ISPOVIJEST NAŠEG POSLJEDNJEG PJEVAČA ROMANTIČARA Otkrio zašto s Oliverom sve manje razgovara, kako je Gibonnija prvi put vidio dok je još bio beba...

Naš posljednji pjevač romantičar, kako je Tedija Spalata jednom nazvao pjesnik Jakša Fiamengo, svoju publiku nije iznevjerio novim albumom, što ga je objavio nakon osmogodišnje diskografske stanke. Novi nosač ovog glazbenika koji samog sebe ne smatra zvijezdom donosi iskrene emotivne songove, od kojih je naslovna pjesma “Najlipša na svitu” posvećena svim ženama jer, veli Tedi, nema žene koja u sebi ne nosi ljepotu.

- Na koncu smo i sam album nazvali ‘Najlipša na svitu’, prema skladbi čije je autor glazbe i aranžmana Tomislav Mrduljaš, a tekst pjesme potpisuje Robert Pauletić - kaže Tedi, kojeg odmah pitamo koja je žena njemu “najlipša na svitu”.

- Bez imalo sumnje za mene je to Da Vincijeva Mona Lisa. Ona krije u sebi sve ono što mene po mom odgoju i nekim mojim uvjerenjima može dotaći kad se radi o ženama. To je ta njezina nedokučivost, zagonetnost, blagost pogleda i ispruženih ruku... Općenito, ona prikazuje svu složenost žene kao ljudskog bića. Njen nedefinirani osmijeh krije u sebi sve ono što žena sadrži, sve što ženu karakterizira - objašnjava splitski glazbenik. Zbog čega je punih osam godina čekao na objavu novog albuma?

Mjuzikl ‘Štorija’

- Jer sam se u međuvremenu posvetio učenju glazbe, sviranju, slušanju... To me odvelo u neke vode koje su meni glazbeno možda još i bliže. To su vode niskog vodostaja, ali to su moje vode - priča Tedi, koji je član stalne postave mjuzikla “Naša bila štorija” Nenada Ninčevića i Gorana Karana. Kakva iskustva nosi iz tog dijela?

- Nezaboravna! Rad u ‘Štoriji’ vratio me u moje teatarske godine, u vrijeme koje me kao čovjeka obogatilo. Cijela ekipa ‘Štorije’ ovom poslu je pristupila s mnogo entuzijazma i pozitivne energije. Počevši od naše Seve koja je prva dolazila na sve pokuse, a zadnja odlazila s proba. Ma, svi smo zavoljeli Ninčevićevo i Karanovo štivo, a ja sam se zaljubio u to djelo još na prvim pokusima. Prva predstava koju smo odigrali u Splitu bila je nezaboravna, ali sjajno je bilo i u Zagrebu i u Sloveniji.

Ja, inače, u mjuziklu igram legendarnog Luku Kaliternu, a poput ostalih sudionika mjuzikla, prepoznao sam samog sebe u tim nekim trenucima koji me vezuju za djetinjstvo, prvi odlasci na utakmice Hajduka, neke prve ljubavi... Velika mi je želja da ‘Naša bila štorija’ jednog dana zaživi na kazališnim daskama, jer ja ovo djelo vidim kao nastavak onoga što je nekoć radio maestro Tijardović. ‘Štorija’ je sa svojom glazbom i pričom nastavak tradicije velikih splitskih mjuzikala - smatra nekadašnji veliki nogometni fan.

Dani na stadionu

- O, da, ja sam veliki hajdukovac. Odmalena. Stanovao sam kao mali s mojom obitelji na Starom placu i kao klinac sam nekoć odlazio doslovno na svaku Hajdukovu utakmicu. Nakon dvadeset i pete godine to je, zbog posla, bilo sve rjeđe i rjeđe, a danas pratim Hajduk, ali preko medija. Malo mi je žao zbog toga, ali jednostavno ne stižem. Čast mi je, međutim, što sam i privatno poznavao legendarne igrače poput Žungula, Jerkovića, Šurjaka, cijelu tu ekipu... - govori Tedi, koji na svom albumu, ali i u mjuziklu “Naša bila štorija” pjeva skladbu “Nisam oženija koju san jubija”. Je li se prepoznao i u toj pjesmi?

