STADION MAKSIMIR, sportska Arhitektura Vladimira Turine

Uklapanjem u situaciju razmjerno skučene parcele uz Maksimirsku cestu, otvaranjem izvanredne vizure na maksimirsku šumu i Medvednicu u daljini te visokom razinom oblikovanja cjeline i detalja – Stadion Maksimir iznimno je djelo sportske arhitekture.

Arhitektonska ostavština jednog od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata Vladimira Turine, autora Stadiona Maksimir (1946. – 1964.), koji je i danas oslonac i inspiracija jer je njegov jezik arhitekture razumljiv, istinit, jednostavan, emocionalan i snažan, dio je fundusa Muzeja grada Zagreba. Profesor Turina arhitekturu je gledao desetljećima unaprijed. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata intenzivno se posvećuje temi sportske arhitekture, posebice projektiranju stadiona i plivališta. Zadobivši svjetsku reputaciju, prepoznat je i pozvan kao ekspert na tom području za izradu idejnog projekta Olimpijskog stadiona u Teheranu za 120.000 gledatelja (1967. – 1968.), a njegovi ključni projekti (sa Stadionom Maksimir) prezentirani su i objavljivani u hrvatskim i stranim stručnim časopisima, kao autorske samostalne publikacije te u katalozima olimpijskih i međunarodnih izložbi sportske arhitekture. K tome, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja na ovome području u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao profesor arhitektonskog projektiranja podigao je generacije studenata zagrebačkog, tada jedinog hrvatskoga Arhitektonskog fakulteta.

Cilj izložbe je dati povijesni presjek, kontekstualizirati i naglasiti važnost Stadiona i okolnog prostora kao inspirativnog okruženja, afirmirati taj prostor kao izvorišnu točku zagrebačkog sporta, njegovu arhitekturu i urbanizam, povezanost s klubom, navijačima, čovjekom, s gradom i šumom-parkom Maksimirom [tako naprimjer Uprava kluba F. C. Barcelona ističe: „ono što je vrijednost i unikatnost Barcininih nekretnina jest upravo lokacija“, Stadion CampNou].

Stadioni i njihova „prostorna ogromnost“ sadrže okupljački, urbani identitet, emocionalne čimbenike – mitski Maksimir (memorija mjesta – duhovnost fenomena). GNK Dinamo je sportski simbol Zagreba, ali i puno više od toga, jer je nogomet u svijetu danas univerzalna vrijednost. Dinamo je rekorder u povijesti finala svjetskih prvenstava po broju svojih bivših i aktivnih igrača.

Izložba je rezultat dugogodišnjega znanstvenog istraživanja (temelji se na doktorskoj disertaciji autorice, uvažavajući znanstvene doprinose suradnika i kolega na polju sportske arhitekture, i šire), a njen sadržaj postupno je stvarao konačan izgled i atmosferu. Budući da Stadion Maksimir nije samo arhitektonski sklop, nego i dinamičan prostor za rad, nadmetanje u sportu, navijanje, druženje, glazbene spektakle – građa za izložbu je sadržajno i produkcijski šireg obuhvata, znanstveno interpretirana, a istodobno ne želi biti pravolinijska, nego dinamična i zabavna.

Kao što je iz samog naslova izložbe razvidno, usko su povezane dvije glavne teme: Stadion Maksimir kroz povijest i danas, s naglaskom na projekte arhitekta Vladimira Turine, i posebno njegove projekte sportske arhitekture. Kroz nekoliko podtema kontekstualizirane su u prostoru i vremenu pojedine dionice dviju glavnih tema.

Izložbu čine dvije grupe predmeta: izvorni nacrti, fotografije i publikacije etapa projektiranja i izgradnje Stadiona Maksimir (1945. - 1969.) i drugih građevina sportske arhitekture Vladimira Turine (1941. - 1968.), te raznorodni predmeti koji pojašnjavaju navedenu građu. To su uporabni predmeti koji su pripadali prof. Turini, trofeji GNK Dinamo, plastične stolice s tribina, trava, „lutke“ za slobodne udarce, projekcije mitskih utakmica, plakati i katalozi dvaju velikih koncerata Davida Bowiea i U2...

Za izložbu su izrađene makete presjeka zapadne i istočne tribine te je posuđena maketa cjeline stadiona s Arhitektonskog fakulteta. Kipić Malog Isusa tu je da nas podsjeti na samostan Antunovac u kojem je od 1947. bio smješten Zavod za mentalno zaostalu djecu (prvotno sirotište za „napuštenu, nezbrinutu djecu, siromašne i bolesne“ o kojima je brinula Družba sestara služavki Malog Isusa) tik uz temelje zapadne tribine, dok nije srušen, a Družba sestara preseljena na Novu Ves. Zanimljivo je vidjeti i projekt Centralnog stadiona (1945./1946.), zamišljenog u središnjem dijelu cijeloga današnjega sportskog sklopa na Sveticama, ili kako nježnu liniju tribina Turininog Olimpijskog stadiona Banjica, Beograd (1. nagrada, neizvedeno, 1947.) prepoznajemo na Gradskom stadionu Poljud Borisa Magaša, Turininog asistenta i suradnika na više projekata, pa i onomu Istočne tribine Stadiona Maksimir. Projektom postava izložbe svakom je izložbenom predmetu dan odgovarajući prostor i mjesto, a riječi su također gradbeni sloj prostora i ravnopravan segment ostaloj građi. Asocijacija na TUNEL za izlaz momčadi na nogometni teren (južna tribina stadiona) uz autentičnu glazbu iz filma The Warriors (1979., Walter Hill), himnu Dinama, važan je segment izložbe, kojem korespondira i „ulazna procesija“ na izložbu, no spomenimo i murale (grafite), koje također možemo vidjeti, koji su dio urbanog dizajna grada, ali i puno više od toga: „ČINIŠ ME SRETNIM KAD TUŽNO JE“ (K. Vojnovića 28); recentni mural Bad Blue Boysa posvećen VUKOVARU (podvožnjak, Čulinečka ul., Dubrava)...

