PRVAK DRAME HNK

'Dvadeset godina brinuo sam što drugi misle o meni. Sad je dosta. Počinje drugo polovrijeme...'

Prvak Drame HNK i dobitnik Zlatnog Studija u garderobi je uoči početka ‘Kralja Leara’ progovorio o tome kako u vrtiću nije slušao tete, kako je nekoć glumio na minus šest te kako mu je Anja Šovagović Despot rekla da nakon Ivanova može glumiti što želi.
 CROPIX

Bojan Navojec, prvak Drame zagrebačkog HNK, glumac s više od 40 uloga u kazalištu, preko 70 na filmu i televiziji, aktualni dobitnik Zlatnog Studija za najboljeg glumca u teatru, rođen je 26. travnja 1976., na isti dan kada je kršten čovjek bez kojeg ne bilo kazališta kakvo danas poznajemo i volimo, William Shakespeare. Ta je činjenica manje poznata

- Ha, ja sam mislio da ćeš reći da je manje poznato da mi je brat Goran Navojec... Da, s činjenicom o Williamu upoznao me pokojni profesor Nikola Batušić. Bio sam sretan, međutim pokojni je profesor bio dovoljno ozbiljan čovjek da se tim sinkronicitetom nije dao impresionirati - počeo je Bojan Navojec naš intervju u garderobi zagrebačkog HNK uoči izvedbe “Kralja Leara”. Baš u času kad spomenusmo Shakespeareovo krštenje, uđe u tijesnu garderobu cimer, kralj Lear Miki Manojlović, s upitnikom na licu.

Grupa vrtićkih dana

- Dragi Miki, dosta si ti mene zlostavljao sa svojim novinarima tijekom, prije i nakon naših pokusa “Kralja Leara”. Odlučio sam ti pokazati kako zaista izgleda biti slavan - nakon ove replike legenda se povukla u drugu garderobu. Pola je sata do početka “Kralja Leara” u režiji Janusza Kice.

- Glumim Edmunda u Shakespeareovu komadu i priznajem da sam se u životu više hvalio time što sam rođen na isti datum kao Vlado Kalember nego time što je William tada prvi put susreo svećenika. Srebrna krila bila su omiljena grupa mojih vrtićkih dana, u vrijeme kada su se djeca u vrtiću dijelila na one koji slušaju tete i one što slušaju Srebrna krila - sjeća se odrastanja u gradu u kojem su rođeni Bogdan Diklić, Snježana i Goran Tribuson, stjecajem okolnosti Bajaga... Što je od glazbe ranih dana ostalo u muzičkim preferencijama prvaka Drame zagrebačkog HNK?

- A šta me je… stalno s tim prvak Drame! - narogušio se odjednom. Zlovolju prekida ruka glumca Ivana Jončića što lagano odškrinjuje vrata garderobe, sofisticirana eterična scenska pojava veli nam da su sve karte za “Leara” te večeri prodane.

Kada je u studiju Anton Martin 27. veljače uzeo u ruke skulpturu Zlatni Studio, podsjetivši auditorij da su glumci većinu vremena pomalo djeca, nagradu je Bojan Navojec posvetio svoj djeci koja se bore s problemom disleksije.

- U ovom trenutku nagrada se nalazi u mom srcu, zaglavljena između pretklijetke i klijetke. Stoga na njoj, osim čitateljima, zahvaljujem i kardiokirurgu koji je izveo taj zahvat - smije se glumac koji je nagradu dobio za ulogu Ivanova, ruskog lika koji ne rješava pitanja, nego je njihov pasionirani kolekcionar. Taj pogled Čehovljeva junaka u daljinu, nesnosna melankolija i tjeskoba, koliko je to moguće privatno stanje Bojana Navojca, kojeg šira publika teško odvaja od slike kozera, šaljivdžije?

