Pjevač Damir Kedžo (36) uhvatio je vremena u svom gustom rasporedu gdje priprema novu glazbu i nadolazeći koncert da razgovara s nama o svemu što priprema. Najavio nam je novi single i rođendanski koncert 25. svibnja u Zagrebu u Johannu Francku. Govorio je o važnoj temi mentalnog zdravlja, ali i komentirao vruću temu Eurosonga.
Bliži se vaš veliki koncert u Zagrebu 25. svibnja zagrebačkom Johannu Francku povodom rođendana. Možete otkriti što to pripremate?
Mogu otkriti kako ću na koncertu u Zagrebu imati zanimljive goste, svoje drage prijatelje. Mogu ih sad već najaviti. Bit će to Natalie Balmix s kojom ću po prvi put pjevati uživo i kolega s Dore Alen Đuras koji je rođen isti dan kao ja. Tako ćemo obojica ove godine slaviti rođendan dan kasnije, upravo na koncertu 25. svibnja u Johannu Francku (obojica smo rođeni 24.svibnja). To će nam sigurno biti fora i dobra zezancija na pozornici. Sa svojim gostima ću izvesti i duete. Po prvi puta ću uživo izvesti novi single „Tajna mojih pobjeda” na koncertu u Johannu Francku. Novi single će publika moći čuti i pogledati spot već 20. svibnja u ponedjeljak, prije samog koncerta.
Je li cijeli album spreman? Kad ga publika može očekivati?
Album smo završili. „Tajna mojih pobjeda” je zadnji i najavni single ovog albuma. Jedva čekam da album krene u proizvodnju i što prije ugleda svjetlo dana iako je ovaj album kompilacijski album pjesama koje sam objavio u periodu od 2020. godine do danas.
Hoće li se u kreativnom prostoru pronaći mjesta i za novu pjesmu na Dori?
Joj, ne. Mislim, ne. Mada mi se javlja jako puno ljudi s kojima radim, razni autori sa riječima „pa daj da ti napišemo pjesmu za Doru”. U natjecanje kao što je Dora ulažem jako puno truda, rada i posvećenosti. Ja sam jednostavno takav. Uvijek dajem maksimum od sebe, pogotovo zato jer je to jedan idealan način za predstavljanje svoje zemlje u svijetu. Tako će biti i idući put ako budem išao na Doru ili na nekakvo drugo natjecanje koje me možda može odvesti na Eurosong. Nikad se ne zna. Išao bih zbilja s nečime što je meni jako bitno i s nečime u što ja vjerujem sto posto bez razmišljanja. Vidio sam sjaj u očima nekih ljudi, pogotovo novih suradnika, koji mi govore „mi te vidimo na tom stageu, želimo ti napraviti pjesmu”. Otvaram se za sve opcije, ali nekako mislim da prvo moraš imati pjesmu, pa onda zapravo htjeti ići na Doru, a ne obrnuto.
Pročitala sam da ste u ranijim intervjuima rekli da ste s 11 godina rekli roditeljima da ćete ići na Doru, a da vam je jedan od motiva za bavljenje glazbom Eurosong. Što vama znače Dora i Eurosong?
Mislim da je Eurosong izvrstan način za predstaviti svoju zemlju, ali naravno i sebe kao glazbenika. Mislim da u ovih zadnjih par godina, pogotovo na Eurosongu, možemo vidjeti sve i svašta. Zaista svatko može naći ponešto za sebe. Ljudi kažu „joj to je ono kao trash festival, pjesma je najmanje bitna” u redu, ali meni kao nekome tko voli dobru pjesmu i dalje, pjesma je najbitnija. Nitko mi ne može reći da pjesma francuskog predstavnika ove godine nije vrhunska pjesma i da to nije vrhunski pjevač i da to nije nastup kojeg se nitko ne bi postidio. Naš Marko je imao izvrsnu pjesmu, fantastičan nastup i zaraznu energiju. Svi izvođači koji dođu na Eurosong kada imaju dobru pjesmu, dobar projekt, itekako upadnu u oči javnosti i imaju jako dobru vidljivost na društvenim mrežama. Koliko god ljudi govore kako ne prate i ne gledaju Eurosong, to je najgledaniji festival, pogotovo u Europi. Preko dvjesto i nešto milijuna gledatelja gleda Eurosong svake godine. Mislim da je to itekako dobra prilika za predstaviti svoju zemlju, a na kraju krajeva i glazbu.
