Potemkinovi tečajevi hrvatskog za azilante

Država i ove godine planira podijeliti više od pola milijuna kuna gospodarskim subjektima, ovoga puta u 12 gradova - ustanovama za obrazovanje odraslih, školama stranih jezika, pučkim učilištima i inima registriranim za obrazovanje - koji zadovolje uvjete iz natječaja za učenje azilanata hrvatskom jeziku.

Dana 2. svibnja istječe rok za dostavu ponuda iz javne nabave koju je sredinom travnja raspisalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a kako proizlazi iz dokumentacije, svakom je pojedinom gradu preciziran iznos, kao i broj očekivanih skupina, odnosno korisnika tečaja.

Planiranih skupina je ukupno 29, uz naznaku da svaka može imati između 12 i 20 azilanata. Uzmemo li srednju vrijednost po skupni, ispada da se na tečajevima hrvatskog jezika očekuje oko 460 azilanata. Za Zagreb je procijenjen najveći broj skupina, sedam, uz iznos od 144.600 kuna, slijedi Kutina s pet skupina i procijenjenom vrijednošću nabave od 103.500 kuna, Zadar s četiri skupine (82.800 kuna), dok primjerice Pula, Rovinj, Dubrovnik, Vinkovci i Rijeka dobivaju plan s po jednom skupinom.

Ministarstvo ovom javnom nabavom ispunjava obvezu države prema EU i odluku o programu učenja hrvatskog jezika, povijesti i kulture za azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom u cilju uključivanja u hrvatsko društvo. Odluka i program nazvan H1 donijeti su u prosincu 2014., a podrazumijeva trajanje programa od četiri do devet mjeseci, ovisno o broju sati tjedno i drugim okolnostima. Iako je odlukom propisan najmanji ukupni broj sati (280), što znači mjesečno barem 30 sati ako je riječ o devetogodišnjem programu, u javnoj nabavi od gospodarskih subjekata očekuje se da ispune tek prvu cjelinu programa, odnosno 70 sati nastave.

"Prva cjelina je obvezna i za nju je potreban najveći broj sati, jer ona je uvod u hrvatski i ne pretpostavlja se nikakvo predznanje, niti riječi, ni izdvojenih glasova, niti poznavanje pisma. Ovo je iznimno važno jer među polaznicima i učiteljima uglavnom neće postojati ni jedan zajednički jezik sporazumijevanja", stoji iz odluke iz 2014. Program učenja hrvatskog jezika može izvoditi osoba koja ispunjava uvjet za izvođenje nastave hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama, stoji također u odluci koja regulira proces nastave.

Kakva je realno kvaliteta državnog tečaja za azilante, s kojom količinom poznavanja hrvatskog jezika barataju nakon 70 odslušanih sati (pod uvjetom da ne odustanu), imaju li naši profesori iskustva s poučavanjem hrvatskog kao stranog jezika? Ili, za početak, je li predviđen broj po skupini od 12 do čak 20 polaznika prevelik? Što s azilantima koji ne poznaju niti osnove engleskog, što kad ne znaju latinično pismo? Konačno, je li državni tečaj tek ispunjavanje obveze pro forme?

Nekompetentni učitelji

Asja Korbar iz udruge Are You Syrious? smatra da uvjeti pod kojima se dodjeljuju natječaji Ministarstva nisu jasni. Prijašnjih godina bilo je slučajeva da je natječaj dodijeljen pučkom otvorenom učilištu, koji nema učitelja hrvatskog jezika kao stranog jezika. Ispada da je najniža cijena ponuđača Ministarstvu najvažniji kriterij, umjesto kapacitet ponuđača, kvaliteta programa i relevantna ekspertiza, kažu u udruzi.

- Jedan od problema jest što većina učitelja hrvatskog jezika nije kompetentna predavati hrvatski kao strani jezik. Nadalje, tečaj bi trebao biti pripremljen tako da podrazumijeva individualan pristup i uvažava specifične potrebe, poput potreba recimo samohranih majki s malom djecom. Sasvim sigurno moraju postojati strukturni uvjeti, uz grupe s malim brojem polaznika, jer inače to ne može rezultirati kvalitetom. A ona je ključna u ovoj priči. O svim tim stvarima treba ozbiljno promisliti, prvenstveno kako pristupiti osobama koje, zbog uvjeta rata nisu bile uključene u školovanje ili ne poznaju latinično pismo. Zamislite sebe da u Kini krećete na tečaj kineskog jezika, kaže Asja Korbar.

