Nakon Amerike, Pariza, Londona i Berlina, potom Izraela te Sjevera i Juga, Goran Milić snimio je i peto izdanje svoje uspješnice, dokumentarnog serijala "What‘s up". Nagrađivani novinar sa svojom odanom ekipom iz Kombinat produkcije proveo je u Japanu čak 30-ak dana, točnije od 5. travnja do 6. svibnja, a sada je snimljeni materijal u fazi postprodukcije i bit će spreman za emitiranje u novoj jesenskoj shemi HRT-a.
Život izvan gradova
- Bilo je i prekrasno i naporno. Dva aviona, 14 sati leta, natrag isto toliko, a naravno tu su i presjedanja u Münchenu. Tu uopće ne brojim obilaske nekoliko gradova, Tokija, Osake, Jokohame, Hirošime i Kyota, te nekih sitnijih kojima se više ne sjećam imena, onih turističkih na oceanu. Pa smo gledali kako živi ta provincija, od najvećega grada na svijetu do ovih malih koji se iseljavaju i smanjuje im se broj stanovništva. U Japanu je svaku minutu jedan stanovnik manje, što je 30 razreda manje na dan, a pola milijuna ljudi manje na godinu - odmah iz "rukava", onako pitko i stručno kako samo on to zna, Milić začinjava razgovor svojom interpretacijom zanimljivosti.
Pa iako prosječan čovjek ima osjećaj da je Milić istražio svaki kutak ovog svijeta tijekom svoje bogate novinarske karijere, Japan mu je bio relativna nepoznanica. Bio je, naravno, već u njemu, ali davne 1986., kada je s delegacijom išao na promociju Olimpijskih igara u Južnu Koreju, pa su se nakratko zaustavili i u Japanu.
Nikamo ne žure
- Sletjeli smo u Tokio i proveli u njemu 24 sata, imao sam dakle osjećaj kakav je. Nisam ga, naravno, puno doživio, no slikovno mi je bilo isto kao prije 40 godina, ista mi je bila ta velika gužva, puno ljudi koji šute, ne galame, ne viču na ulicama, sve je čisto. I sve su te stvari i dalje iste, baš kao na fotografijama i u filmovima. Tu nisam bio toliko iznenađen, no taj njihov mentalitet ljubaznosti, protokola, tih društvenih normi, toliko striktnih, a ja i do danas ne znam rade li oni to iz foliranja ili je to tako zaista. To je ono što me doista fasciniralo, nisam mogao vjerovati da je tako. Jesu li oni uistinu tako ljubazni jer uvijek ima nešto što se dogodi, a što me uputi u drugom pravcu. Recimo, pitate ih gdje je ta ulica, gdje je ta zgrada, a oni vas, ako se baš ne žure, odvedu do vašeg cilja. Dakle, ljudi konkretno pokazuju tu ljubaznost. Međutim, u trgovini, njihovom lokalnom Konzumu, prodavačice, uglavnom žene, isto će vas tako odvesti do artikla koji tražite. Ne znaju engleski, jer gotovo nitko tamo ne zna engleski, ali sve artikle znaju kako se kažu na engleskom. Uglavnom, prodavačica vas odvede, nakloni se, pozdravi vas, vi za njom kažete, kao na sve, ‘arigato‘ (hvala, op.a.) i onda vam netko kaže tko je tu lokalan, tko zna kakav je život tamo: ‘Pa ne trebate pozdravljati prodavačicu u trgovini. One su tu ništa, one su tu kao komadi namještaja, nisu osobe‘. Onda staneš, i kažeš - pa to je nemoguće. Ali to je tako, njih ne pozdravljaju, što je kod nas nezamislivo ili, bolje rečeno, nepristojno ako to ne učinite - otkriva Milić.
Pitamo ga je li tako visok za Japance bio lokalna atrakcija, uvjereni da je bilo upravo tako. No, griješimo.
