Za mene je Veljko Srića čovjek od krvi i mesa sa svojim vrlinama i manama. Naravno da će ga ljudi ocrniti kroz ovo, ali ja mislim da se on jednostavno zaigrao u jednom trenutku.
Osjetio je neku emociju na dvije strane i mislio je - ma dobro, sutra ću to riješiti, sutra ću to riješiti - i onda prođe 25 godina. Nikako nije lijepo to što je napravio, ali kaje se on jako i pokušava dalje postupati najbolje što može. Nije netko tko je pobjegao od toga ili tko se pravi lud. Jednostavno je zakuhao to sve, napravio je groznu stvar, ali sada živi s tim i pokušava na sve načine napraviti još nešto dobro što može i što će stići pošto mu vrijeme curi s tom bolešću. Čovjek je od krvi i mesa, da je napravio glupost, napravio je ali... ne znam, nema mi jasnu karakterizaciju negativca. S jedne strane, davao je puno ljubavi i toj djeci i tim ženama. On je sve to pokušao, ali opet, s druge strane, to se ne radi. On je jedan topli obiteljski čovjek koji je stvarno volio na obje strane, ali da je trebao razmisliti kakve posljedice će to imati, trebao je - kaže Filip Juričić koji u novoj seriji Nove TV "U dobru i u zlu" igra glavnog junaka koji je nakon četvrt stoljeća šokirao svoje najbliže otkrivši im kako je živio dvostruki život u dva braka.
Veljka Sriću donijeli ste doista maestralno. Kako ste se pripremali za tu kompleksnu ulogu?
- Prije svega hvala vam na komplimentu, lijepo mi je kad čujem da se ljudima sviđa kako igram taj lik. Trudio sam se, želio sam to što bolje napraviti, nekako sam imao i veliku odgovornost prema takvom jednom scenariju koji je odličan, a ja sam imao tu sreću da je glavna uloga dodijeljena meni.
Ovaj smo put imali nešto vremena ranije za pripremu pa sam dobio prvih deset epizoda unaprijed. I onda sam jednostavno čitao, čitao, i razmišljao. Razmišljao sam o tome kako mu zapravo dati neke godine, neku težinu. Kako je on bolestan, iako ne mogu biti cijelo vrijeme u tome, trudim se da se to nekako ocrtava cijelo vrijeme na njegovu licu, ta nekakva težina, a da opet ne ugnjavim s tim. I tako onda razmišljam, čitam i iščitavam, pokušavam… tako mi glumci živimo s tim likom. Dok se voziš u autu, dok čekaš tramvaj ili čekaš kod doktora, zamišljaš to lice u tim okolnostima. Tako sam se nekako pripremao i eto, drago mi je da je reakcija ovakva, onda sam ja sretan da se to sve isplatilo. Još je tu puno posla i još se tu puno toga da zeznuti, ali uvijek je ljepše kada dobiješ feedback od publike ili kritike kao vjetar u leđa da ono što radiš - radiš dobro.
Priča iz serije inspirirana je istinitim događajem. Je li vas to dodatno zaintrigiralo, jeste li se raspitali kako je na koncu završio čovjek kojeg glumite?
- Pa ja sam uvijek i volio te filmove koji su inspirirani istinitim događajem. Nekako odmah to gledaš kao stvarnije, iako se, naravno, tu uvijek napravi adaptacija, prilagodi se nekakvom scenariju, filmu, televiziji, seriji ili čemu već. To mi je bilo izuzetno interesantno. Od Nove TV nismo dobili kontakt od pravog čovjeka, od pravog Veljka koji se sigurno zove nekako drugačije, ali apsolutno mi je jasno da je inspirirano time jer otkad smo počeli snimati, jedno troje ljudi mi je došlo i reklo da imaju takvu situaciju u obitelji, tj. da je djed ili stričev prijatelj isto tako imao drugu obitelj pa da se kasnije na vratima pojavio nekakav brat i slične situacije. Čak i u mojoj bliskoj okolini znam jednog koji je tako imao jednu ženu izvan Hrvatske, ali se jednostavno o tome nije govorilo. Svi to znaju, ali se o tome ne govori, tako da ovo sigurno nije izdvojeni slučaj. Kako se serija počela emitirati na televiziji, sve češće čujem o tim situacijama. Navodno je toga dosta bilo, pogotovo, kako kažu, u Jugoslaviji jer tada nije bilo ni tih društvenih mreža i vjerojatno se lakše moglo sakriti. Život piše romane, često se u životu dogode neke stvari koje, da staviš u scenarij, činilo bi ti se da su pretjerane. Tako da, sigurno je toga bilo i sigurno mi je puno interesantnije kada zamišljam to kao nešto potpuno stvarno, a vjerojatno i publici - kad to na taj način gleda.
