Tsunami koji je 2011. godine pogodio Japan bio je katastrofalan, usmrtio je gotovo 16.000 ljudi, uništio domove i infrastrukturu i odnio u more oko pet milijuna tona smeća, piše Guardian.

Međutim, to smeće nije nestalo. Nešto od toga preplivalo je čak i Tihi ocean i stiglo do obala Havaja, Aljaske i Kalifornije - a s tim otpadom stigli su i slijepi putnici.

Gotovo 300 različitih stranih vrsta uhvatilo je prijevoz preko oceana, što se može smatrati događajem 'masovnog raftinga'. Istraživački centar za okoliš Smithsonian 2017. godine je izbrojao 289 japanskih morskih vrsta koje su nakon tsunamija prešle na udaljene obale, uključujući morske puževe, anemone i izopode što je jedna vrsta rakova.

Taj tzv. 'rafting na plastici' predstavlja veliku i uglavnom još nepoznatu opasnost. Invazivne vrste koje se prevoze na plastičnom otpadu na nove obale mogu ugroziti staništa autohtonim vrstama, prenijeti bolesti (posebna prijetnja su mikroalge) i dodatno opteretiti ekosustave koji su već ionako u opasnosti zbog prekomjernog ribolova i zagađenja. Prema riječima Davida Barnesa iz organizacije British Antarctic Survey, inače morskog ekologa specijaliziranog za vrste koje žive na dnu mora i gostujućeg predavača na Sveučilištu Cambridge, taj rafting povećava 'rizik od izumiranja, istovremeno smanjujući biološku raznolikost, funkciju ekosustava i otpornost organizama'.

Tsunami je također pokazao nešto novo: mnoge su životinje preživjele više od šest godina na otvorenom moru, duže nego što se prije mislilo da je moguće.

Taj rafting oceanom prirodni je fenomen. Morski organizmi vežu se za morsko smeće i prelaze stotine kilometara. Slobodno plutajuće nakupine morskih algi, poput sargasuma, ponekad debelih i do tri metra, pružaju dom određenim vrstama koje se služe takvim splavovima u Atlantiku, poput nekih grebenskih riba i morskih konjica, koji su loši plivači.

Profesorica Bella Galil, kustosica iz Prirodoslovnog muzeja Steinhardt sa Sveučilišta u Tel Avivu, kaže: 'Prekooceanski rafting je temeljna značajka morske evolucijske biogeografije i ekologije, na koju se često poziva kako bi se objasnilo podrijetlo globalnih obrazaca širenja vrsta.'

No, iako se relativno rijetko događa da neka strana vrsta uspješno preživi u novom okruženju, ogroman porast otpada koji se baca u more, kao i napušteni ribolovni alat, omogućuje vodenim organizmima da se vežu za mjesta na kojima nisu poželjni.

To pretvara 'rijedak, sporadičan evolucijski proces u svakodnevni', kaže ona. Invazivne vrste mogu ugroziti biološku raznolikost, sigurnost hrane i dobrobit ljudi. Morsko grožđe koje je 1990. godine iz Australije stiglo u Sredozemlje, istisnulo je druge morske alge - što je pokrenulo domino efekt koji je u konačnici doveo do smanjenja broja domaćih gastropoda i rakova.

Jedan od najmoćnijih koridora za morske invazije je od Crvenog mora, preko Sueskog kanala, do Sredozemlja. Galil napominje da se smatra da je većina od 455 morskih stranih vrsta koje su trenutno na popisu u istočnom Sredozemlju, došla kroz kanal, zahvaljujući prevladavajućoj sjevernoj struji ili putem balastnih voda, prevozeći se uglavnom na plastičnom otpadu.

Te se invazivne vrste neće zadržati na jednom mjestu. Mnoge su se proširile u srednji i zapadni Mediteran, opet često kolonizirajući plutajući otpad. Osim što negativno utječu na glavna staništa, kaže Galil, neke su štetne ili otrovne te predstavljaju jasnu prijetnju ljudskom zdravlju. Neke vrste morskih ježeva i otrovnih meduze podrijetlom iz Indijskog oceana, samo su dva primjera koji sada nanose štetu u Sredozemlju.

Ruta će vjerojatno postati još popularnija nakon proširenja kanala, što je odgovor Egipta na nasukavanje teretnog broda Ever Given ranije ove godine. 'Veći kanal i veća plovila značit će vjerojatno veći broj vrsta iz Crvenog mora koje će doći u Sredozemlje', kaže Galil.

Rafting na plastici nije ograničen samo na Mediteran. U posljednja dva desetljeća zabilježen je stostruki porast količine morske plastike, što Barnes naziva 'promjenom ekosustava'.

'Plastika je posebno povećala mogućnosti prijevoza takvih organizama s obzirom na količinu otpada, njegovu raznolikost (u veličini i strukturi), njegov put i vrijeme koliko dugo pluta', kaže on. 'Nadalje, plastika može povećati lokalno širenje invazivnih vrsta kad jednom dođu i udomaće se.'

Jedan popis iz 2015. godine naveo je 387 vrsta, od mikroorganizama do morskih algi i beskičmenjaka, za koje je utvrđeno da su se prevezle na morskom otpadu u sve glavne oceanske regije'.