Ministarstvo je, nastavlja, u nekim situacijama tvrdilo kako azilanti lako odustaju od državnih tečajeva hrvatskog jezika, no pritom u udruzi ne znaju kakva je kvaliteta tečaja i uvažava li specifične potrebe polaznika. S druge strane, iznimno dobra iskustva s usvajanjem hrvatskoga jezika imaju azilanti uključeni u program Croaticuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Oni imaju individualnu podršku za polaznike, kvalitetan program i stalno praćenje te 40 godina iskustva poučavanja hrvatskog kao drugog jezika.

- Što se tiče broja gradova i polaznika, pretpostavljam da je u natječaju naveden dugoročni plan, no nejasno je zašto je za sve azilante, uključujući one koji su tu osam godina, u ponudi osnovni tečaj hrvatskog. Voljeli bismo znati što je s nastavkom tečaja za ljude koji su tu dulje vremena. Prema podacima s kojima raspolažemo, u Hrvatskoj je azil dobilo 550 osoba. Zar za njih treba raditi početnički tečaj hrvatskog? U cijeloj priči dugoročno čini nam se pametnijom obuka stručnjaka za poučavanje hrvatskog kao drugog jezika, zaključuje Korbar.

I drugi poznavatelji situacije, mahom volonteri nevladinih udruga s iskustvom u procesima integracije azilanata, potvrđuju da je nužno potruditi se oko podizanja kvalitete državnog tečaja. Problem vide u kvaliteti obrazovanja azilanata, pogotovo kada je riječ o većim, heterogenim skupinama. Po njihovom iskustvu, azilanti nerijetko odustaju od tečaja.

- U istoj skupini nađu se ljudi koji su ili potpuno nepismeni ili nepismeni na latinici, kao i oni koji odlično pričaju engleski jezik, pa do toga da je riječ o ljudima različitih dobnih skupina. Nije logično očekivati da će se svi oni uklopiti u skupini od 15-ak ljudi i da će to biti efikasno. Drugi je problem što ih profesori uče zapravo posredstvom drugog jezika, najčešće engleskog. To je problematično sa skupinom u kojoj nitko ne poznaje engleski. Tada se koriste druge metode poučavanja, slikovne, no to zna biti vrlo nezahvalno i za same profesore - smatra Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.

Apsolutno najbolje rješenje za državne tečajeve bilo bi da imaju osigurane prevoditelje, no to zvuči utopijski.

- Znam koliko je na razini Zagreba pronaći prevoditelje, bilo za pisani bilo usmeni prijevod. S arapskim je još najlakše, no što s paštu, urdu, farski. Za neke od njih ne postoje prevoditelji u Hrvatskoj. Bilo je slučajeva da smo imali ljude iz Eritreje, s njima je strašno teško uspostaviti i osnovnu komunikaciju - objašnjava Kekuš.

Je li onda natječaj za učenje azilanata hrvatskome jeziku nešto što država odrađuje pro forme? Po njezinom mišljenju, cijela priča ipak više naginje pro formi, nego pravoj kvaliteti.

- Uvjerila sam se da osobe koje su pohađale hrvatski jezik na Croaticumu Filozofskog fakulteta dobile daleko kvalitetnije znanje nego osobe na državnom tečaju koje provodi Ministarstvo uz sklapanje ugovora s određenim školama. O toj se temi raspravljalo i unutar samih institucija, kao i organizacija koje se bave integracijom, no na terenu poboljšanja nema - kaže Sara Kekuš. Procjena broja azilanata navedena u natječaju, kao i gradovi u kojima bi se navodno trebali naći azilanti, i njoj je enigma. Zbog toga joj je dojam da se cijela ova priča radi kako bi se odradilo, umjesto da se radi kvalitetno, da osobe koje drže tečajeve hrvatskog imaju interkulturalnu edukaciju i znaju raditi s ljudima drugih kultura.

Marica Čilaš Mikulić, voditeljica je spomenutog Croaticuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Riječ o najstarijoj instituciji u Hrvatskoj koja se bavi proučavanjem i podučavanjem hrvatskog kao stranoga jezika. Uz to su najproduktivniji u izradi udžbenika hrvatskog za strance te imaju razvijenu metodologiju podučavanja jezika.