Ima mnogo ljudi koji život žive u paralelnim vezama. Možete li se sami zamisliti u takvoj situaciji?
- Da, evo, sad da se referiram još i na to. Sigurno ima puno ljudi koji žive u paralelnim vezama koji, što se kaže, sjede na dvije stolice, ali mislim da je to izuzetno stresno i da se ništa dobrog iz toga ne dogodi. To se čovjek malo zaigra u jednom trenutku pa to pusti korijenje na dvije strane i onda se samo množe problemi. Zapravo, kad razmišljam o tome igrajući Veljka Sriću, on živi s velikom težinom u trenutku kad to otkriva svojim obiteljima jer nanosi previše boli i tim ženama i toj djeci, i onda je to jedan ogroman teret koji sjedi čovjeku na leđima. Mislim da nijedan čovjek u tim situacijama nije sretan, osim ako nije psihopat pa nema nikakve osjećaje. Za čovjeka koji ima grižnju savjesti i osjećaj za kajanje mislim da je to agonija, pakleno je živjeti paralelan život.
Vaš tata, glumac Pero Juričić, prati vaš rad. Kako je komentirao vašu ulogu u seriji ‘U dobru i zlu‘?
- Da, moj tata Pero prati uvijek moj rad, dođe na svaku premijeru, čak dođe na koju probu prije pa kaže par stvari, a uzbuđeno čeka i serije. Super je to meni, super je imati nekoga tko je cijeli život u tom poslu, tko je upoznao sve moguće glumce, radio s njima, a moj je otac i filmofil koji stalno gleda filmove i mislim da se izuzetno razumije mentorski u glumu. Jako je lijepo imati njega, nekoga s kim možeš razgovarati i tko ti može pomoći da napreduješ. To su kritike koje znaš da su i najiskrenije i iz najveće moguće želje da ti budeš još bolji. A uz to, kažem, mislim da on ima zbilja dobro oko i da se razumije u taj naš posao.
Koliko je gospodin Pero ‘kriv‘ što ste otišli u glumce?
- Ma nije zapravo uopće kriv, kriv je samo što je i on glumac. Kad sam se rodio, zavolio sam to kazalište, volio sam biti tamo, provoditi vrijeme i kad je on išao na probu, išao sam s njim kad god je to bilo moguće. Plakao sam kad me ne bi poveo sa sobom, ja sam baš volio odlaziti u kazalište. To je bila zlatno doba ITD-a, bila je neka atmosfera u kazalištu uvijek posebna, a kako su glumci i svi ljudi u kazalištu kao djeca, onda se oni tako spuste na tvoj nivo, zezaju se s tobom, igraju se s tobom, oblače te u kostime… To je jedno veliko igralište za djecu. Tada su i vremena bila drugačija, nisu svi bili tako užurbani, imali su vremena. Kad bih ja došao u kazalište, pozabavili bi se sa mnom, onda bih se ja poslije predstave popeo gore pa bi se u ‘Hamletu‘ igrao s tim lutkama, učio te tekstove napamet, pokušavao ih izgovarati. Tako da kriv je utoliko što je glumac i što sam se ja od rođenja zarazio kazalištem.
Koji je najvažniji poslovni (glumački) savjet koji ste dobili od tate?
