Samo koji dan nakon izbora i dva dana uoči velikog koncerta u sklopu “Ljeta u MSU” u subotu na kojem će izvesti pjesme s drugog solističkog albuma “Kuća bez krova”, kao i neke novije i starije, uključivši i “Sretne ljude” iz nedavne izborne kampanje, Mile Kekin mi je u velikom intervjuu iznio svoja razmišljanja.
Kako o politici u koju se aktivno uključio kao kandidat na listi platforme Možemo!, tako i o glazbi s kojom je već dugo godina politički angažiran, sa ili bez mjesta zastupnika u Saboru u koji je zamalo ušao.
Politika me uvijek pratila u stopu, pjevao si koncem prošlog stoljeća, a evo te dvadeset godina kasnije kao zastupničkig kandidata za Sabor.
- Već dugi niz godina, radi mojih pjesama s Hladnim pivom, ali i stavova koje sam javno iskazivao, i kad su me pitali i kad me nisu pitali, ljudi me vežu uz politiku. Politička uvjerenja, ako mene pitaš, sastavni su dio čovjeka, kao i prehrambeni ili seksualni afiniteti pa zašto bih se trebao lišiti svojih političkih afiniteta samo zato što sam pjevač ili glazbenik. Pa glazba mi je oduvijek bila sredstvo da kažem nešto i o politici, državi i društvu, a moj direktan ulazak u političku arenu nije se dogodio naglo jer već desetak godina aktivno sudjelujem u raznim prosvjedima i akcijama, često u organizaciji ekipe okupljene oko platforme Možemo!. Kad je bila aktualna borba oko Cvjetnog trga, snimio sam za tu potrebu pjesmu ‘Neka institucije rade svoj posao’ (2010.) i tada se upoznao s Uršom Raukar, Vilijem Matulom, Tomislavom Tomaševićem, Teodorom Celakoskim i drugima.
Kao građanin sam došao i na prosvjede na Markov trg radi nebrige Grada i države zbog posljedica potresa i tom su me prigodom pozvali na listu kandidata za Sabor, dok je moja supruga Ivana jedna od osnivačica Nove ljevice, pa se i time logično našla na listi platforme Možemo!.
Hladno pivo ne smatram estradnjačkim sastavom, no jesi li se pribojavao da bi se tebi i tvojoj supruzi i platformi Možemo!, mediji i ljudi općenito, moglo predbacivati zbog estradizacije politike, iako je politika u nas odavno postala estrada, pa i reality show.
- Naravno da smo razmišljali o tome može li moje sudjelovanje na listi Možemo! naštetiti i mojoj glazbenoj karijeri i političkoj platformi kojoj sam pristupio, no otamo su me pozvali jer su smatrali da moj dosadašnji angažman nije ni slučajan niti od jučer.
Uostalom, ovaj ili onaj posao ili zanimanje ne bi smjeli biti prepreka ljudima da se aktivno bave politikom, a i teže je doći do vozačke dozvole, jer za nju trebaš proći psihološki test, nego do toga da postaneš kandidat na listi za Sabor, pa i predsjednički kandidat. Nadam se da sam svojim dosadašnjim radom i javno proklamiranim stavovima ukazao da je uvrštenje mog imena na listi Možemo! logičan nastavak mog političkog angažmana, samo drugim sredstvima, iako sam za potrebe kampanje objavio pjesmu ‘Sretni ljudi’ jer u mom slučaju politika je neodvojiva od glazbe i obrnuto.
Kako ti je bilo pratiti rezultate izbora u izbornoj noći, ne više kao glazbeniku sklonom političkim i društvenim komentarima nego kao kandidatu na jednoj od izbornih lista?
- E to je bilo totalno drugačije iskustvo jer prije bih objave izbornih rezultata pratio poput neke nogometne utakmice, a sada sam i osobno bio na tom terenu kao jedan od igrača. Fakat mi je skočio adrenalin, a i zanos jer sam bio okružen sjajnim, inteligentnim i srčanim ljudima. Mislim da ljudi s moje platforme imaju intelektualne, političke i moralne kapacitete da postanu novi lideri ljevice.