Bili ste 5 puta na Dori do sada, a čak 2020. pobijedili s „Divlji vjetre”. Koji je nastup vama najdraži i zašto?
Naravno „Divlji vjetre” jer je ta pjesma bila napisana i producirana najviše po mom guštu. Zapravo ponukan iskustvom s te Dore odlučio sam kako neću ići na Doru dok nemam u potpunosti nešto u što vjerujem jednako kao što sam u tu pjesmu. I to se pokazalo kao najbolja opcija. Ono što mi je svakako žao je da publika nije uspjela vidjeti nastup koji smo htjeli predstaviti te godine na Eurosongu, zbog pandemije koronavirusa koja je poremetila svima sve planove u životu, pa tako i meni. Mi smo radili na tom nastupu užurbano jer smo imali jako malo vremena za pripreme i trebali sve pripremiti do kraja trećeg mjeseca te godine. Dakle, jako je malo vremena bilo za posložiti nastup kako smo zamislili jer se Dora kao festival organizira dosta kasno po tom pitanju. Bili smo u punim pripremama za Eurosong i onda me je samo jedan dan moja tadašnja menadžerica nazvala i rekla: „Eurosong je otkazan.”
Koliko je bilo teško primiti tu informaciju da se Eurosong neće održati i da ne idete?
Budući da je bila pandemija koronavirusa i da je cijeli svijet stao, vjerujem da smo se svi jako bojali na samom početku novog i nepoznatog virusa koji nas je paralizirao. Snimke iz Italije bile su stravične. Ja sam tada razmišljao... Živim u Rijeci i baka i djed su mi na Krku. S jedne strane želiš vidjeti svoje bližnje, a s druge strane ne smiješ ih vidjeti jer te strah da ih ne zaraziš i da ne završe u bolnici. A to tada nije dobro završavalo, pogotovo za starije ljude. Tako da mi je Eurosong tada bio najmanje bitan. Početkom 2021. iz medija smoo saznali da ne idemo na Eurosong i da će se organizirati nova Dora. Nama osobno tada nitko nije javio tako važnu informaciju... Na žalost, iako sam pobijedio, nisam imao priliku predstaviti svoju zemlju na Eurosongu. Više me cijela ta situacija tada pogodila nego same 2020.
Otvoreno ste govorili o svom mentalnom zdravlju i da ste time htjeli pomoći drugima. Je su li vam se javljali ljudi na društvenim mrežama zbog toga možda?
Apsolutno, evo već sam par dana na telefonu s jednom gospođom koja me kontaktirala sa problemom kome se obratiti za pomoć. Drago mi je da sam je uspio uputiti na pravu adresu. Javlja mi se jako puno zabrinutih roditelja sa djecom sa takvim problemima jer je to kod nas još uvijek na žalost tabu-tema.
Ja nekako na probleme s mentalnim zdravljem gledam kao na dijabetes ili recimo na nekakvu, ‘ajmo tako reći‘, prehladu. Zapravo tvoj mozak ti govori da nešto nije u redu i da se nečemu moraš posvetiti i ako ti to ignoriraš, mislim da uzrokuješ puno veće probleme. Mi se nekako sramimo toga, a s druge strane su nam tablete za smirenje druge najprepisivanije tablete nakon tableta za krvni tlak. Smatram da je sistem u problemu jer se često samo prepišu tablete, bez da se pacijenta uputi i potakne na priču o onome što ga muči. Drago mi je što sam progovorio o tim stvarima jer je to možda bio moj mali doprinos kako bi ljudi napokon krenuli pričati o tome otvoreno, bez srama. Ja sam presretan zato što danas zahvaljujući toj borbi sa samim sobom od svoje 16. godine pa sve do neke 35. živim neke od najboljih dana u svom životu. Izašao sam u javnost sa problemima o mentalnom zdravlju jer sam želio osvijestiti javnost i tako možda pomoći nekome kome je pomoć i takva informacija bila prijeko potrebna. Jer sam znao koliko je meni bilo teško naći pomoć. Ja sam morao sve sam pretraživati, proučavati, tražiti, raspitivati se dok nisam shvatio gdje moram, što moram i kako moram. Ako sam svojoj pričom uspio nekome pomoći, ja sam apsolutno sretan čovjek.