- Svaka pjesma koja zapne za mene, svaka pjesma o koju se okrznem neminovno nosi u sebi i neki dio mog životnog puta, jer u takvim pjesmama pronalazim dijelove koji korespondiraju s mojim životom. Iznimka nije ni ova pjesma. Ja, istina, nisam oženio drugu, nego se ja uopće nisam ženio. Zašto nisam? Ne znam. Iskreno, ne znam. Možda nisam bio dovoljno sazrio, možda se u tom smislu nisam uspio ostvariti u sebi. Tako je život spleo ovu moju priču - kaže Tedi, koji je na svom albumu jednu pjesmu posvetio i svom pokojnom velikom prijatelju Vinku Coci.

- Da, to je pjesma ‘Vidi li se što odozgar’ posvećena našem Coci, s kojim sam se puno privatno družio, u čijem sam specifičnom humoru i komunikaciji uživao, čijem sam se prekrasnom glasu uvijek iznova divio. Neno Ninčević je napravio ovu pjesmu, a ja sam se zagrcnuo kada sam je prvi put čuo. Nije mi bilo lako izvoditi je, jer koliko god je krasna pjesma, svaki put kada je pjevam prorade mi emocije - govori glazbenik koji je ljubav prema glazbi naslijedio od svoje obitelji.

Kosmaj radio

- Svi moji bili su glazbeno nadareni. Djed, po kojem sam dobio ime, išao je u Ameriku. On se zvao Tadija, a kada sam se rodio, napisao je pismo u kojem je moje pitao kako je mali Tedi, jer je i djed u međuvremenu u Americi postao Tedi... Uglavnom, za moj treći rođendan djed Tedi iz Amerike, inače odličan tenor, poslao mi je malu harmoniku na kojoj sam ja prčkao svojim malim dječjim prstićima. S tom malom harmonikom dolazio bih do bake koja je imala onaj stari Kosmaj radio i molio bih je da uključi glazbu, koju sam ja onako malen pokušavao reproducirati na svom instrumentu. Nadalje, moj otac je bio dobar pjevač, a dobro je svirao i gitaru, dok je majka radila u baletu, ali je uz to i ona odlično pjevala. Ma, cijela ta moja loza iz Zadvarja jako je muzikalna - ističe Tedi, čiji je talent među prvima prepoznao čuveni maestro Ljubo Stipišić Delmata, zahvaljujući kojem je počeo raditi na mjuziklima, pa je s vremenom nastupio i u “Splitskom akvarelu” te “Maloj Floramy”...

- Tako je, barba Ljubo uzeo me pod svoje okrilje kada sam imao dvanaest godina, i to na nagovor Marinka Katunarića, mog profesora glazbe. Sjećam se, radili smo jedan mjuzikl za djecu koji se zvao ‘Zla hrid’ i on je tu mene poslušao pa me zvao po imenu tada jednog poznatog španjolskog pjevača, dječaka Hozelita. Kad smo već kod dječaka, sjećam se kako sam jednom došao doma barba Ljubi na probu, a on me pozvao da dođem poviriti u susjednu sobu gdje je u kolijevci gugutao maleni Gibo. Imao je tada neka dva-tri mjeseca, to je bilo prvi put da sam vidio Zlatana Stipišića Gibonnija koji mi je puno kasnije napisao prekrasnu pjesmu ‘Sve ću preživit’ - smije se Tedi, kojeg veže i veliko prijateljstvo s Oliverom Dragojevićem, koji se od prošlog ljeta uspješno bori s teškom bolesti. O čemu Oliver i Tedi razgovaraju tijekom svojih susreta?