Minimalizam
- Tu ima jedna statistika koja se mijenja. Navodno je njihova nova generacija po rastu stigla Engleze. Ti mladi ljudi su oko metar i 80, nije to nikakva iznimka. Tako da kada idete ulicom, to više nije takva razlika, barem ne kad se radi o mlađima. Dobro, ne govorim o sumo hrvačima, tu sam i ja izgledao kao nedonošče - uz smijeh će Milić.
Ono što mu je donekle predstavljalo problem jest taj japanski minimalizam kada su u pitanju hotelske sobe. Malo četvornih metara, niski stropovi... pa se nije osjećao, kaže, baš u svojim godinama stabilno, a uspio se i pokliznuti i udariti se. S druge strane, u japanskim hotelima prilično su velikodušni, neće vam sve naplatiti, a inače uvijek puni mini-bar u sobama kod njih to nije, kako biste mogli svoje piće koje ste jeftinije platili u dućanu ostaviti tamo i ohladiti.
- Ima nekih stvari u kojima su odlični, no u nekim stvarima su depresivni. Stvarno ih pogađa što su bili drugi 80-ih po BDP-u, pa ih je prešla Kina, pa Njemačka, sada će Indija i moguće je da završe na šestome mjestu. Oni temeljito proučavaju zašto i kako, po tome su mi najsličniji Fincima, koji isto tako temeljito već tri godine istražuju zašto više nisu najbolji u obrazovanju - uspoređuje Milić. No ono što se ovom novinaru, inače poliglotu, pokazalo u Japanu kao najveća prepreka nije nepoznavanje običaja ili primjerice navika, već - engleskog jezika.
- Dogovaranje tema i sugovornika bilo je najteže na svijetu, nikada ni u jednoj zemlji nije bilo tako teško. Evo jednog paradoksa. Razgovarali smo s ravnateljicom privatne škole za djevojčice koja ima program isključivo na engleskom, pokrenutoj jer su shvatili da im neće valjati budućnost bez znanja engleskog. Uglavnom, ravnateljica je tražila pitanja unaprijed i mi smo ih poslali. Dođemo na intervju, a ona drži taj papir i očito su moja pitanja prevedena na japanski, a odgovori napisani na engleskom. Čita te odgovore, iako joj je baš neugodno, ali inzistira, unatoč tome što joj kažem ‘pa nema veze, pričajte na japanskom, prevest ćemo‘. A ja moram pitati ono što sam joj poslao, a već sam zaboravio, sve se to izmiješa i ona kaže u jednom momentu ‘znate, ja ovdje ne predajem engleski, predaje ga moja profesorica, ja predajem glazbu‘ i počne pjevati iz čista mira!?! Jer što je u pitanju - ona mora opravdati što se nije pokazala dovoljno stručnom i što to na mojem licu vidi, jer pola života kod njih su ti izrazi lica, što će također biti u mojoj emisiji. Poslije, recimo, ima detalja koji se ne vide na prvu. Naprimjer, ne mogu odgovoriti ‘ne‘. Naš europski način novinarskih pitanja je takav da pitamo je li to tako ili nije, mi se toga držimo. No tu nema ‘ne‘, ima ‘mmmmm‘, i ono je u stvari ‘ne‘, ali se ne smije izgovoriti. Izravnost, za njih je to uvredljivo - ističe Milić. Podijelio je s nama još zanimljivosti, točnije neke razlike u kojima je pokušao dočarati japansku ljubaznost.
Poslovni ispraćaj
- Kada odete na sastanak, primjerice, a mi smo bili kod jednog modernog parlamentarca, školovan je u Americi i u stranci je Inovacija, koja ima za cilj da Japan više ne pada dolje. Međutim, on i cijeli njegov kabinet izašli su nas ispratiti iz parlamenta i lijepo je to, mi ulazimo u naš kombi i oni mašu. Mi odmahnemo, kombi ide i naš Edo Tripković, koji je tamo vodič za sve Hrvate, majka mu je Japanka i on živi tamo, pa je idealan jer zna sve naše dileme, kaže: ‘Čujte, morate mahati iz pristojnosti sve dok kombi ne zađe iza ćoška, čak iako su stakla zamagljena‘. I tako smo mi mahali - priča Milić.