No, politika kvari ljude.
- Da, moć kvari ljude, a to su mi neki ljudi i govorili u smislu da se, ako ne ja osobno, mogu iskvariti ljudi s kojima nastupam zajedno u politici pa da ću si time naštetiti. Smatrao sam da mi, ako već vidim ljude s kojima mogu u politici pokušati nešto izravno promijeniti, valja ući u takav angažman. Ti ljudi su svojim radom u Skupštini grada Zagreba opravdali moje povjerenje pa ne vjerujem da bi ih sada Sabor mogao iskvariti. U politici ipak nisu svi isti.
Malo je nedostajalo da i ti uđeš u Sabor. Bi li to bio kraj tvoje glazbene karijere ili bi mogao ‘voziti’ saborski i glazbenički slalom?
- Mislim da bih mogao i dalje pjevati i pisati pjesme, a uz to biti i aktivan saborski zastupnik, no kako nisam ušao u Sabor, tako nemam potrebe o toj dilemi, Sabor ili glazba, dodatno razmišljati. Barem ne zasad.
Sa suprugom si lako postigao dogovor oko izravnog političkog angažmana, no jesi li se konzultirao oko toga i s članovima Hladnog piva? U slučaju tako dugovječnih bendova kaže se da su međusobni odnosi njihovih članova nalik onim bračnima.
- Ha-ha, tu si u pravu i naravno da sam se konzultirao s dečkima iz benda. Moram priznati da baš i nisu bili oduševljeni mojim razmišljanjem o izravnom ulasku u politiku, kao kandidat za Sabor, no na kraju ipak odlučim kako mi srce kaže, a ovaj put mi je reklo da uđem u takav angažman. Nisam našao valjanih argumenata da se sustegnem od takve odluke, ali mislim da dečkima iz Piva fakat nije lako sa mnom. Ne samo zbog ove nego i zbog nekih drugih mojih odluka pa i pjesama poput ‘Ja nisam vaš’ jer ako nema mene, onda često njih pitaju nešto u vezi mojih postupaka, pa tako i o mom ulasku u politiku.
A kako dečki iz Piva gledaju na tvoj solistički glazbeni angažman? Prije nepune dvije godine si objavio drugi samostalni album ‘Kuća bez krova’. I to je paralelna karijera.
- Mislim da su se pomirili i s tom mojom potrebom da iskoračim izvan staza kojima kročim s Hladnim pivom. Uživam u takvim angažmanima, napunim si baterije na drugačiji način, a i moj prvi solo album, ‘U dva oka’, objavio sam prije osamnaest godina, nakon kojeg je Pivo objavilo album ‘Šamar’ koji nam je preokrenuo karijeru i etablirao bend kao jedan od najvećih u Hrvatskoj i susjednim državama.
Kako određuješ koje ćeš pjesme iskoristiti za neki novi album Piva, a koje za solo album?
- S ovim albumom takve su odluke bile lagane jer su pjesme za ‘Kuću bez krova’ naglašeno autobiografske. Da, bilo je takvih mojih pjesama i u opusu Hladnog piva, no nikada niti jedan album mog matičnog benda nije bio autobiografska cjelina kakvu sam osmislio kroz ‘Kuću bez krova’. Kad dofuram neku pjesmu, vrlo brzo shvatimo koja pjesma Pivu leži, a koja ne, pa mi je i to vodilja. Pivo često ima ‘drito u facu’ glazbeni pristup, dočim na solo albumu ‘Kuća bez krova’ mogu biti i autorski i aranžmanski drugačiji, da ne velim mekši i nježniji.
Kako si zadovoljan odjekom ‘Kuće bez krova’?
- Rekao bih da su pjesme s ‘Kuće bez krova’ na radiju prošle dobro, ako ne i bolje od pjesama s posljednjeg albuma Piva ‘Dani zatvorenih vrata’, no po nakladama albuma i posjećenosti koncerata Hladno pivo je daleko iznad mojih solističkih koncerata i albuma. Nažalost, pandemija je zaustavila većinu nastupa, kako mojih i onih s Pivom, tako i mojih kolega.
