ISPOVIJEST ZORICE KONDŽE Život s četiri muškarca je lijep, a voljela bih i titulu bake

Ovo ljeto bilo mi je stvarno radno, u punom smislu te riječi. Od Splitskog festivala, koji je bio početkom srpnja, pa sve do sredine kolovoza imala sam mnogo nastupa. Svaka dva-tri dana bio je neki koncert, pa se sada, nakon takvog tempa, uistinu radujem odmoru koji ću sa suprugom provesti na Hvaru, gdje tradicionalno ljetujemo. Uzet ćemo si nekih sedam-osam dana u komadu i naprosto guštati - kaže Zorica Kondža koja se do suza nasmijala na upit je li, zahvaljujući tolikoj količini posla, sada napokon postala bogata žena.

Zaredali se koncerti

- To ćemo još vidjeti, valjda će sve dogovorene uplate sjesti na žiroračun - iskreno govori velika pjevačica koja, premda ima sve uvjete za to, baš nikada tijekom svoje trideset i pet godina duge karijere nije izigravala zvijezdu. Dapače, Zore (kako je njezini Splićani od milja zovu) zapravo je antizvijezda. Ne mulja, ne izvodi, ne cifra, na pitanja odgovara bez dlake na jeziku, ne mistificira svoj posao, koji je u njezinu slučaju prije svega poziv. No, od tog poziva, realna je glazbenica, ona živi. Kako?

- U našem poslu slobodnih umjetnika sve su ti opcije otvorene. Imaš sreću ako, poput mene, radiš s ozbiljnim, profesionalnim organizatorima. Ali, ne zaboravite da ja ne radim u državnoj firmi koja svaki mjesec uredno isplaćuje plaću, u kojoj je omogućen odlazak na bolovanje... Ja nastupam i s prehladom i s alergijom i s temperaturom. Nitko ne pita što mi je: ljudi su platili kartu i žele me čuti kako pjevam. Kod nas, pjevača, nema ‘ne da mi se’ ili ‘ne mogu’. Jer, koliko radiš, toliko i zaradiš. Nekad pjevaš dan za danom, a nekad se dogodi da po dva mjeseca nema ni jednog koncerta.

Da smo bogata, velika zemlja s puno koncertnih dvorana, ja bih nastupala jednom mjesečno, i to samo na velikim koncertima u pratnji velikih orkestara. Kako mi to nismo, prihvaćam gotovo sve što mi se nudi, jer svi mi moramo od nečega živjeti, pa tako i ja i moja obitelj - priča pjevačica koja je u glazbu ušla davnih sedamdesetih godina kao rockerica.

Osebujna i svoja

Pjevala je u splitskim bendovima Pirati, Novi dan, Stijene, a sredinom osamdesetih počinje solističku karijeru. Kritičari kažu kako se u njezinu glasu velikog raspona sreću mediteranski temperament i blues, soul i rock and roll, a uz njih, njezinu osebujnost prepoznala je i publika, zahvaljujući čijim glasovima je Zorica postala pobjednicom mnogih festivala. To je sve lijepo, no što je u Zoričinu poslu teško?

- Teška su putovanja. Putujemo i po tisuću kilometara, dođemo na mjesto događaja, odradimo tonsku probu, a onda, bez odmaranja duše i tijela, krećeš na koncert. Ali, energiju ti daje uspješan koncert. Bude ti lipo kad vidiš da je publika zadovoljna, da si ti zadovoljan... To je ta draž u mom poslu koja te motivira da nastaviš dalje. Ali, sama putovanja i dalje ostaju teška. Kad dođem u neki hotel, pa bio to i hotel s pet zvjezdica, često se sjetim Bregovićeve skladbe ‘Hotel, ne podnosim hotel... Mrzim hotel...’. To, jasno, ne znači nužno da su ti hoteli u kojima ja odsjedam loši ili ružni. Ali, točno je da mogu biti najljepši na svijetu, no meni to, ipak, nije to. Valjda sam željna doma. Jer, tek kad se ja iz tog hotela s pet zvjezdica vratim kući, skinem se u komotnu kućnu robu i sjednem na svoj trosjed pomislim: ‘Ovo je pet zvjezdica. Pet zvjezdica i četiri muškarca’ - kaže supruga glazbenika Joška Banova i majka trojice sinova - Ivana, Luke i Tonija. Kako je biti jedina žena u obitelji?