- Ne znam koji je najvažniji savjet, puno je tu savjeta, ali ne ide to kod nas tako da on meni kaže: ‘Sine, radi to, to i to‘. Uvijek razgovaramo - razgovaramo o velikim glumcima, gledamo druge glumce kako igraju, pričamo kako danas treba glumiti i što bi bilo bolje, koje su moje mane, koje su mi vrline. Ono nešto glavno što njega prati i što uvijek naglašava je rad, rad i rad - nema druge nego raditi i stalno biti posvećen, što manje gubiti noći i što manje izlaziti. Mnoge glumce je to odnijelo - posveti se svom poslu, budi unutra i onda moraju doći rezultati.
Što je ono najzahtjevnije u poslu glumca?
- Ne znam tako općenito odgovoriti. Nekad se sve čini zahtjevno. Kad si premoren, kad si prazan, kad ti se možda i ne sviđa što igraš, onda to bude izuzetno zahtjevno. Kad se nešto ne stopi s tobom, uloga s tvojim tijelom ili nekad jednostavno imaš takvu fazu, onda to postaje jako zahtjevan i mučan posao, ali ti su trenuci puno rjeđi. Ipak je tu puno više lijepih momenata. Zahtjevno je danas živjeti od tog posla, može se, ne mogu reći, ali moraš stalno raditi. Mislim da to za glumca nije dobro.
Ja volim puno raditi, ali bih volio da imam vremena kad se mogu opet napuniti malo samim životom, da nekako svježiji uđem u neke nove projekte. To je dosta teško jer ja radim i kazalište, a paralelno sam i na televiziji. Nije baš zdravo ni puno odbijati uloge jer se onda možda i uvrijede produkcije, misle da si nezainteresiran i tako... Kao i u svakom poslu ima zahtjevnih momenata, ima predivnih momenata, ali ja znam da je to moj poziv, ja ga obožavam i mislim da sad već imam i neko iskustvo i nadam se da ću dalje ploviti kroz jedne i druge trenutke.
Koje odlike mora imati dobar glumac?
- Kad hoćeš bolje igrati nogomet, onda znaš da moraš bolje trčati na 100 metara, da moraš biti okretniji, ali kad sebe hoćeš poboljšati kao glumca, zapravo ne znam što bih točno trebao raditi. Kaj ja znam, ima glumaca koji su debeli, zapušteni, nikakvi, ali kad uđu u kadar ili na scenu događa se nekakva magija, nekakva čarolija. Ima glumaca koji jako rade na sebi, čisti su, bistri, tjelesno nabildani pa se ipak nekako ništa ne događa. Ima ljudi koji su jako načitani i pametni, veliki intelektualci, puno znaju, ali nešto se u tom trenutku kad glume ne događa tako čarobno kao kod nekoga tko je možda pročitao pola knjige. To je zapravo taj neki X faktor, neka čarolija glumca i kamere ili glumca i scene koja se događa, i na to je zapravo jako teško odgovoriti. Valjda je i sva fora u tome što je to zapravo jedan misterij, što je to čarolija.
Tko su bili vaši glumački idoli u mladosti?