Je li ‘Kuća bez krova’ sinonim za kuću koju su tvoji roditelji godinama gradili iznad Gajnica, koliko i metafora za Hrvatsku?
- Da, pisao si i ti o tome, ali na umu sam imao samo kuću mojih roditelja. Može biti metafora nezavršenosti, ali više naše obiteljske situacije, kad su moji roditelji maštali kako će se jednog dana vratiti iz Njemačke i kako ćemo svi mi, uključivši i njihove sinove i unuke i snahe, živjeti u toj kući. Znaš kako je to kod nas nekoć išlo, najmanje tri generacije jedne obitelji pod istim krovom. Stih ‘ova kuća nema krova da u nju stane više snova’ izravna je posveta mojim roditeljima.
O.K., ali meni je taj stih i dalje jaka metafora za Hrvatsku kojoj nedostaje snova, mašte i vizija. Hrvatska mi ponekad doista sliči na kuće naših gastarbajtera u kojima, uglavnom nedovršenima, na koncu i nažalost malo tko sretno živi.
- Mislim da je veći problem s Hrvatskom kakvi su joj temelji, a da bi se ovo ‘bez krova’ moglo protumačiti da ovoj zemlji nedostaje inkluzivnosti, pravednosti, modernosti, progresivnosti i jednakosti u šansama za uspjeh ili uvjeta za pristojan život većine.
Kako se onda suočavaš, a to često i meni stavljaju pod nos, s ‘optužbama’ da si mrzitelj Hrvatske jer stalno nešto kritiziraš? Ajde se konačno izjasni, voliš li ili mrziš Hrvatsku?
- Naravno da volim Hrvatsku, to je i moja domovina u kojoj ima prekrasnih i inteligentnih ljudi i kapaciteta. Upoznao sam jako puno takvih mladih ljudi kroz ovu kampanju pa mi je ponekad nejasno zašto ne možemo postati sretnije i prosperitetnije društvo. Stalno se ‘prijetim’ da ću otići odavde...
Nećeš, kao ni ja, a i zašto bi, pa Hrvatska je i tvoja i moja zemlja. Rođen sam i umrijet ću u Zagrebu.
- Upravo tako, naravno da neću otići jer ovo je moja zemlja koliko i bilo kojeg drugog hrvatskog građanina i u tu desničarsku zamku ne valja upadati. Kad desničari govore da onome kome se ne sviđa ovdje može otići iz Hrvatske, takvima odgovaram da je ovo i moja, a ne samo njihova zemlja i da mi nitko nema pravo govoriti da iz nje odem ili odobravati da u njoj ostanem ili uvjetovati pravo na javno iznošenje stavova, ako njima ne ugrožavam prava drugih. Hoću li u ovoj zemlji ostati ili iz nje otići, isključivo je pitanje moje dobrovoljne odluke. Mislim da smo se mi s lijevog pola političkog spektra prebrzo i prelako povukli pred isključivim domoljubljem kakvog propagira desniji pol političkog spektra.
Misliš na monopol na domoljublje?
- Da, nitko ne bi trebao imati taj monopol, no to je krenulo već pri osnivanju države za čiji je osnutak, navodno, samo zaslužan HDZ, a ako nisi glasač HDZ-a, za kojeg bih volio da napokon postane moderna europska konzervativna stranka, onda si valjda manji domoljub. Još je gore ako, makar i u najboljoj namjeri da ovo društvo i ova zemlja budu bolji, nešto kritiziraš. Pa država bi trebala biti na usluzi svojim građanima, efikasna, ekonomična i pravična, a naše je da pošteno plaćamo poreze i poštujemo zakone, osim ako nisu diskriminatorski. Meni je od proklamiranog domoljublja daleko bitnije koliko su političari pošteni i kvalificirani za svoj posao. Ne zanima me koliko pilot voli avion kojim pilotira, nego koliko sigurno i ispravno upravlja njime, a to vrijedi i za političare i njihovo upravljanje Hrvatskom.