Otkako su objavili svoj debitantski album "Cukar i sol" još 2001. godine, dalmatinska pop-glazba dobila je svoje ljubimce. Desila se tada i "Ditelina s čet‘ri lista" s Oliverom Dragojevićem, a Ivu Jagnjića upravo je Oliver potaknuo da bude pjevač koji nikada o toj soluciji sve do tada nije ni razmišljao.
Riječ je o splitskom Dalmatinu, bendu koji vode Ivo Jagnjić i Zdravko Sunara, prekaljeni muzičari koji svoje glazbene korijene vuku iz nekoć megapopularnog Tutti Frutti Banda.
Iza ovog glazbenog društva na tisuće je prijeđenih kilometara samo ovog ljeta, a pred njima još jedan megakoncert koji pripremaju u zagrebačkoj Areni 20. prosinca.
Kada ste krenuli s Dalmatinom, a ima od toga dva i više desetljeća, Dalmacijom ste pronijeli jedan novi zvuk, neke ste nove glazbene boje unijeli u zabavnu scenu. Čime ste se vodili?
Jagnjić: Mi smo se vodili samo srcem, izražavali smo se na svoj način, nismo nikoga kopirali i bili smo ono što mi jesmo… Trudili smo se da to bude naša originalna priča
Godine su išle, a vi kao da ste stvarali mali kult, nešto poput novog vala drugog vremena. Kako biste vi to objasnili?
Sunara: Mi toga nismo svjesni, samo smo se bavili onim što najviše volimo i u što vjerujemo, a pritom se dobro zabavljamo…
Možda da pojasnite nekim novim generacijama, na neki mladenački način svojevremeno ste svoj tač dali i Tutti Frutti Bandu. Jeste li nešto ponijeli sa sobom iz tih dana?
Jagnjić: Tutti Frutti je bio naš prvi profi bend, tu smo napravili prve ozbiljne korake u ovome poslu i neke stvari naučili. Tu smo naučili kako funkcionira bend kao mehanizam, u nekoliko različitih aspekata, kako funkcionira svirački, koje su stvari u poslu bitne, a koje nisu, kako funkcionira na putu… Možda zvuči otrcano, ali bend je druga obitelj, jer to su ljudi s kojima živiš i radiš…
Kad spominjemo Tutti Frutti, što najviše pamtite iz tih vremena?
Sunara: Pamtim da smo bili mladi i neiskusni, ali puni volje i želje da ovladamo poslom koji toliko volimo. Jednostavno smo izgarali za to što radimo… Nije nam padalo ni na kraj pameti da bismo se mogli baviti nečim drugim…
Danas uz sebe imate publiku različitih generacija. Što vam kažu, što im je to posebno kod Dalmatina?
Jagnjić: Meni osobno je najdraže kad kažu da vole te pjesme, kada se u nekima od njih prepoznaju, kad vide segmente svoga života, neke posebne životne situacije.. Dakle, u nekom smislu iz nekog našeg glazbenog kuta opisali smo i prikazali život oko nas, a publika je to prepoznala i s tom pričom se poistovjetila…
Prošli ste zajedno više nego s familijama. Kako funkcionirate kad ste na okupu?
Jagnjić: Znaš kako mi funkcioniramo, mi smo braća, a nemamo isto prezime! Zapravo, imamo i isto prezime, a to je Dalmatino…
Nekako je dojam, nažalost, da je na našoj sceni deficit kvalitetnih tekstova, tekstopisaca. Dalmatino ima upravo tekstove s kojima se publika vrlo lako može poistovjetiti. Gdje i u čemu nalazite inspiraciju?
Jagnjić: Po meni, u pop-glazbi literarni dio priče, dakle tekst, zauzima posebno mjesto. To je onaj verbalni moment gdje se riječima obraćaš publici. Teško će netko zaplakati na solo na gitari, ali na tekst hoće, to smo doživjeli 100 puta kod raznih izvođača, ne mislim samo na Dalmatino. Inspiracija je vrlo neopipljiva kategorija. Često me pitaju kome je posvećena ova pjesma, misleći na neku konkretnu žensku osobu i slično. Ja sam samo promatrao život oko sebe, odnose između ljudi, ljubav između žene i muškarca, i pokušao to nacrtati na neki svoj način…
Stalna putovanja, vožnja u kombiju čar je pravih muzikanata. Što se kod vas dešava u kombiju?
Jagnjić: Mi smo jedna skupina vrlo neozbiljnih šezdesetogodišnjaka, netko je koju godinu mlađi, a netko koju godinu stariji. Volimo ono što radimo, mislimo da se to vidi, usudio bih se reći da smo jedna duhovita družina koja se dobro šali i dobro zeza. To je osnovni preduvjet ako se misliš baviti ovim poslom… Mora biti šale, smijeha… Inače, tko bi preživio te puste kilometre?