- Eho rada na ulozi Ivanova osjećam i nakon godinu dana. Imao sam uz njega veliku glumačku inventuru, pa i krizu. On je nešto najneuhvatljivije i najnedefiniranije s čim sam se susreo. Kolegica Anja Šovagović, nakon što mi je čestitala na premijeri, rekla je da nakon Ivanova, koji je po njoj najteži lik dramske literature, sad mogu odigrati što god poželim. Samo ja tada kao Ivanov nisam više imao nikakvih želja. Nekad sam htio igrati Hamleta, a onda je tu ulogu dobio moj brat Goran. Nakon toga sam prestao dvojiti biti ili ne biti. Ljudi misle da je glumački poziv poremećaj narcisoidnosti i egoizma, pa ‘ajmo im dati sada priliku da ne misle tako - zamolio je.

Ego, svijest, taština

Izvolte, objasnimo...

- Za glumce se olako kaže da su tašti, a taštine su tobože lišeni režiseri, kirurzi, dramaturzi, ugostitelji, kuhari. U glumačkom je pozivu, naime, specifično da što više glumac širi svoju glumačku svijest, to ga manje zasljepljuje vlastiti ego, čime napokon shvaća da je rad u kazalištu kolektivno iskustvo. U predstavi nisi sam. Čini me bogatim iskustvo rada s Milanom Pleštinom, Draganom Despotom, Goranom Grgićem, Sinišom Popovićem, Liviom Badurinom, Ksenijom Marinković… ali učim i od mlađih “snaga”, Krešimira Mikića, Luke Dragića, Silvija Vovka, Uga Koranija... i na kraju krajeva i početku početaka, od svete glumice Alme Price.

Svaki glumac trebao bi osvijestiti ego, ukloniti njegov višak, a uzeti one dijelove koji mu trebaju za kreaciju lika. U to treba ukomponirati svoja autentična iskustva, koja će, u trenutku kada im svjedoči na sceni, publika prepoznati kao vlastita: u emociji, energiji, odnosima ili u karakteru. Jedino ako se publika identificirala, glumac je došao do univerzalnog. Glumac valja potražiti mjesta i širine za kazalište u sebi umjesto da traži prostor za sebe u kazalištu. U ovom drugom slučaju pojavljuje se ekshibicionizam, narcizam - tumači glumac koji u posljednje vrijeme u HNK igra negativce, nasilni je Švabo u “Tri zime”, švercer drogom i ljudima Jozo u “Ljudima od voska”, Ciganski starješina, švercer svim i svačim u predstavi “Ciganin, ali najljepši”, Edmund u “Learu”, tip koji uništi oca, brata, spava s dvije sestre…

- Kod Edmunda sam se pitao kako danas izgleda i funkcionira zlo. Ono je često nasmiješeno, srdačno, uglađeno i naizgled empatično. Ja mislim da u današnje vrijeme onaj kome na čelu piše da ima zle namjere ima jako male šanse da ih i ostvari. Neki premijerni gledatelji možda su očekivali brutalnijeg Edmunda - rezonira glumac, osvrnuvši se odjednom i na “predstave” koje se za svake premijere odvijaju iza i ispred scene na kojoj su profesionalci.

- Glumci igraju predstavu broj jedan, na sceni. Predstava broj dva, nerijetko i dinamičnija, odvija se u parteru, u ložama i na balkonu: tko je došao, tko gdje sjedi, što je obukao, što je tko komu rekao… jedan komad bez režisera. Predstava broj tri je iza scene: glavni likovi scenski radnici tamo su svakom glumcu od dragocjene pomoći. No sve tri predstave su - jedna cjelina! Fellini je rekao da izvrstan scenarij, odlična režija i genijalna gluma garantiraju dobar film, a da film bude bolji od dobrog potrebna je Božja pomoć.

Često uz najbolju volju i trud doživimo neuspjeh. Mi sa scene jako, jako loše procjenjujemo unaprijed. Računamo da će neka predstava sjajno komunicirati s gledalištem, a kad ono šum u žici. Drugi put misliš, predstava neće doprijeti do većeg broja publike, a kad ona postane hit - o pogledu će iz ansambla koji oko tri mjeseca sprema naslov za pozornicu. Ipak, danas je u nekom odmaku.