- Nas dvojica sve manje i manje razgovaramo. Mi samo radimo. Radimo određene vokalne vježbe i sviramo. Moramo vratiti kondiciju glasnicama i muskulaturi. Ništa puno ne govorimo, samo se bavimo glazbom. Meni je najvažnije da se on što prije glazbeno vrati. Glasnice su mu dosta otišle, ali mi ih sada oporavljamo. Uspješni smo u tome, napredujemo. Oliver je za mene nešto posebno. On mi je od početka mog bavljenja glazbom cijelo vrijeme prisutan kao muzički uzor. To se nije nikad promijenilo, a smatram da se svi mi, po uzoru na Olivera, kad nas snađe bolest i teški trenuci, trebamo boriti i vjerovati da uz pomoć snage, volje, terapije, Božje pomoći možemo nakon bolesti nastaviti sa svojim životom - kaže glazbenik kojeg Doris Dragović naziva svojim - bratom.

Barba Braco

- A moja Doris... Doris i ja se znamo po obiteljskoj liniji. Ja sam bio velik prijatelj s njenim tatom, barba Bracom. Osamdesetih godina, dok sam još radio u Pošti (u kojoj sam inače radeći proveo petnaestak godina), rekao sam barba Braci da Slobo Kovačević ponovo osniva grupu More, da mene zove kao gitarista, ali i da traži pjevačicu. Meni je odmah pala na pamet Doris, koju sam imao prilike dotad nekoliko puta čuti i svaki put me očarala svojom muzikalnošću. Rekao sam njenom ocu da se prvo njemu obraćam, a kad je barba Braco dao dozvolu, odveo sam Doris na audiciju na kojoj je od prve prošla. Doris je izuzetna pojava na našoj glazbenoj sceni, drago mi je da sam joj pomogao na početku, ali sve ostalo što je napravila rezultat je isključivo njenog rada i truda. Ona je velika umjetnica, sjajna osoba, ponosan sam na to što me smatra svojim bratom - kaže čovjek koji je nedavno rasprodao koncert u zagrebačkoj koncertnoj dvorani ‘Lisinski’, na kojem je izvodio i hitove s albuma ‘Najlipša na svitu’. Što dalje?

- Uz pomoć Tomislava Mrduljaša radim postprodukciju koncerta u Lisinskom kako bismo mogli objaviti DVD. Time se trenutačno bavim. A dalje...? Znate, uvijek kad objavim novi album osjećam se kao da sam nešto svoje, nešto iz mog srca predao dalje ljudima i javnosti. Osjećam se kao da sam na nuli, na nekom novom početku. Kod mene nema stajanja. Evo, ovih dana sam, dok sam se družio s Oliverom, na putu doma napravio dvije nove pjesme s mojim tekstovima. U fazi sam, dakle, kad direktno izvlačim iz sebe dijelove mog života i pretačem ih i u stihove i u glazbu. Jer, dosad su stihove za moje pjesme uglavnom pisali moji drugi dragi suradnici. Ne znam još tko će otpjevati ove dvije nove pjesme. Možda klapa Intrade... - otkriva Tedi, koji “zagrebački” koncert planira ponoviti uskoro i u Sloveniji, ovaj put uz pratnju Slovenske filharmonije.

- Osim toga, ja sam se preselio. I dalje sam ostao blizu Splita, ali sad živim u Solinu, i ova promjena mi jako godi. Zaljubio sam se u lijepo okruženje i zelenilo. I tamo, u tom zelenilu ima jedan kulturni centar. Volio bih tamo pokrenuti nekakav glazbeni kružok u sklopu kojeg bih svoje glazbeno znanje mogao darovati tj. predati mladim talentiranim muzičarima, koji bi se razvijali u kantautorskom, odnosno šansonijerskom smjeru. To mi je velika radost, jedva čekam da počnemo, da taj prekrasni prostor počne odzvanjati glazbom - kaže Tedi Spalato.