- Evo, nadovezat ću se odmah na prošlo pitanje, moj glumački idol je Pavle Vuisić. Svi ga znamo kako je izgledao, zna se i kakav je život živio. Jednostavno kad ga vidiš u kadru, ti vidiš svijet cijeli oko njega. Priča priču samim svojim pogledom, svakom rečenicom ti vidiš otkud taj lik dolazi i što je prošao u životu. Mislim da ni on nije svjestan zašto je to tako. Mislim da mu je to tako Bog dao, nije on to mogao negdje napraviti. Tako da su mi glumački idoli Pavle Vuisić, Ivo Gregurević isto tako fenomenalni naš hrvatski glumac, neponovljiv, ja mislim, filmski. Žao mi je što nisam imao priliku raditi s njim. Imao sam priliku družiti se s njim i imao je jedan poseban dignitet, jednu ljudskost. Vjerojatno je to ono što je i na ekranu davao, jednu skromnost. Ja sam jednu večer, sjećam se, s njim bio u Gavelli i tamo smo pijuckali i pričali, on je lijepo pričao sa mnom kao s mlađim kolegom, ja sam njemu govorio koliko mu se divim iako to pravi glumac nikad ni ne voli previše slušati, ali ja sam imao potrebu i u tom je trenutku u kafić ušao Mustafa Nadarević koji je isto velik glumac. Ja sam mu rekao: ‘Ma dobro, lijepo mi je bilo s vama, dajte, odite sad‘, bilo mi jasno da se on ide sa svojim vršnjakom dalje družiti. On je na to rekao: ‘Ne, ja sam s tobom bio tu, ja sam s tobom pio i ja ću s tobom i ostati‘. I vjerojatno ta neka ljudskost, ta neka točka normalnosti, autentičnosti i posebnosti je dio koji glumca čini velikim. Ali možda to uopće nije pravilo. To su ti glumci s naših prostora koji su neki moji idoli. A naravno, tu su i Marlon Brando, Al Pacino, Jack Nicholson, naravno da su tu i Robert De Niro i Daniel Day Lewis, te neke 90-e kad je film bio fenomenalan, kad si iza Oscara imao pet filmova koji su svi bili genijalni, ne znaš kome bi ga prije dao. Ne mogu se sad sjetiti još tih imena koja možda nisu toliko razvikana, a koje sam jako volio. Ima genijalnih glumaca, bilo ih je i bit će ih.
Koliko dnevno u prosjeku provodite na snimanju?
- Jako puno vremena - 12 sati. Momentalno radim i predstavu u kazalištu, onda idem sa snimanja, na probe, pa navečer nekad znam imati predstavu, pa snimam još nešto malo sa strane što sam ostao dužan. Nekad to zna bit malo previše, nekad radni dan zna trajati po 16 sati, a već polako ipak primjećujem da nemam više 25 nego da imam 40 godina. Naravno da pati i familija koja me uopće ne vidi i sve mi je teže izdržati taj sumanuti tempo. Ali uživam, uživam momentalno u svemu tome što se događa i oko serije ‘U dobru i zlu‘. Sto puta sam to rekao i ponovit ću opet, glumci žive od honorara i od pohvala, ali još više od pohvala. Kad dobiješ taj feedback da je nešto dobro, to ti da vjetar u leđa i samo želiš još raditi, napraviti dobre stvari i dijeliti to s ljudima, jer kad vidiš da im to znači, onda taj posao dobije smisao. Koliko god mi je sad intenzivno i puno je posla, nije mi teško. Uživam i znam da će to isto tako proći, taj val. Onda će biti više vremena za biti doma, za familiju, za sebe, a sad dok je žiža, dok je toliko posla, baciš se u to na glavu i plivaš.
Što novo pripremate u kazalištu?
- U kazalištu trenutno pripremamo novu predstavu ‘Što je sobar vidio‘, Joe Orton je pisac. To je jedan jako poznati, kontroverzni i revolucionarni tekst iz 60-ih godina koji nam je bio onako simpatičan kada smo ga pročitali, ali onda ga je naš redatelj Ivan Leo Lemo, koji je fantastičan pisac, preuzeo u svoje ruke i jako ga je aktualizirao, dobro ga popravio i dao mu još veću snagu i još veću kvalitetu u našoj konstrukciji. Naš projekt će se zvati ‘Peripetije sa psihijatrije‘. Intenzivni smo u probama i jako lijepo radimo. Dugo nisam radio s tako strastvenim redateljem koji toliko zapravo zna što hoće i toliko je unutra, i s fantastičnim ansamblom, da ne nabrajam sad svakoga pojedinačno. Uglavnom, super ansambl, dobar komad i mislim da imamo nešto jako dobro za početak sezone u Komediji i veselim se toj premijeri. Idem stisnuti zube još dva tjedna i napraviti svoju ulogu najbolje što mogu pa da imamo još jednu dobru predstavu u džepu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....