Antonia Ćosić: ‘Završila sam psihologiju i strast mi je proučavati goste u ‘Vijestima iz kulture‘‘

Iza Antonije Ćosić jubilarna je stota emisija "Vijesti iz kulture". TV voditeljica ni sama ne može povjerovati da će se za koji dan navršiti godina otkako je gledateljima HTV-a 1 prvi put rek­la "Dobra večer".

- Vrijeme leti. Ne mogu povjerovati ni da je od audicije na HRT-u prošlo pet godina, a od prve audicije ikad - one za TV Student - sedam godina. Biti sedam godina u bilo kojem poslu čini mi se i puno i malo. Jedno ljeto, na Erasmus+ praksi za studente, provela sam u Londonu, gdje je u skladu sa 'zapadnjačkim stilom' normalno i poželjno mijenjati posao nakon 2-3 godine. Po njihovom računanju, debeli sam starosjedilac, a opet meni se čini da svaki dan naučim nešto novo.

Privatna fotografija

Kako ste proslavili stotu emisiju? I, je li točno da ste za proslavu sami ispekli kolače?

- Kako to obično biva u Informativnom medijskom servisu na 3. katu Prisavlja, sve je dinamično pa sam taj dan žurila na posao i kupila kolače za svoju redakciju. Ali ovog vikenda smo sve nadoknadili. Kolega Alen je slavio rođendan, ja sam ispekla tortu, meni za stotu emisiju, a njemu smo poželjeli 108 godina života. Je li na torti pisalo 100 ili 108, ovisi o oku promatrača ili kako stavite 2-3 maline. Cheesecake s dvije kreme, od jagoda i šumskog voća, bio je delicija, ali budimo realni - to je tek zagrijavanje za božićne slastice.

Po struci ste magistra psihologije. Pomaže li vam to kad je stres, nezaobilazan u vašem poslu, u pitanju?

- Pomaže mi i sa stresom i bez njega. Mislim da mi olakšava komunikaciju s gostima i kolegama, a često je dodana vrijednost. Zanimljivo je Carmeninu strast, glembajevsku taštinu, Murtićev genij ili mukotrpni rad mladih glazbenika proučavati iz aspekta psihologije.

Jeste li ikada imali prilike raditi u svojoj struci?

- Da, pet godina sam radila na projektu terapeutskog pričanja priča hospitaliziranoj djeci i s kolegicama osnovala Centar za psihološku podršku i razvoj. U pitanju je zanimljiva metoda koja olakšava djeci boravak u bolnici - pričaju se priče na način da se dijete kojem pričate poveže s likom i onda lakše riješi svoj problem. S kolegicama sam osmislila prvo didaktičko pomagalo u Hrvatskoj koje se baziralo na toj metodi. A i godinu dana sam radila na odjelu profesionalnog usmjeravanja pri HZZ-u i CISOK-u. Kad osmaši nisu znali što žele biti kad odrastu, dolazili su k nama.

Imate li uzore u svom poslu?

- Iskreno, u ovoj dobi, od svakog mogu nešto naučiti pa je nezahvalno nabrajati imena. Kao mala nisam treptala kad su Duško i Barbara vodili 'Ples sa zvijezdama' i 'Zvijezde pjevaju', Milićevi putopisi su bili i ostali legendarni, Daniela Trbović ima tu posebnu elokventnost. Na radiju sam jednom ugostila ikonu Željku Fattorini...

Sad sam dio Informative i kolege su mi od prvog dana pokazale što znači biti stručan, odmjeren i sabran. A opet, koliko god da su svi usredotočeni na posao, ako ih nešto pitate, makar usput na hodniku, stat će i potruditi se da pomognu. Tu ne mogu isticati imena, takvi su gotovo svi. Program je produkt rada svih, a ne pojedinca.

Karijeru ste počeli na radiju. Po čemu pamtite te dane?

- Po četiri godine najraznolikijih radnih zadataka, ranom buđenju da bi u 6 slušateljima rekao 'Dobro jutro!', neposrednom kontaktu sa slušateljima, zanimljivim gostima i divnim kolegama.

Pola godine bili ste savjetnica ministra Beroša za medije. Što je najvažnije što ste naučili u tom periodu?

- Da su neurokirurzi ujedno i perfekcionisti, da uvijek treba imati vremena za sve suradnike te da se posao najbolje obavi kad si smiren.

Što je za vas kultura?

- Začin za život! Moja profesorica Julijana Matanović piše 'I književnost nikada ne može postati matematika. I dobro je što je tako' u knjizi 'Ljuta godina' koja mi je na posebnom mjestu na polici i u srcu jer sam za nju pisala pogovor. Bez matematike ne bismo ni kruh uspješno kupili i ona je nužna, ali treba nam nešto više u životu. Književnost, umjetnost, kultura... Još od pradavnih vremena i slika u špilji Lascaux, jasno je - ljudi žele ostaviti svoj trag i žele izraziti svoje emocije.

U 'Vijestima iz kulture' publiku izvještavate o izložbama, koncertima, novostima u kazalištu... Na kojem od tih mjesta ste najčešće u privatnom životu?

- Prije sam išla na sve podjednako i voljela bih da mogu reći da je i dalje isti tempo, ali sad prevladavaju kazalište i kino. Zadnja predstava je bila 'Predsjednici&ca' koju sam u Dubrovniku drugi put gledala i mogla bih opet jer su glumci već svojom pojavom komični, a zadnji film naš nagrađivani 'Murina'.

Kako ste proveli ljeto?

- Radno, sjajno, slano i važno. Puno sam radila, na svu sreću, ljeto je bilo puno kulturnih događaja pa vjerujem da je televizija ispunila svoju svrhu i kadrovima odvela gledatelje nekamo kamo sami nisu stigli. A što se odmora tiče, na moru je ljeti najljepše. Među cvrčcima kad slušate valove mora, djeca u plićaku uče plivati, s neke terase dopiru Oliverove pjesme, šeta se čovjek koji prodaje kukuruz na plaži, a glava je bezbrižna. I pitali ste u perfektu, čekajte malo, kalendarski je ljeto! 'Jesen kuca na vrata' neka bude zasad samo naslov nečije domaće zadaće.

Imate sjajnu liniju. Kako je održavate?

- Hvala lijepa, kažu neki da ta rečenica i željezna vrata otvara. Zasad nikako, jedino trčanje mi je ono sa snimanja na snimanje, a preskačem samo prepreke i noge koje se ispriječe na putu. Čekam dan kad će svi slatkiši i kasnonoćni obroci doći na naplatu, a kad taj svane, što da vam kažem osim da se nadam kako kolači od mrkve i nisu tako loši.