Josipa Lisac: ‘Nisam nikako ispred vremena. Ispred kojeg vremena? Ja sam uvijek u vremenu!‘

„Kako sam ja ‘sunset woman‘, suton žena, nisam jutarnja, nisam zora“, zbog čega joj ideje sinu tek navečer objašnjavala je glazbena diva Josipa Lisac poznatoj voditeljici Barbari Kolar u gostovanju na TOP RADIJU.

„Album kojem se nakon 50 godina ne može naći jedna nota zamjerke“, uvodno je opisala Barbara album „Dnevnik jedne ljubavi“ vrhunske glazbene interpretatorice koja ovih dana ima razloga za slavlje, iako se na sceni, kako je i sama kazala uvijek slavi. Naime, Josipa Lisac je objavila novu pjesmu „A gdje si ti“, a obilježava i 50 godina od objave albuma “Dnevnik jedne ljubavi” ekskluzivnim limitiranim half speed mastered vinilom.

Glazbenica unikatnog stila je otvoreno govorila o tome kako i dalje osjeća mladu djevojku u sebi koja želi još, zanesena je i sanjari. Također, glazbena diva je govorila i o onima koji nisu razumjeli njezin rad.

„Dok te shvate, dok dođu do tebe, dok dođu do onog što si poželjela, zamislila... to kasni, vrijeme prolazi, oni kasne. A ja nisam nikako, kad mi ljudi kažu, ispred vremena, ispred kojeg vremena? Ja sam uvijek u vremenu!“

Glazbenica raskošnih vokalnih sposobnosti govorila je o tome kakva je privatno i kakva je javno, citirajući Karla Metikoša: „Ona je tak‘ slatka, nježna, a kada dođe na scenu ona se pretvara u zvijer.“

„To su njegove riječi, to nisu moje riječi“, dodala je.

Priznala je bezvremenska glazbena diva Barbari Kolar kako voli dugo spavati jer se onda dobro osjeća. Zna Josipa Lisac koji je recept za dobru glazbu na kojoj odrastaju mnoge generacije, a činjenica da je od fantastičnog albuma „Dnevnik jedne ljubavi“ prošlo 50 godina, a pritom ga svi i dalje slušamo samo govori o snazi ove glazbenice unikatnog stila.

Kada god pjeva pjesmu, ona zvuči nijansu drukčije, istaknula je Barbara Kolar. Otkrila je i bi li danas da snima taj album otpjevala nešto drukčije.

„Sigurno! Nemoguće je ponoviti, drugo zašto ponoviti, a treće pa moram pokazati da sam napredovala, da sam se razvila, da sam svoju muzikalnost kroz vrijeme razvijala. Puno odgovora. U svakom slučaju, bilo bi drugačije. E sad, koliko bi se sad to svidjelo... Tako je bilo na samom početku kada smo stvarali, energija je bila fantastična. Svi smo bili puni zanosa, strasti. Vjerovali smo u to, isključit ću tu sebe, bila sam suviše mlada. ‘Imat ću divan album‘, to je mene veselilo, a Karlo, Ivica, Brane, oni su razmišljali o tehničkim stvarima, kreativnim stvarima..Možda je tu Ivičina energija zaista bila nestvarna, s papirima je dolazio, pisao...jer je radio stihove na melodije. To se mijenjalo... On mi je došao ‘znaš kako će se zvati album?‘ i onda mi je rekao ‘Dnevnik jedne ljubavi‘. Imala sam izraz lica ‘pa ne znam baš!‘. Možda mi je to bilo malo preozbiljno, preteško. Čak i nemam točan odgovor na to. Ili mi je bilo malo neugodno, ne znam ni sama. Možda sam trebala biti i zrelija.“

„A Karlova energija je bila nešto fantastično, nestvarno“, dodala je vrhunska umjetnica te nastavila: „On sve naprosto šarmira, zaintrigira. Tu se slušala glazba, tu se jelo, pilo, tu se sve slavilo, svaki ton, svaki novi trenutak se slavio. Nisam zaboravila niti jedan trenutak. On je rekao jednu fantastičnu rečenicu: ‘Ako se i nikome ne svidi, nama se sviđa, mi smo to radili za nas da bi poklonili mnogima koji će u tome prepoznati nešto za sebe. Ako se ne svidi, ne prepozna nitko, stavit ćemo ju tu iznad klavira i to je naše, kao svetinja‘. A svidjelo se, i polako, polako. (...)“

„Dnevnik jedne ljubavi“ nije uobičajen album.