Dojam je koji uglavnom ne vara da je Japan u puno toga jako uređena država, no kako nam Milić otkriva, ni oni nisu pošteđeni hohštapleraja. Čim su neki državni fondovi, kaže, stimulans da se nešto radi, a ne mora biti profitabilno, komercijalno, onda odmah ima neka muljaža, uvijek se nađe neki političar koji se gradi karijeru na nečemu...
Pišu godinama
Pozabavio se Milić i svojom omiljenom temom - bespravnom gradnjom. Ne treba niti spominjati otkud mu inspiracija i zašto ispituje kakve su regule u drugim državama. No odgovor ga je iznenadio.
- Neću reći epilog, ali pitao sam gradonačelnika jednog manjeg turističkog mjesta što bi se dogodilo kada bi netko sagradio kuću za rentanje ili stanovanje na samoj obali mora i još sagradio mol za svoju brodicu. To nije po propisima, odgovara mi on, to ne bi smjelo biti bliže od najviše deset metara od mora, negdje i dalje ako postoji opasnost od tsunamija. Uglavnom, došla bi inspekcija i poslala pismo vlasniku da sve vrati u prvobitno stanje. No što ako on te ne učini? Onda mu napišu drugo, treće, sedmo pismo... Edo kaže da su u stanju pisati deset godina. Za nas bi to bilo fantastično, no ovdje ne, on će to ipak srušiti, a zašto, gledat ćete u emisiji. Inače država neće to učiniti, nema primjera da je nekome srušila takav objekt. U svakom slučaju nije kao u Švedskoj da padnu u nesvijest jer je nekome palo na pamet bespravno graditi, a Japanci su negdje između Švedske i nas - rezimira Milić.
Najviše ga je od svega začudila hrana. Njihova producentica Vesna Banović, koja je ponajviše veganka, mislila je da je Japan raj za nju. Međutim, ispostavilo se da su Japanci mesožderi, naravno plus što puno jedu ribu.
- I sushi koji obožavam drukčiji je od onih na koje smo se u Hrvatskoj naviknuli, tamo je riža u manjini. Iznenadilo me je i da imaju tako dobar vozni park. Kad smo išli po Italiji snimati Maseratije, Lamborghinije, nema ih baš puno i pošteno smo se tamo namučili. A ovdje ih je bilo kao u priči, tako da ih na kraju nismo niti snimali jer to je svakodnevica. Imaju i te neke modele kojih kod nas nema, te Toyote kombi koji izgledaju kao oklopna kola. No vizualno me zapravo ništa nije iznenadilo, ali po tim navikama, ponašanju, mirnoći doživljenoj uživo, moram priznati da jesu. I naravno, šokantno je kad ugledaš beskućnike jer ne vidiš puno razloga da ih ima jer je Japan posložena socijalna država - govori Milić, otkrivajući nam i da u Japanu tetoviranje nije baš popularno jer se to povezuje s kriminalcima.
U brzim vlakovima
Na njihovoj dalekoistočnoj odiseji bilo ih je šestero, plus Edo Tripković kao organizator. Dva snimatelja, ton-majstor, Vesna Banović, Sandra Basso i Milić.
- Putovali smo dosta tim brzim vlakovima, bio je neki praznik, što je vrlo rijetko, a mi smo namjerno išli tada kad je pet dana praznika da vidimo kako izgleda Japan na kolektivnom blagdanu. Onda su vlakovi puni, nema premještanja sa sjedala, to je već poveći skandal da ti uopće padne na pamet da se premjestiš do nekog svoga, već šuti i sjedi. Uglavnom, galama nas šestero i nekih drugih stranaca bilo je jedino što se moglo čuti u vlaku - uz smijeh će Milić.
"What‘s up Japan" imat će šest epizoda, planiran početak emitiranja je kraj rujna. Uz Milića kao autora, Sandra Basso je kreativna producentica i redateljica, a sve se radi u produkciji Kombinat produkcije za HRT.