Aljoša i Antonija Šerić: ‘Tonka je na prvu nježna i draga, ali vrag čuči u njoj. Srećom, djeca nas se još ne srame‘

‘Nek ide kvragu sve‘ - nedavno je poručila grupa Pavel, no ne zato što im je već dosta svega na glazbenoj sceni, baš naprotiv! Grupa je ubacila u novu brzinu i predstavila novu pjesmu, koja će se naći na njihovom najnovijem albumu ‘FM/AM‘, koji će svjetlo dana ugledati u petak, 22. studenog. Tom smo prigodom porazgovarali s poslovnim i bračnim partnerima Aljošom i Antonijom Šerić, koji su nam otkrili na čemu trenutno rade, što ih posebno veseli i što ih najviše spašava kad su u pitanju izazovi roditeljstva.

Sutra izlazi vaš novi album ‘FM/AM‘ za koji ste rekli da je zvuk izmišljene radio stanice. Koliko vam se dugo ta ideja motala po glavi i kako ste zadovoljni rezultatom?

Aljoša: Imali smo više ideja za naziv albuma, a kako je album prilično stilski šarolik, možda je jedina poveznica to da se kroz pjesme provlači određena crta nostalgije, ali ne u smislu žala, ili onoga nekad je bilo bolje, doista ne mislim da je nekad bilo bolje. Nostalgiju prihvaćam i štoviše veseli me i smiruje, pa je koncept radio stanice na kraju pobijedio, al ni to nije ništa novo, u pop glazbi ima dosta takvih primjera, ništa nije novo, svi samo recikliramo već postojeće, ako nam se posreći onda i dodamo neku sitnu novu vrijednost.

Tonka: Jako me veseli izlazak novog albuma, mislim da će tko god ga bude preslušavao ući u naš svijet, izgubiti se u njemu. Ima tu i pjesama nepoznatih javnosti, tako da jedva čekam da ih naša publika čuje, znam da ih nećemo razočarati. Jedna od meni najdražih, neobjavljenih je Zaustaviti vrijeme.

Objavili ste i singl ‘Nek ide kvragu sve‘. Tko od vas najčešće tim riječima i završava neke rasprave, tračeve i slično - Aljoša ili Antonija?

Tonka: Iako na prvu većini ljudi djelujem vedro i simpatično – happy go lucky, u stvari znam biti pomalo sarkastična i mrka. Kad s Aljošom doma komentiram neke životne situacije, ljude i svijet općenito moram reći da sam najčešće ja ta koja, ne nužno tim riječima, ali u tom stilu donese zaključak.

Aljoša: Tonka je samo naizgled, na prvu, nježna i draga, vrag čuči u njoj.

Koliko je vama osobno važno što ljudi misle o vama, što govorkaju? Ima li neki trač koji vas je posebno pogodio tijekom karijere?

Aljoša: U dvadesetima kad sam se počeo baviti glazbom, recimo da bi pogrdni komentar ili loša kritika zaboljela onako kako zaboli kad se lupiš malim nožnim prstom u nogu od stola, kao ništa strašno, al brate zaboli, sad je ta bol više ravna onoj boli kad nožnim palcem pogodiš to isto mjesto, osjetiš, smeta, ali odmah prođe, mali prst i palac su dva svijeta.

Tonka: Prije mi je bilo više stalo do toga, sada me komentari ne interesiraju previše. To valjda dolazi s godinama, samopouzdanje raste, a i naučili smo se nositi s raznim mišljenjima. Oni do kojih nam je izrazito stalo, su komentari kolega glazbenika, renomiranih glazbenih kritičara, ljudi čiji rad i stvaranje cijenimo. Naša karijera nije nikad bila popraćena tračevima i skandalima, poprilično smo zaštićeni od tog žutila, a komentari na društvenim mrežama, kad se radi o našoj glazbi, su uglavnom pozitivni. Rijetko se dogodi da nas netko baš hejta, iako i tada znamo to stoički podnijeti.

Koja je pjesma u toj disco pop maniri vama osobni favorit - ‘Nek ide kvragu sve‘, ‘Dobra stvar‘ ili ‘Naopaka pjesma‘?

Aljoša: Meni je ‘Dobra stvar‘ jedna od naših najboljih pjesama uopće, šteta da nije dalje dobacila.