Bend Saša, Tin i Kedžo je 20 godina iza vas. Kako se sad sjećate tog iskustva? Biste li voljeli ponovno zapjevati s kolegama iz benda? Volite li vi pjesmu "365", pjevate li je?
Pa pjevam i pjevat ću i na koncertu u Johannu Francku. Jednostavno ta pjesma je obilježila moj život već sa 16 godina. Saša, Tin i ja smo u super odnosima. Već sam više puta i naglasio kako je zapravo meni, bez obzira na svu euforiju koju smo proživljavali tih godinu dana, upravo druženje s njima dvojicom nekako najljepši dio te cijele priče.
Često se šalimo kako čekamo da sva trojica posijedimo do kraja, pa da se ponovo okupimo, ali Saša se ne da. Nema još niti jednu sijedu. Tin i ja već smo dobrano sijedi, ali Saša ne odustaje od svoje prirodne boje kose. Čekamo poziv kad kaže: „Izašla je prva”, da se ponovno okupimo.
Od kada smo se razišli nismo uspjeli zajedno otpjevati pjesmu „365“. Tu i tamo bi je izvodili Saša i ja jer je Tin u Americi. Uvijek nekako gledam kako za sve postoji pravi trenutak i prava prilika. Kada to budemo osjetili sva trojica, to će se dogoditi. Mi naravno nismo ni u kakvim lošim odnosima, već je jednostavno to bilo poglavlje koje smo završili. Ja apsolutno ostavljam vrata otvorena tome da i snimimo opet nešto skupa, ali mislim da još nije vrijeme za to.
Već dvadeset godina ste slavni. Može li se čovjek naviknuti na slavu?
Da. Meni se to dogodilo u toliko nekom presudnom trenutku u životu tijekom adolescencije gdje me to obilježilo. Ja sam u javnosti duže nego što nisam bio. Sad imam 37 godina, znači sad će biti 21 godina kako se bavim ovim poslom. Moram priznati da to ograniči život na neke načine jer postoje neke stvari koje si apsolutno ne želim priuštit, tipa nekakva masovna okupljanja i slično. To od 16. godine izbjegavam jer znam da se ionako neću zabaviti, ali živim nekim u potpunosti normalnim životom. Nikad od svog života nisam radio predstavu, pa samim time nekako me i život nagrađuje nekakvom dozom normalnosti.
Moram priznati da ljudi koji uđu u moj život ili moji dosadašnji prijatelji i obitelji shvaćaju koliko je to abnormalno na neki način. Zato što kad god sjednemo na neku kavu, oni osjećaju kako ljudi bulje u njih. Ja više to uopće ne doživljavam jer se ne bavim time tko me gleda. Jednostavno kad se zbilja trudiš živjeti normalan život, onda se navikneš i pronađeš nekakvu normalu u svemu tomu.
Nedostaje li vam onda možda da odete na neko okupljanje, primjerice koncert?
Ja sebi to priuštim tako što znam otići na koncerte u Italiju. S obzirom da živim u Rijeci, Italija mi je jako blizu. Idem i u Pulu ovoga ljeta na koncert Dua Lipe, utopiti se u masi i uživati u njenim pjesmama.
Aktualna je tema Eurosong. Kakva su tvoja razmišljanja o tome svemu? Jeste li zadovoljni rezultatom Baby Lasagne?
Nikako nisam zadovoljan rezultatom onoga u kojem smjeru Eurosong ide već nekakvih 5, 6, 7 godina. Sam sam bio u žiriju Eurosonga prošle godine i smatram kako propozicije po kojima je žiri primoran glasati jednostavno nisu dobre. Žiri treba ocjenjivati nastup prema unaprijed zadanim parametrima; kako je netko vokalno izveo pjesmu, scenski nastup, kakva je pozornica, kakva je pjesma... Mislim da se gledaju nekakve tehnikalije koje po meni nisu toliko bitne. Ja sam prošle godine, kada su sve moje kolege davale 12 bodova Loreen, svojih 12 bodova dodijelio upravo Käärijäi koji je bio favorit publike. Dao je apsolutno nešto drugačije u svom nastupu, kao što je i Marko dao ove godine. Mislim da je Eurosong prvenstveno festival za publiku i da bi samim time trebalo vratiti ono pravilo sa početka 2000-tih kada je glasala samo publika. Tada su se pobunile nordijske zemlje koje su smatrale kako balkanske zemlje i zemlje Istočnog bloka previše glasaju jedni za druge i kako to pravilo glasanja samo publike treba ukinuti. Kada oni glasaju jedni za druge (Norveška, Danska, Finska i Švedska), to im je u ok, kada mi to radimo, po njima se to treba ukinuti. Nema smisla.
