NAJBOLJI ČASOPIS HRVATSKIH OSNOVNOŠKOLACA 'Nakon 22 godine naš list se seli s papira na računalo'

Ispred prozora knjižnice gdje nastaje Čarobna frula, kako je pokazao natječaj Jutarnjeg lista najbolji školski časopis hrvatskih osnovnoškolaca, rastu breze; zaplete se sunce u njihove krošnje, ne dopre do prozora knjižnice u kojoj je ugodno i kad je vani lipanjski zvizdan.

Više od tih, krhkih, ljeti funkcionalnih breza, dojme se prolaznika jablani, stoje pozadi škole, poredani, ozbiljni i ogromni, “visoki do neba”, što reče Kaštelan, baš onakvi kakve je opisivao pišući davno o, zamišljam, navlas istima u njegovu rodnom selu pokraj Omiša. Obilazeći ih, pomislim da, eto, uz takav drvored nije ni čudo da su baš ovoj školi na zagrebačkoj Savici dali Kaštelanovo ime.

Čarobna frula izlazi 22 godine, jednom godišnje, dovoljno je preletjeti ju da čovjek zaključi da se tih stotinjak stranica, od sadržaja do grafike, radi dugo i pomno, možda posvećenije i drugačije nego što se proizvode novine za odrasle s instant-tekstovima za jednodnevnu upotrebu.

Brend škole i san o novinarstvu

Darko Tomas / CROPIX / CROPIX

Naslovnica Čarobne frule

Dvadeset godina uzastopce na LiDraNu Čarobna frula odnosi prvu nagradu, spomenuti je časopis postao brend škole, stvorila ga je, okupljajući djecu oko novinarstva, bivša knjižničarka Maca Tonković. Od lani knjižnicu i mlade novinare Kaštelanove škole vodi Suzana Plevnik.

Glavna urednica Ella Dobrić Čarobnu frulu uređuje posljednje dvije godine, osmašica na jesen odlazi u IV. gimnaziju, sanja postati novinarkom. Dok je slušam kako i što govori, pada mi na pamet da je, moguće, baš ona među onima koji rano profesionalno pronađu sebe.

Razgovaramo okupljeni oko stola u knjižnici kojom ove godine, u povodu 100. obljetnice prvog izdanja “Priča iz davnine”, dominira u školi napravljena golema skulptura Regoča. Ella i njezine kolege imaju razvijenu novinarsku imaginaciju, pričaju po kojem ključu biraju teme: bitno je, kažu, naći ljude koji imaju posebne interese, zanimljiva iskustva… Dugo već čekaju, dometne netko, da im intervju dade Borna Ćorić, nekad je baš ovdje posuđivao knjige, išao u ovu školu. Taman su bili utanačili sastanak, a onda je on morao u Dubai. U školskim novinama vole, među ostalim, pisati o profesorima iz osobnijeg kuta. Pa tako sad svi znaju da domarka Ružica osvaja nagrade za fotografiju, učiteljica Vileta na Braču uzgaja masline, a kolegica joj Irena udara o afrički đembe.

Pedeseti broj za proslavu 50. rođendana škole

Namjera im je papirnatno zamijenti online izdanjem, na papiru će izaći još samo jedan broj. Škola ove godine slavi 50 godina pa žele, za uspomenu i arhivu, ostaviti tiskani, rođendanski broj. Od 2018. školske novine arhaična imena Čarobna frula postojat će jedino na novim tehnologijama.

Ella je već sada pomalo nostalgična za papirom, draže joj je “uzeti u ruke papirnato izdanje. Možeš ga nositi sa sobom, listati, na stranicama nešto zapisati, obilježiti, podcrtati”. Često joj na hodniku, za odmora, učenici spomenu: “Stavite to na internet! Stavit ćete, jel da?” Nekima je i 20 kuna puno, priča, ali časopis se može pročitati i u knjižnici.

Makar ih je malo u impressumu, novinarstvom danas dominiraju žene. Tako je i u redakciji Čarobne frule. Među okupljenim djevojčicama, skriven iza kompjutora, sjedi Matej, autor članka o Pokemonima.

Luna je u Čarobnoj fruli pisala je o posjetu Vukovaru. “Teško mi je bilo u taj nevelik, ograničen prostor staviti sve što je bitno”, opisuje čestu dilemu. Podižem pogled s časopisa kad šestašica primijeti: “… onda sam razabrala da je najvažnije kako su ljudi reagirali. Od iznenađenja do tuge. Bilo je svega. Raznih emocija.” Voljela bih, ona će, i ne čudim se slušajući ju tako suptilnu, biti spisateljica, “ali to nije zanimanje, tj. to jest zanimanje, ali nije plaćeno”, razmišlja naglas. Profesorica spominje, dok Luna skromno preskače, da je nedavno dobila i nagradu za slikovnicu koju je i napisala i ilustrirala.

Stres dedlajna, ali još uvijek najbolji posao na svijetu

Eleonora u posljednjem broju ima intervju s Andreom Petrlik Huseinović, preko cijele stranice. Nije, kaže, problem izabrati dobra pitanja jer to joj nije prvi, nego - drugi intervju. Novinari iz Kaštelana već znaju što znači stres uoči deadlinea. Ella će, smijući se, da “lovi djecu po hodnicima da joj donesu članke”. “Ja sam jednom bila dugo budna da bih predala članak o Grazu”, pripovijeda Klara. Matej u doba deadlinea zaobilazi knjižnicu, a pod odmorima se pred mentoricom Plevnik i urednicom Ellom skriva iza leđa prijatelja.

Neka mi ne zamjere Marina, Hana, dvije Marte i još pokoja jednako pametna djevojčica čije priče na koncu nisu stale u ovaj, prostorom ograničen članak. Ponekad se ono što novinari izostave, kad vrijeme mine, pokaže bitnim… možda će baš one sjesti za moj kompjutor kad ja, jednom, odem iz redakcije. Bude li to slučaj, raditi će - meni još uvijek najbolji posao na svijetu.