Barnes je čak pronašao organizme s plastičnih splavi u Južnom oceanu, čime je opovrgnuta ideja da će ih temperature na Antarktiku zadržati na mjestu. Antarktik je možda posebno osjetljiv na takve invazije, s obzirom da su njegove endemske vrste evoluirale u gotovo potpunoj izolaciji i u vrlo uskom rasponu uvjeta u okolišu. 'Bilo koja vrsta s ovog područja koju izgubimo, gubitak je globalne biološke raznolikosti: te vrste žive samo oko Antarktika, a plavi ugljik (CO2 koji se nalazi u oceanima, najčešće u koraljima i morskoj travi) koji čuvaju, važan je element borbe protiv klimatskih promjena', kaže.

Budući da je površina oceana sada prošarana plastikom, nema ograničenja kamo taj otpad može putovati, vodeći sa sobom invazivne vrste. Deseci tisuća vrsta mogu migrirati od 'bilo gdje do bilo kamo', a put može trajati jedan dan pa do čitavog desetljeća, kaže Barnes.

Jedno od ključnih križanja u ovoj mreži morskih brzih cesta je Veliki tihooceanski otok smeća, mjesto najveće koncentracije plastike u našim oceanima. Ovdje se struje i morski otpad spajaju, a struje zatim raspršuju smeće u najudaljenije kutke planeta. Slično tome, smatra se da je Veliki tihooceanski otok smeća odgovoran za (uglavnom plastični) otpad na plažama Uskršnjeg otoka.

Prema studiji istraživača sa španjolskog sveučilišta Oviedo iz 2018. godine, objavljenom u Biltenu zagađenja mora, 34 posto ostataka pregledanih na Uskršnjem otoku na sebi je imalo organizme s nekog drugog mjesta. To je uključivalo koralje zvane Pocillopora i vrstu rakova Planes major. Druga studija istih autora otkrila je rafting na plastici duž 200 kilometara obale u Biskajskom zaljevu, pri čemu se uglavnom radi o plastičnom ribolovnom otpadu, proizvodima za slobodno vrijeme i kućanstvo na kojima se prevoze strane invazivne vrste poput divovske pacifičke kamenice i australskih vitičara.

Neke od najdragocjenijih svjetskih sredina mogu biti ugrožene, uključujući otok Galapagos. Kriza s otpadnom plastikom je tolika da se na nekim plažama na četvornom metru može pronaći i do 400 čestica plastike, a neki od tih plastičnih komada domaćini su stranim vrstama, pa uz sve to nije teško zamisliti invazivnu vrstu koja bi uskoro mogla zaprijetiti jedinstvenom divljem svijetu otoka. Ostali udaljeni otoci poput Svete Helene, Ascensiona i Tristana da Cunha također su 'vrlo osjetljivi na invaziju', kazao je Barnes, zbog 'inače slabog morskog prometa i netaknutih endemskih vrsta'.

2018. godine Barnes je otišao korak dalje te opisao morsku plastiku kao ekosustav sâm za sebe, u kojem je jedini pobjednik fauna kolonizatora, što je nazvao 'plastisferom'.

Pa što se može učiniti s plastisferom i tko je za nju odgovoran? U kontekstu Sueskog kanala, Galil kaže: 'Ako se pridržavamo principa 'zagađivač plaća', Europa je suučesnik jer kanal uglavnom služi Europi'. Galil također zagovara trenutno smanjenje količine plastike u okolišu i strogo provođenje zabrane bacanja smeća u oceane.

Tehnologija praćenja također može pomoći, kao što je predloženi, ali još uvijek ne i implementirani Integrirani sustav za promatranje morskog otpada (IMDOS), koji kombinira satelitske snimke, analiziranje, opažanja s brodova i podatke koji se dostavljaju raznim organizacijama radi praćenja morskog smeća.

Još jedan način da se standardizira nadzor morske plastike je Floating Ocean Ecosystems (FloatEco), multidisciplinarni projekt, koji je djelomično financirala NASA, kako bi se 'bolje razumjela dinamika plutajuće plastike u otvorenim oceanima'. A postoje i organizacije poput Ospara, koja okuplja 15 vlada i Europsku uniju kako bi surađivale u zaštiti okoliša sjeveroistočnog Atlantskog oceana.

'Globalni problem poput morskog plastičnog smeća i svi izazovi koje ono stvara nemoguće je riješiti bez suradnje', kaže Eva Blidberg, bivša voditeljica projekta Blastic, nedavne inicijative EU-a za mapiranje i nadgledanje morske plastike u Baltičkom moru.

No s obzirom na to da je pandemija dovela do toga da se dnevno odbaci oko 1,6 milijuna tona zaštitne opreme za jednokratnu uporabu, od čega nešto završi i u oceanima, problem se samo pogoršava. Kada je Barnes 2002. godine prvi put progovorio o prijetnji koju predstavlja rafting na plastici, teško je uvjerio ljude da je to razlog za brigu. 'Sad je društvo toliko zaslijepljeno brojnim klimatskim problemima da je još uvijek teško uvjeriti ljude da je rafting na plastici razlog za zabrinutost', kaže on.

S obzirom na to da je nemoguće spriječiti organizme da rade što hoće, jedini pravi način suzbijanja invazivnih vrsta koje dolaze na plastičnim splavima je da im se te splavi oduzmu. Nadzor i suradnja važni su, kaže Blidberg, ali dodaje: 'Najvažnije je zatvoriti slavinu morskog otpada.'