Što misliš zašto Marku žiri onda još nije dao koju 12-icu, što je utjecalo?
Meni je Švicarac najbolji pjevač na Eurosongu ove godine s tehničke strane, zanemarimo što se nekome može ili ne mora sviđati njegov stil. Mislim da je žiri nagrađivao upravo te njegove akrobacije, činjenicu da se uopće nije zadihao dok je pjevao, žongliranje sa tanjurom na sceni... Čovjeku se treba nakloniti jer je jalno reći da je to bez veze. S druge strane, meni je njegov nastup bio toliko savršeno orkestriran da sam imao osjećaj kao da gledam robota. Ja kao netko tko voli glazbu uvijek idem za time da mi pjesma bude dobra i da pjesma u meni pobudi emocije. Tako da sam ja uživao u nastupu Baby Lasagne, izvođaču iz Francuske i Raiven iz Slovenije. Kada me pjesma naježi, onda je to prava pjesma. Kod Marka je to trenutak kad cijela dvorana s njim pleše njegov ples, kod Raiven njezine vokalize na kraju pjesme, a na francusku pjesmu sam se naježio više puta jer čovjek je ostavio srce na toj bini. Ljudi znaju reći kako se ne bi ocjenjivalo pjevanje kada ne bi bilo žirija. Ja mislim da pjevanje samo po sebi nije dovoljno. Moraš imati tu nekakvu emociju. Moja želja je da se vrati isključivo glasanje publike, iako ja naravno o tome ne odlučujem.
Koliko onda žiri ocjenjuje opći dojam?
Žiri ocjenjuje opći dojam, ali to je jedna od 5-6 zadanih propozicija. Žiri ima pravila po kojima ocjenjuje i glasa. Jedna stvar je kad mi doma gledamo i kažemo u redu, sad ću ja glasati ovako, ali ako ti neko kaže da moraš uzeti u obzir činjenicu da je neko super otpjevao, moraš uzeti u obzir činjenicu kako je obučen, moraš uzeti u obzir činjenicu i kako izgleda pozornica, pa onda i pjesma… Pjesma je samo jedan od kriterija koje žiri ocjenjuje, a po meni je to potpuno krivo jer je to natjecanje za pjesmu Europe, a ne za najbolje pjevanje, stil, nastup i sve ostalo.
Na Eurosongu kao da su česte balade, ali i one pjesme koje uzrokuju začudnost i iskaču iz okvira, Let 3, Irska ove godine... Što mislite o tome? Postoji li recept za Eurosong?
Svatko ima svoj recept. Kada bih ponovo išao na Eurosong išao bih ponovno sa moćnom baladom jer je jedini recept je da budeš vjeran sebi. Bilo bi čudno da ja nastupim s pjesmom u stilu Leta 3 i da se tako obučem za scenski nastup. Ljudi osjete kad nisi iskren. Mislim da na Eurosongu ima mjesta i za balade i za nastupe koji iskaču iz okvira. Zamisli da svi pošalju začudne nastupe. Ove godine bilo je hrpetina začudnih i drugačijih nastupa. Kada bi imali 27 balada, onda bi rekli ljudi „Ajme, svi pjevaju balade, ne mogu više slušati!”. Eurosong nije obično natjecanje, Eurosong je televizijski show. Dobro je da su pjesme različite i da svatko može pronaći nešto za sebe i uživati u spektaklu. Na izvođačima i njihovom timu je veliki teret i stres osmisliti što bolji nastup kako bi ostavili dojam na što više gledatelja. Za mene kao izvođača bi bilo najgore imati pjesmu koja u ljudima izaziva želju za napraviti pauzu za toalet usred nastupa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....