- Nedavno sam napunio 40 godina. Dvadesetak godina vodio sam brigu o tome da se sve što radim nekome svidi. No počelo je drugo poluvrijeme. Ne znam koji je rezultat prvog, nisam sa sucima razgovarao, ali znam da u drugom poluvremenu počinjem više glumiti za sebe negoli za publiku. Nemam više vremena baviti se time što tko misli, vrijeme je za rizik i rast. Želim napraviti monodramu, možda nešto što poznajemo, možda nešto novo, autobiografsko… - nastavlja čovjek koji je sa 35 godina igrao Pubu Fabriczyja u HNK-ovim “Glembajevima”.

Isprika Mikiju

- Kao student s prozora Akademije čeznutljivo sam gledao u zgradu HNK i maštao o tome kako bih volio igrati na toj sceni… Ali bilo mi je jasno da moram prvo proći jedan drukčiji put, lutkarsko, dječje kazalište, nezavisnu scenu, “Adama i Evu” na minus šest u tvornici Jedinstvo, pa Gavellu. Možda HNK jest za mene posljednja postaja... Ne znam. Zadovoljan sam zadacima, partnerima, redateljima. Ali problem je što smo glumački zatvoreni, ne dolaze glumci iz drugih kazališta igrati kod nas niti mi kod njih. Ta zatvorenost je nekakva vrst duhovne incestuoznosti - govori o tome kako u svakom kazalištu gledamo ista lica u sličnim suodnosima nanovo.

Prva uloga u kinematografiji po kojoj ga pamte je Miuko u Brešanovu “Maršalu”, zatim Stanislav u “Što je muškarac bez brkova”.

- Nakon “Maršala” prvi su put za mnom na cesti dobacivali replike. Mnogo godina poslije, jedne večeri kasno sam se vraćao iz kazališta i navratio u kebabdžinicu. Čovjek što prodaje kebabe čestitao mi je na “Vučjaku”. Toliko o predrasudama o publici, ukusima i okusima. U medijima se mnogo više govori o nogometu negoli o kazalištu. A kazališne je publike u Hrvatskoj više negoli gledatelja HNL-a - govori dok se putem internog kazališnog razglasa čuje “19 je sati i 15 minuta, molimo da više nitko ne prelazi preko pozornice, publika ulazi u gledalište”.

Mnogi ljudi koji gledaju “Volim Hrvatsku”, emisiju koja se u svibnju ponovno počinje snimati, smiju se čim vide njegovo lice. Vedrina je urođena ili ju je putem naučio?

- Na putu od kuće do Prisavlja naučio sam se vedrini. A što se smijeha tiče, narod kaže da on liječi. U mojem slučaju ima i nuspojavu, mnogi gledatelji se iskreno zabrinu kada me sretnu na ulici, a nisam nasmijan. Smjesta me pitaju: “Je li vam dobro?” Show “Volim Hrvatsku” evocira, eto, neko naše rivalstvo iz djetinjstva, zato smo, u konačnici, i delegirani.

Jako mi je drago da je emisija vrlo gledana - rekao je i svašta još ispričao a da nije stalo: od toga kako je HNK Zagreb oduvijek politički simbol do toga kako je zahvalan intendantici Vrgoč i direktoru Drame Buljanu što su osvježili ansambl i što istinski žive za kazalište, kako su već dolaskom Dubravke Vrgoč u ZeKaeM te Ivice Buljana u splitski HNK ta kazališta dobila na glasovitosti. Dok govori, oglašava se ona glasna budilica koja pred početak predstave zvoni i za glumce i za publiku. Ulazi uto Miki Rubiroza, smireno, no odlučno.

- Ja se ispričavam, Miki, što se još nisam obukao - nasmijao mu se šeretski Navojec mlađi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:51