Europska unija postavila je vrlo ambiciozne ciljeve zaustavljanja klimatskih promjena, ali ih neće realizirati jer se ne vodi dovoljno računa o ogromnim količinama metana koji se ispušta u atmosferu u Rumunjskoj. Otkriće je to neprofitne organizacije Clean Air Task Force koja u svojem sastavu ima tzv. lovce na metan (methan hunters) koji su opremljeni detektorima i specijalnim infracrvenim kamerama vrijednim oko 100.000 eura.

Uz pomoć tih kamera mogu zabilježiti ispuštanje metana koje nije vidljivo ljudskom oku. A ono s čime su se susreli u Rumunjskoj ih je šokiralo; pronašli su 70 lokacija na kojima se oslobađala velika količina metana. Radilo se o naftnim poljima, plinskim cjevovodima, hrđavim kontejnerima za skladištenje, bunarima koji su se nalazili čak uz dječja igrališta… Veliki problem s metanom (CH4) u tome je što u istoj količini 80 puta više utječe na zagrijavanje atmosfere nego notorni ugljični dioksid (CO2), koji je inače glavni krivac globalnog zatopljenja. Uz situaciju kakva je trenutačno u Rumunjskoj s ispuštanjem metana u atmosferu nije moguće realizirati zelene ciljeve EU.

Poseban problem je i u tome što su se regulatori u sprečavanju globalnog zatopljivanja prvenstveno fokusirali na CO2, te je metan stoga kao drugi uzročnik opasnih klimatskih promjena (odmah iza ugljičnog dioksida) izmakao strožem nadzoru. Stoga posebni timovi zadnjih godina tek utvrđuju koji to vodeći europski proizvođači nafte i plina moraju zaustaviti ispuštanje metana. Apsurd je u tome što bi i proizvođači ili distributeri plina trebali pozdraviti otkrića ispuštanja metana na njihovoj infrastrukturi jer uz aktualnu visoku cijenu plina gube veliki novac. Problem je, dakle, u tome što je metan ostao ispod radara, te je neprimijećen onemogućavao EU da dosegne svoj cilj smanjivanja emisije stakleničkih plinova za 55 posto s razine zabilježene u 1990..

Satelitske snimke otkrivaju kako EU nema tako velike probleme s ispuštanjem metana u usporedbi s Australijom ili Kazahstanom, ali je neprihvatljivo da 75 kilometara od Bukurešta iz plinovoda odlaze u zrak ogromne količine metana jer to nitko nije primijetio. Inženjeri OMV Petroma, kompanije koja kontrolira taj plinovod, hitno su riješili taj problem. Lovci na metan utvrdili su ispuštanje tog plina i na lokacijama Transgaz SA Mediasa, Oscar Downstreama, Amromco Energya i državne tvrtke Concept. Iz Concepta poručili su kako nije utvrđena emisija metana viša od zakonski dopuštene te su k tome upozorili da su lovci na metan prekršili zakon jer su neovlašteno obilazili njihova postrojenja. Amromco je odgovorio kako se GPS podaci ispuštanja metana ne poklapaju s njihovim lokacijama, dok Transgaz nije komentirao slučaj zbog „prevelike kompleksnosti informacija“, a slično je postupio i Oscar Downstream.

U gradu Campina veliko ispuštanje plina utvrđeno iz dva bunara u blizini dječjih igrališta. Iako manje količine metana nisu otrovne, druge supstance koje ga prate u proizvodnji, mogu predstavljati hazard.

Značajni rast količine metana u atmosferi uočen je u posljednjih 10-15 godina. Taj prirodni plin, koji se najčešće koristi za grijanje, u atmosferi ne bi trebao činiti više od dvije milijuntnine. On inače nastaje u močvarama, proizvode ga stoka i svi preživači. No, s obzirom da se metan razgrađuje u prirodi, za veliki rast njegovog udjela u atmosferi nisu krivi uobičajeni izvori. Zadnji put je došlo do zabrinjavajućeg skoka metana u atmosferi u 80-im godinama kada je Rusija jako povećala izvoz, koji je, očigledno, pratilo veliko ispuštanje na infrastrukturi.

Oslobađanje metana događa se i pri uzgoju riže te na odlagalištima otpada. Drugim riječima, ljudske aktivnosti te su koje generiraju preveliku količinu CH4 u atmosferi. Količina metana u atmosferi tijekom 20. i 21. stoljeća je oscilirala. Ozbiljni trend rasta uočen je 2007. godine, a dramatični skok dogodio se 2014. godine.

Metan se 10 puta brže razgrađuje u prirodi od CO2, za čiju razgradnju je potrebno 120 godina. Međutim, CH4 ipak producira puno više topline, što znači da relativno mali udio metana u atmosferi može vrlo značajno pogoršati tzv. efekt staklenika.

Problem je u tome da klimatske promjene mogu same sebe pojačati. Ako se, primjerice, povećava prostor močvarnih i toplih područja, rast će i količina metana u zraku.