DANAŠNJE STANJE STADIONA MAKSIMIR

/ WELCOME TO MAKSIMIR STADIUM – HOME OF GNK DINAMO

Problema u arhitekturi nema (postoji samo problematična arhitektura), nema ih ako znamo stvari riješiti - a arhitekt Turina to zna. (***, 1957b)

Posve je prirodno da novo vrijeme postavlja nove standarde i prohtjeve – funkcionalne, tehnološke, utilitarne. Javljaju se problemi financiranja sportskih prostora jer se mora povećati kapacitet stadiona, a ujedno ga treba prilagoditi novim pravilima svjetskih nogometnih organizacija (FIFA, UEFA). Danas se stadioni mijenjaju i zbog nove dinamike igre. Kod projektiranja (novogradnji) ili rekonstrukcije/revitalizacije sportskih građevina početni kriteriji su financijski interesi (poli/multifunkcionalni sadržaji, omogućiti dinamiku života stadiona neovisno od primarne funkcije), sigurnosno stanje (terorizam – ekrani, koridori za specijalce između gledatelja i igrališta, međuzona, čega prije nije bilo) te brzina i putovi evakuacije (promet) – standardi koje svaki stadion treba zadovoljiti ako želi biti mjesto odigravanja međunarodnih natjecanja.

Tridesetak godina nakon izgradnje južne tribine, krajem 1990-ih, svoje je prijedloge o mogućoj rekonstrukciji Stadiona Maksimir, na poziv gradskog poglavarstva i kluba, ponudilo nekoliko arhitekata. Prihvaćen je prijedlog arhitekata Branka Kincla i Nikole Filipovića koji su 1998. godine izradili idejni projekt cjelokupnog stadiona i projektnu dokumentaciju za sjevernu tribinu s poslovno-trgovačkim sadržajima. Započinje rekonstrukcija Stadiona Maksimir u nogometni stadion pod vodstvom arhitekta Branka Kincla kao glavnog projektanta. Stadion je zamišljen kao višefunkcionalna građevina sportsko-poslovno-trgovačke namjene koja će kroz svoju polivaletnost biti neprekidno u funkciji. Rekonstrukcija stadiona podijeljena je u šest faza iz financijskih, građevinskih i organizacijskih razloga. Predviđeno je natkrivanje stadiona sustavom krovnih ploha iznad tribina i dvodijelnim pomičnim krovom iznad igrališta.

U odnosu na izvornu visoko estetiziranu koncepciju stadiona (na tragu svjetskih zbivanja), koji je u vrijeme izgradnje zadovoljavao kriterije tada suvremenoga sportskog objekta, danas je situacija bitno drugačija. Od kraja 20. stoljeća rađene su brojne studije rekonstrukcije stadiona, za sada samo djelomično izvedene. Unatoč građevinskim intervencijama, Turinin pristup „otvorene pejzažne arene“ nije u potpunosti kompromitiran. Nakon strateške detaljne analize postojećeg stanja i opsega investicije, prilikom saniranja posljedica potresa i u daljnjim radovima na revitalizaciji stadiona trebalo bi konzervirati izvorne tribine na zapadu i istoku koje su integralni dio cjeline kako bi se stadion u budućnosti sačuvao od daljnjih degradacija s ciljem valorizacije izvornih kvaliteta vrijednoga kulturnog naslijeđa. Ne imajući imperativan pristup, važno je istaknuti da stadion koji je funkcionalan, u koji su uložena do sada velika financijska sredstva, i nema smisla rušiti, no, i kada bi se djelomice išlo na radikalniji zahvat, bilo bi važno sačuvati segmente izvornog stanja. Jasno, takvim odlukama trebala bi prethoditi kompleksna društveno-ekonomska analiza („cost benefit“) mogućnosti dugoročne samoodrživosti, koja uz primarne faktore (ekonomske) uključuje i sekundarne: memoriju lokacije i što je za nju najbolje rješenje, uzevši u obzir produkt odnosa okoline, kako će djelovati na ljude, dobrobit za grad, troškove završetka rekonstrukcije/dogradnje, nove građevine/rušenja, mogućnost prenamjene objekta i drugo. Stadion Maksimir zaslužuje da se o tome odgovorno i ozbiljno razmisli.

Današnji stadioni trebaju postati (poput zračnih luka) mjesta kolektivnoga doživljaja u kojima će se naći svi aspekti života na jednom mjestu, dodajmo tome i turističke prihode, kulturne sadržaje kao što je Muzej GNK „Dinamo“, prostori za povremene izložbe, kina, glazbeni spektakli, ne izgubivši pritom „PRIMARAN ODNOS PROSTOR – ČOVJEK. STARI AMBIJENTI. SPONTANO, HARMONIČNO, LJUDSKO“. (V. Turina, 1963c)

Stadion Maksimir u suodnosu s prostorom Sportsko-rekreacijskog centra Svetice, šumom, kao i dijelovima ničega – praznine, s novim velikim plivačkim bazenom koji je staklenom ovojnicom direktno povezan sa stadionom, uz sve emocionalne čimbenike vezane uz klub i lokaciju zadržao je sugestivnost i snagu prostora.

dr. sc. Hela Vukadin Doronjga