Kolegice iz škole

- Nikada mi to nije bilo teško, a sada mi je još i lakše nego prije. Više se, naime, ne uzrujavam zbog nereda koji naprave moji muški kad me nema. To me je prošlo. Baš me briga za to je li se skupila prašina, jesu li nečije šlape nasred sobe ili majice na kuhinjskoj stolici umjesto u ormaru. To me ljutilo kao mlađu, no s vremenom sam shvatila da ima puno važnijih stvari, da se zbog toga ne isplati trošiti energiju. Više mi nije non-stop krpa za čišćenje u rukama. Ako se razbije čaša, nasmijem se. Kažem: ‘Ništa, dušo, to je samo jedna čaša’ - otkriva Zorica koja ne krije kako bi u bliskoj budućnosti voljela postati baka.

- O, da! Sretnem često kolegice iz škole koje su već bake. Ova kaže da je dobila unuku, ova druga da je dobila drugog unuka... U mene još ništa nema. To se još nije dogodilo, a ja ne forsiram, kao što nikad ništa u životu nisam forsirala. Neka sve ide prirodnim putem. Ali, da, bit ću jedna sretna i vesela baka kad se to dogodi - govori pjevačica koja je tijekom svoje glazbene karijere nekoliko puta propustila priliku da ostvari karijeru u inozemstvu.

- Tri put sam odbijala inozemnu karijeru. Zvali su me u London, New York i München. Jedino mi je Münchena žao. Njemačka je uređena po mom guštu, a držim se i savjeta starih ljudi koji su uvijek govorili da je, ako želiš zaraditi novce, pametno ići u Njemačku. Ako tamo i doživiš krah, možeš se pješice vratiti doma, što bi iz Amerike ili Engleske bilo nemoguće. U Njemačkoj sam trebala raditi za englesko tržište, pod imenom Aurora. Ali, trebala sam kao Aurora i živjeti tamo, a to nisam htjela jer sam procijenila da mi takav način života ne bi odgovarao - priznaje Zorica koju ljuti što, kako kaže, od Zapada uvijek uzimamo ono što je loše.

Glas je glavni adut

- Videospotovi nekih naših mlađih pjevačica podsjećaju me na jeftine spotove crnačkih pjevača u kojima se njihove prateće polugole plesačice ‘guzaju’. Meni to nije ‘prava’ glazba. Ja kao pravu američku glazbu doživljavam jednog Stevieja Wondera, a nije slučajno ni to da je Adele poharala vrhove svjetskih top-listi. Što se tog ‘guzanja’ u spotovima tiče, meni je ono dosadno, a uz to, još se time i sama glazba gura u drugi plan. Mislim da normalni ljudi koji se bave glazbom žele prvenstveno prezentirati muziku i stihove, a ne vlastitu guzu. To ne znači, s druge strane, da su oni koji nam pokazuju guze a ne glas nenormalni. Ma kakvi, oni su samo realni i svjesni svojih aduta! Ljudi zakinuti glasom koji žele biti pjevači u prvi plan guraju sve osim glasa. Tek kad ih čuješ na radiju, gdje nema slike, čuješ razliku između njih i pravog pjevača. Nekad si trebao imati glas da bi bio pjevač. Danas je dovoljno imati malo sluha, dobro izgledati i uz pomoć studijske tehnike svladavati prepreke. Takvi ‘pjevači’ sigurno, poput mene, nikad neće nastupiti sami, uz pratnju klavira. Oni su jako dobro procijenili što mogu, a što ne mogu. Ponekad zamišljam kako to izgleda. Dakle, mlada cura stane pred ogledalo i kaže da želi biti pjevačica. Pa se pita: ‘Imam li glas?’ Pita se kakav je taj glas, kakav mu je opseg, kakva mu je boja... Ako shvati da je njen glas ispod prosjeka ili prosječan, traži dalje. A ako shvati da joj je guza ljepša od glasa, glas onda stavlja u drugi plan... Kod mene je bilo obratno. Kod mene je glas uvijek, i u mladim danima, bio ljepši od guze. Pa sam se opredijelila za glas. On je uvijek bio i ostao moj glavni adut - kaže Zorica Kondža.