Goran Karan 21. studenog stiže u dvoranu Lisinski. Jedan od naših najpopularnijih pjevača i kantautora, poznat po brojnim hitovima i ulogama u mjuziklima, te višestruki dobitnik Porina u Zagreb donosi dah Mediterana, a u razgovoru za Studio objasnio je zašto se ovaj koncert zove "Najbolji dani", ispričao što ga privlači mjuziklima te otkrio živi li uistinu zdrav život ili to samo pokušava činiti.
Koncert koji ćete 21. studenog održati u dvorani Lisinski zove se "Najbolji dani". Zašto?
- Nekoliko je razloga zbog čega smo tako odlučili nazvati nastup što ću ga održati s Vagabundo Bandom. Jedan je taj što ovim koncertom želim reći hvala publici za sve ove godine i sve poljupce kojima su oživjeli pjesme koje pjevam. Drugi razlog, koji tek ostaje za dokazati, jest taj da ćemo tu večer napraviti tako dobrom da ćemo je s pravom moći nazvati "najboljim danima". Želimo s publikom napraviti jednu novu divnu uspomenu, a bit će lijepo i da se malo opet vidimo nakon nekoliko godina neviđanja zbog covida i svega ostaloga, zbog čega nas dugo nije bilo u Zagrebu. Treći razlog je to što postoji pjesma "Najbolji dani", koja je dio mog solo mjuzikla "Ljubav je fer".
Ovaj nastup nazvali ste obnovom zavjeta između publike i vas. Što taj zavjet govori?
- Mnogo toga. Tamo negdje još od 1994. ili 1995. godine, kada me publika prvi put čula, u vrijeme kada sam s grupom Big Blue pjevao "Priznaj mi", nastavno s mnogim divnim pjesmama što sam ih otpjevao u okviru solo karijere - od "Lipa si lipa" koja mi je u Hrvatskoj na jedan način dala ime i prezime, preko "Ostani", "Kazna mi je što te ljubim", "Vagabundo", "Prozor kraj đardina", "Kuća naše pisme", do muzike iz "Naše bile štorije"... - publika i ja na koncertima obnavljamo zavjete. Budući da je ljubav svakodnevna potreba, onda joj treba svakog dana posvetiti vrijeme i trud. To je kao s hranom: svaki dan trebamo doručkovati, ručati... Možemo mi preskočiti i nekoliko dana, ali brzo će se onda pojaviti izgladnjelost. Stoga ćemo sada, u dvorani Lisinski, vidjeti kako smo, gdje smo i što smo uistinu u ovim malo zrelijim godinama, kada smo zašli u duboku mladost. Ustanovit ćemo kako smo si i koliko dobri i dragi i kako se i koliko volimo. To je ta obnova zavjeta.
Do nastupa je još mjesec dana. Jeste li se već počeli pripremati za koncert?
- Glazbene pripreme počinju kroz desetak dana. Uz probe ćemo se malo pozabaviti i društvenim mrežama. Naime, putem društvenih mreža pitat ćemo ljude koje pjesme nikako ne smijemo zaboraviti i ne odsvirati. Uz to, snimamo i novu autorsku pjesmu, koja izlazi otprilike kada i ovaj članak. Zove se "Nije kasno za ljubav". Nikša Bratoš ju je opremio aranžmanom i produkcijom, a Željko Petreš je snimio spot. Tu pjesmu predstavit ćemo i u dvorani Lisinski na koncertu na kojem ćemo ispoštovati sve naše dosadašnje zajedničke glazbene trenutke, ali i donijeti i novih trenutaka, kako se ne bismo ponavljali. Jer ljubav je, kao i cijeli život, izazov održivog entuzijazma. Što se samog planiranja koncerta tiče, mi ćemo sve isplanirati, a onda će za dva dana to pasti u vodu jer će me povući neki trenutak, neka reakcija publike. Planiranje nastupa je kao planiranje ljubavnog sastanka. Ti planiraš kako ćeš doći s cvijećem, što ćeš potom točno napraviti, a sve zapravo ovisi o tome ima li ljubavi ili nema... Pa onda, što se koncerta tiče, manje planiram, a više želim da sve bude dobro, vedro, opušteno i s povjerenjem. Jer su te moje pjesme koje sam otpjevao i koje slave ljubav meni, naravno, bitne, ali sve dok se netko uz njih ne poljubi, one ostaju samo moje i od te osobe kojoj pjevam. Cilj muzike i pjesme je da ne bude sama u prostoriji, ljubav je tu da se dijeli.
Znate li već kojom ćete pjesmom započeti koncert?
- Ovog trenutka to još ne znam. Vjerojatno ću imati neku ideju o tome, ali odluka će pasti na licu mjesta, a momci iz Vagabundo Banda uvijek su spremni na to da stojimo na prstima i reagiramo kako treba u danom trenutku. Neka to, dakle, zasad ostane neizvjesno.
Nakon "Naše bile štorije" okušali ste se i u solo mjuziklu "Ljubav je fer - Priče iz moje ulice" s kojim ste ljetos nastupali u sklopu Midsummer Scene u Dubrovniku. Što vas privlači mjuziklima?
- Mjuzikle volim zato što na divan način pjevaju o životu. Od "Blues Brothersa", prikrivenog mjuzikla, "Kose", "Tommyja", "Briljantina"... Imao sam prilike pjevati mjuzikle u Beču, prije toga i u amaterskim skupinama, u Epicentar Teatru u Splitu. Kad smo Neno Ninčević i ja radili "Našu bilu štoriju", to mi je bio višestruki izazov jer sam se tu okušao i kao autor, a sjajne kolegice i kolege - Severina, Danijela, Giuliano, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov, Snježana Šiškov, Arijana Čulina, Mirela Meić, Zorica Bučić - s mladim glumcima i Ninom Kleflin kao redateljicom zaslužni su za to da smo s uspjehom donijeli tu kompleksnu formu na scenu.