Sigurno imate hrpu anegdota s putovanja. Mijenjate li gume na cesti, jeste li doživjeli da auto ‘zakuha‘ ili nešto treće?
Sunara: Anegdota je toliko da bi se i knjiga mogla napisati. Jednom smo zgodom ostali bez kvačila na kombiju. I to u Stuttgartu. I stigli smo sretno kući. Naučili smo da se može voziti i bez kvačila. Život pruža puno prilika za učenje...
Koje su vam teme nezaobilazne na putovanjima?
Jagnjić: Glazba, glazbeni instrumenti, nogomet, automobili, spiza i restorani…
Privatno, kako provodite dane koji su izvan glazbe?
Sunara: Provodim ih u najužem obiteljskom krugu, igram se s unucima i u tome najviše uživam… Otkako je prestala korona, previše smo na putu i svaki moment s obitelji je dragocjen…
Što je svakom od vas neki ispušni ventil?
Jagnjić: Obožavam podvodni ribolov i jako volim loviti ribu na udicu. Naravno da zato nemam previše vremena, ali kad god ga uhvatim, iskoristim ga u tom smislu. Mislim da je nepotrebno naglašavati da je dragocjeno vrijeme koje provodimo sa svojim obiteljima jer smo često na putu…
Na YouTubeu imate milijunske preglede pjesama. Koja je vama srcu posebno draga?
Sunara: Sve su mi posebno drage, ali ako moram baš izdvojiti jednu, to bi bila pjesma ‘Kiša će‘…
Danas, s odmakom, velika je vrijednost duet s Oliverom. Sjećate li se nekih crtica iz tih dana?
Jagnjić: Duet s Oliverom je predivna uspomena. Nepotrebno je po tko zna koji put ponavljati koliko je to bio duhovit tip… Ono čega se jako dobro sjećam je da je nevjerojatno lako pristao na duet. Nazvali smo ga na telefon i on je rekao - hoću, nema problema. Činilo nam se da sanjamo…
Pripremate se za još jedan megakoncert u zagrebačkoj Areni. Težite li uvijek za nečim novim, većim u koncertnom smislu?
Sunara: Svakako, razmišljamo o svakom pa i najsitnijem detalju koji možemo poboljšati. Već osmišljavamo koncertni program i tražimo najbolji način kojim ćemo zahvaliti za poštovanje i povjerenje svima koji nam se tu večer pridruže u Areni.
Kako ga vi u bendu vidite?
Jagnjić: Nama se u poslu dogodilo nešto prekrasno, a to su velike dvorane. Mi jednostavno ne možemo vjerovati da smo to ostvarili. Novogodišnji koncert u Areni Zagreb je 20. prosinca, prodaja karata već sada ide jako dobro i nadamo se još jednom lijepom nastupu u zagrebačkoj Areni, koji će u našim srcima ostati zauvijek zapisan…
Kako komentirate tu neku glazbenu najezdu loše glazbe koja je u jednom trenu preplavila naše tržište?
Sunara: Ne obaziremo se na to. Svatko neka sluša ono što želi. Mi se bavimo svojom glazbom i prezadovoljni smo činjenicom što je poštovatelja naše glazbe sve više i više.
Vani se vraća ponovno old school pristup glazbi i njezinim vrijednostima. Mislite li da je trend o kojem govorimo u prethodnom pitanju konačno iza nas?
Sunara: Tome se nadam već 20 godina, ali mi se čini da se ne nazire kraj…
Što vi slušate privatno?
Sunara: Iako intenzivno slušam i pop i rock glazbu, moram reći da u posljednje vrijeme slušam i klasiku. U toj glazbi otkrivam bezbroj lijepih detalja koje prijašnjih godina nisam primjećivao…
Kako komentirate stanje na našoj sceni? Ima li nekih imena, glazbenika koje posebno cijenite?
Sunara: Mislim da je hrvatska glazba prebogata kvalitetnim i glazbenicama i glazbenicima, no smatram da postoji nedostatak zrelih autora…
Pred Božić stižete u najveću hrvatsku dvoranu. Što biste poručili publici za kraj?
Sunara: Dođite u zagrebačku Arenu 20. prosinca 2024. i pomozite nam da tu večer formiramo najveseliji, a možda i najveći zbor na svijetu…
Jagnjić: Mi glazbenici inače smo ljudi koji žive na krilima mašte, jer smo jednostavno takvi po prirodi, umjetnički raspoloženi. Ja nikad ne kalkuliram, u smislu sad nam treba ovakva ili onakva pjesma, nego jednostavno puštam da se stvari odvijaju onako kako to treba biti. Veseli me svaki kreativni rad, svaka nova pjesma, pogotovo me veseli kad vidim da se ljudima to sviđa. Nikad nismo očekivali previše, trudimo se biti realni i dati što je moguće bolji proizvod… I dalje ne očekujem puno… Radimo onako kako to zapovijedi srce, i toga se držimo…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....