Tonka: Teško je izdvojiti, svaka od njih mi je posebno bitna i draga. Ako baš moram, onda nek‘ to bude ‘Naopaka pjesma‘, ali isključivo zato što smo s njom nastupili na Melodijama Jadrana - jedno predivno i nezaboravno iskustvo, stoga će me ‘Naopaka pjesma‘ uvijek vraćati na tu divnu pozornicu i uzbuđenje iza kulisa Meštrovićeve galerije.

Za vas 2024. godina označava desetljeće braka, ali i zajedničkih nastupa u Pavelu. Koliko je izazovno usklađivati privatni i poslovni život, posebno s obzirom i na brigu o maloj djeci? Spašava li vrtić stvar?

Aljoša: Vrtić je Božji dar, a tete su anđeli s neba.

Tonka: Kako djeca budu veća nadamo se da će biti lakše, zapravo to ćemo tek vidjeti, kad krene usklađivanje njihovih obveza – treninga i glazbene škole. Svakako su nam veliki oslonac roditelji, obitelj koja uvijek spremno uskače i pomaže. U šali kažem da bi bez njihove pomoći moj angažman u Pavelu bio upitan. Što se poslovno-privatnog tiče, kod nas nema razlike između jednog i drugog. Doma pričamo o glazbi, preslušavamo snimke, radimo planove između kuhanja, peglanja i glasne centrifuge. Nerijetko i djeca budu involvirana, koristimo ih kao indikatore dobrih melodija.

Kako vaša djeca reagiraju kad vide mamu i tatu na televiziji? Shvaćaju li one uopće da su mama i tata poznati i da imaju svoje obožavatelje?

Tonka: Luna me nije voljela vidjeti na televiziji, branila mi je da pjevam kod kuće. Sve se promijenilo kada je došla s nama na telku na neko snimanje, pa je shvatila kako to izgleda iza kamera, čime smo joj možda razotkrili taj svijet blještavila i pomogli da shvati tu magičnu crnu kutiju. Ponekad joj frendovi iz razreda kažu kako vole naše pjesme, pa primjetim da je to čini ponosnom. Ava nas voli vidjeti na telki, pleše i pjeva.:) Vjerujem da će njoj biti isto fora, kako bude išla veća.

Aljoša: Da, uživamo dok ne uđu u pubertet, pretpostavljam da ćemo im onda biti bljak i bezveze, još nas se ne srame srećom.

Grupa Pavel

Goran Berovic/

Aljoša, vi ste, moglo bi se reći, jedan od rijetkih sretnika kojima je hobi postao posao od kojega zarađujete. Imate li neke periode u životu kad vam ipak malo nedostaje pravosuđe ili vam posao odvjetnika uopće više ne nedostaje?

Katkad nedostaje ona krasna navala adrenalina prije važne rasprave, ispitivanja svjedoka ili završne riječi, osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti nakon uspješne obrane, al sve to slično imamo nekad i u glazbi, na stejdžu, pa tako kompenziram. Odvjetnički posao je izrazito stresan, pogotovo u kaznenom pravu, ako si imalo savjestan ne spava se noćima, ipak se radi o ljudskim sudbinama, tako da ipak ne plačem za takvom dinamikom, neka nje nekom drugom.

Nastupili ste na Dori, planirate li se ponovno prijaviti i na sljedeću?

Aljoša: Možda jednom opet, fora je bilo, ako imaš stomak za podnijeti tu gungulu i šušur, koji loš komentar, smatram da je najbolji poligon za prezentaciju pjesme, ne žalim ni na tren što smo se prijavili.

Tonka: Dora je za mene sjajno iskustvo. Ponosna sam kako smo to odradili, komentari su bili pozitivni, a pjesma je zaživjela i na koncertima. Možda se budemo opet prijavili, kad osjetimo da imamo primjerenu pjesmu, jer smatramo da je to odlična prilika da nas doživi veliki spektar publike.

Imate li koncertnih planova?

Aljoša: Svirat ćemo nekoliko adventskih koncerata, a onda nas u veljači i ožujku iduće godine čeka već dugo pripremana turneja po kazalištima, tome se posebno veselim, uskoro ćemo i objaviti sve datume.