Osim toga, tu je i neobjavljeni mjuzikl Zdenka Runjića "Grgur" u kojem sam trebao imati glavnu ulogu i koliko god je ta priča ostala u nekim ostavinskim ladicama, ja sam je na apsolutnoj razini već doživio u glavi i u srcu. Mjuzikl "Ljubav je fer" moja je pjevana ispovijed. Na ideju sam došao jer sam vidio da su mnoge pjesme koje sam napisao zagušene mojim scenskim imenom i prezimenom. Imao sam, dakle, šezdesetak neobjavljenih pjesama, a kako je nekako uvriježeno da s novom skladbom izlaziš dva puta godišnje, da bi ostao u brzom ritmu, zabavan, iskričav, da ne kažem vrckav, što baš i nije neka moja osnovna kvaliteta u ovoj mojoj dobi. Dobro, možda na piciginu, ali ne u glazbi (smijeh). No, dakle, ostalo je tih divnih skladbi koje nisam predstavio ljudima, pa sam se sjetio da ih objedinim u životnu priču. Iz svega toga iznjedrio se jedan krasan zaključak: ljubav je fer. A da bih naglasio da se ne radi samo o mojim doživljenim iskustvima, u podnaslovu stoji "Priče iz moje ulice". Izvođenje tog mjuzikla bilo je divno iskustvo, zahvaljujući Dariji Mikulandri i Jeleni Maržić koje su mi dopustile da tim djelom zatvorim internacionalni festival te pod redateljskim brkom Ivana Lea Leme - Splićanina kojem su jasne sve nijanse našeg splitskog humora, a uz to je veliki erudit i čovjek koji zna kako steći povjerenje suradnika. Sve ovo je zapravo pokušaj da nešto novo naučim, da ne ponavljam iste stvari, da mi bude zanimljivo i gušt jer znam da mojoj staroj ljubavi trebaju nove pjesme, a sve to je ujedno dokaz da su i ljubav i strast itekako živi.
Kako kod vas izgleda proces stvaranja pjesme?
- U mom slučaju pjesma se najčešće dogodi. Nemam obred stvaranja. Ili mi se neka glazba mota po glavi, ili neki ritam uzrokuje nešto, ili su mi se neke riječi dogodile, ili sam nešto pročitao na cesti, ili nekom stvarno nešto želim kazati... Ukratko, dogodi se neka zgodna situacija u kojoj se krije pjesma. Ponekad ona izađe odjedanput i sama, ali kako je Goethe rekao, "inspiracija je rijedak gost kod lijenih ljudi" (smijeh)... Najčešće zapravo hoću nešto reći o nekom završenom ili nezavršenom odnosu koji želim ovjenčati pjesmom u kojoj ostane ono što je suštinski najvažnije. Ja se punim na Mediteranu, ali i na putovanjima, na kojima gledam što je tamo najvrednije ili što bih odande mogao ponijeti sa sobom. Pjesme pišem jer želim naučiti voljeti. Ali ima nade, još sam mlad, naučit ću.
Kažu da je u zdravom tijelu zdrav i duh. Slijedom toga vi pucate od zdravlja: ne pijete, ne pušite, prakticirate jogu... Imate li uopće neki porok?
- To je kod mene zdravi život u pokušaju. Pokušavam se samom sebi maknuti s puta. Postoji toliko stvari koje radiš iz nekog svog pokušaja sazrijevanja... Split je to, rock‘n‘roll je to... Pilo se, pušilo, ali sam u jednom trenutku shvatio da to što se moj poziv događa u trenutku kada su ljudi opušteni ne znači da i ja to trebam raditi. Dapače, ako mi je to profesija i sam život, ne moram nužno sudjelovati u svemu što ljudi oko mene rade. Tako oni i trebaju raditi, neka, ali na meni je da svoje donesem na najbolji mogući način pred najboljim prijateljima koje još nisi upoznao, ali koji su došli uživo te gledati i slušati i u to su uložili svoju energiju i teško stečen novac. Oni zaslužuju samo najbolje, a ta moja predanost njima je u mom slučaju spasonosna. Za mene je dobar svaki pokušaj samodiscipline, pa se vježbam, a da mi ne pukne žica, da je previše ne opustim. To je za mene taj pokušaj zdravog načina života u kojem radim posao koji mnogi zapravo i ne smatraju poslom. Ali da sam vozač ili doktor, sigurno ljudima ne bi bilo drago da popijem dok radim. Davno sam otkrio da si, kada je publika zadovoljna, zadovoljan i ti. Prvo ti daj, pa vidi kako će ti univerzum to što si dao vratiti.
Nedavno ste objavili novu pjesmu. Što vas je inspiriralo za nju?
- "Nije kasno za ljubav" brza je i snažna pjesma sa sjajnom porukom. U spotu su sudjelovali Andrea Mladinić, Marijana Marević Muslim alias Sofia Verde Verdas. Imamo jedan vlakić, turiste koji su gledali što se to događa po Splitu, jedan tango par... To je posljednja pjesma mjuzikla "Ljubav je fer" čiji stihovi kažu: "Sad znam baš sve što treba znati, gdje mogu proć, kad treba stati, jer svaku želju srce plati. Bilo je svega, fala Bogu, stisnu mi ruku, zapnu nogu, al‘ idem dalje, ja to mogu. Nije kasno za ljubav, nije kasno za ples, nije kasno za nas."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....