u stvaranju i obrani hrvatske države će kao i ovi zadnji neslavno završiti.