- Čini mi se apsolutno točnim da su grupe polaznika navedene javnom nabavom Ministarstva znanosti i obrazovanja brojem polaznika prevelike. Za usporedbu, prema Pravilniku o studiranju Filozofskog fakulteta, grupe za jezične vježbe predviđaju od 12 do 15 studenata. S time da moramo uzeti u obzir da su studenti na jezičnim vježbama probrane osobe s kompetencijama i bez otežavajućih okolnosti. Kada je pak riječ o azilantima, ljudima koji mogu biti traumatizirani, koji otežano uče zbog objektivnih razlika, poput trauma zbog preseljenja, nedovoljnog obrazovanja, nepoznavanja ijednog stranog jezika, za njih bi trebalo napraviti bolje uvjete – uvjerena je Čilaš Mikulić.

Prvenstveno, potrebno je pronaći profesore koji su stručnjaci hrvatskog jezika kao stranog jezika, a ne profesore hrvatskog jezika s iskustvom predavanja u osnovnim i srednjim školama Hrvatske. Drugi su uvjet, naravno, manje skupine polaznika. Po mišljenju voditeljica Croaticuma, idealno bi bilo da ih je maksimalno 12 po grupi.

Gdje naći poznavatelje arapskog?

- U poučavanju stranaca koji ne poznaju niti riječ hrvatskog jezika, niti latinično pismo, koristi se drugi resursi komunikacija – od mimike, gestikulacije, demonstracije, odnosno pokazivanja. Kreće se s abecedom, od fonetskog, dakle slušnog poučavanja, prema bilježenju. Kada su u pitanju heterogene grupe, olakšavajuća je okolnost kada barem jedna osoba u skupini poznaje arapski i engleski te barem nešto hrvatskog jezika. Nije toliki problem što polaznik tečaja ne poznaje hrvatski, koliko je program ako je grupa previše heterogena. Vjerujem da je Program iz 2014. dobro napravljen, no o tomu kakva je njegova realizacija, o tome bismo trebali više čuti, kao i o tomu prolaze li nastavnici koji poučavanju hrvatski kao strani jezik permanentnu edukaciju – zaključuje Marica Čilaš Mikulić.

U razgovoru s predstavnicima nekoliko potencijalnih ponuđača usluge hrvatskog jezika za azilante, koji su se odlučili prijaviti na oglas Ministarstva, vidljiva je njihova nesigurnost. Dio ih nema nikakvo iskustvo s ovakvim tečajevima i nemaju educirane profesore za poučavanje hrvatskog kao stranog jezika. Prijavili su se jer iskustvo nije uvjet, no donosi dodatne bodove.

- Priznajem da me dosta toga muči u ovoj priči. Moguće da ćemo morati osigurati prevoditelja, nekoga tko poznaje arapski, no gdje da ga nađemo? Da i uspijemo, znate li koja je njegova cijena? Ostaje nam izbor raditi uz pomoć sličica, no to sigurno nije dovoljna metoda. Ipak, prijavili smo se, pa što bude - dvoji jedna od sugovornica.

S druge strane, da imaju iskustva s poučavanjem hrvatskog jezika za azilante tvrde u Pučkom otvorenom učilištu Kutina, koje se namjerava prijaviti na natječaj. Primjećuju kako je brojka od očekivanih pet skupina azilanata za njihov grad prevelika, pa računaju na manji broj polaznika.

- Neke su odredbe u javnoj nabavi nejasno postavljane, no imamo iskustvo s ovim područjem i prijavit ćemo se. Imamo prostor, uhodan sustav, ljude i možemo se pokriti s navedenim iznosom - kaže ravnateljica PUO Kutina, Jasminka Molnar. Po njezinom iskustvu, u 70 sati nastave hrvatskoga jezika za strance, može se nešto postići, čak i u situaciji kad neki od polaznika ne poznaju latinično pismo.

Pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnosti Đurđica Čilić nedavno je u tekstu u Jutarnjem listu opisala situaciju na zanimljiv način:

"Otišla sam u Ministarstvo znanosti, gdje su mi rekli da tečajeve za koje oni raspisuju natječaje provode privatne škole. Na pitanje kakvi su rezultati tih tečajeva, rekli su da ne znaju. Takav tečaj po polazniku državu košta između 5 i 7 tisuća kuna, no Ministarstvo ne provjerava znanje polaznika.

Kada sam pitala zašto se nisu obratili Filozofskom koji već godinama provodi tečajeve hrvatskog jezika za strance i ima izvrsne rezultate, odgovorili su mi da su mislili da je to nama na Fakultetu ispod časti. Očito nisu znali da je, baš naprotiv, politika Fakulteta tim ljudima pokazati da su dio naše zajednice."