„Imam osjećaj da je taj album sam, apsolutno sam sigurna da je napravio svoju karijeru. On je samostalan. 10.lipnja je bio koncert u Dubrovniku. Znate kako se zvao na plakatu? ‘Koncert u čast albumu ‘Dnevnik jedne ljubavi‘. Rekla sam – pa to je fantastično! Album ima svoju samostalnu karijeru. Nitko mu više nije potreban. Kročio je kroz vrijeme, teško, dugoročno. 50 godina – zaista neuobičajeno“, rekla je Josipa Lisac.

Vrhunska vokalna interpretatorica svemu pristupa ozbiljno i s dignitetom. Uvijek otvorena za nešto novo, a na TOP RADIO je došla predstaviti novu pjesmu „A gdje si ti“. Pjesma je to koja je nastala inspirirana svime što ju okružuje. A što je to točno?

„Društvo u kojem živiš, pa dovoljno je to reći, želiš li da je bolje, kakvo je, nije se baš toliko puno moglo opisati u ovoj pjesmi. Okrećem se ja i prema sebi, društvu u kojem živim, stanju u kojem živim, državi u kojoj živim. Trudim se sanjariti, sanjati i trudim se dobiti snagu da opstanem jer opstati je teško kroz sve ove godine. 56 godina... ništa nije lako, sve što je dobro je teško, ali napraviti ‘boom‘ kao što sam ga i ja napravila kad sam imala 18 godina, sve što me čini sretnom, bila sam po svim novinama itd. To je djevojka, mlada, to se svima svidjelo. Međutim, trebalo je proći 50 onda i šest godina da ja opet imam novu pjesmu i da sam opet nekima atraktivna interesanta, e to je teško...“, rekla je glazbena diva.

Moćna nova stvar Josipe Lisac rezultat je i dobrih suradnika.

„Jedni druge pronađemo. Mislim da kada se susretnemo na putu ili kada se sjetimo, prisjetimo... nije ništa slučajno, mi se naprosto moramo vidjeti, naći, ja vjerujem u to. Nije Zvjezdan slučajno. Zvjezdan Ružić je napravio aranžman, Alka Vuica stihove koje sjajno ona radi uvijek“, rekla je Josipa.

Ovoga puta dugo se svirao materijal dok ona nije zadovoljna zbog njezinih zdravstvenih problema:

„Ovo je bilo jako dugo, ali zbog išijasa, jer sam sjedila pa stajala, dan je bio tmuran. Inače, vrlo sam brza, dođem jedanput, dvaput, triput i gotovo. Jer nema smisla ponavljati. Najbolje je kada me uključi da ja ni ne znam i tada se dešavaju čuda. Onda to i ovisi, dođem ja pripremljena iako, nisam ja to naučila kao u školi na pamet. (...) Znam konstrukciju kako ide, međutim, taj trenutak koji je na sceni ili u studiju ili sada ovaj trenutak isto, to je sve meni neponovljivo. Sad je sad, a za pola sata je nešto drugo, za sljedeći dan je nešto drugo. To ovisi o energiji, o svima nama, tim strujanjima koje ja izuzetno osjećam. Svaki koncert je drugačiji. Zbog ‘Dnevnika‘ sam napravila program koji dodiruje ‘Dnevnik‘ malo više, ali jasno, tu su i druge pjesme koje su dio mene, koje ja nosim. Nije ništa isto.“

„Nije isto, ja to vama ne mogu prepričati zašto je to tako“, rekla je Josipa i nastavila: „ Zato što ja tu pjesmu nisam naučila na pamet. Ljudi koji su došli na koncert, nisu došli slušati CD. CD imaju doma. Oni su došli mene slušati. E sad ja moram tu svašta nešto donijeti, a i prvo moram njih iznenaditi, moram ih impresionirati. Prvo ja to napravim sebi da bih to njima predstavila. Nije to ništa neuobičajeno. Meni je to posve normalno. Naprosto, takva si osoba, to je ta osobnost, kreativnost koja stalno izvire. Nije se ova pjesma dogodila slučajno, muziku nosim cijeli život u sebi, samo što sam ja bila okružena fantastičnim skladateljima, 20 godina suradnje s Karlom Metikošom, prije toga vrhunski, kasnije mlađi su dolazili. Ali jednog dana je došlo.. sjela sam za klavir, nije slučajno došlo, to sve živi i onda ti to tako samo kažeš ‘woow, super, imam ja još, pokazat ću ja još‘! Ne volim tu osobinu da netko zaspe i živi na onome što je stvorio prije. Naprosto, idemo dalje. Dok god ja živim i dok mogu dobro raditi i budem na tom svom, a tko je meni zadao taj nivo – ja sama, da budem ja na tom nivou, bit ću sretna.“

Njezina interpretacija je uvijek prepoznatljiva. Glas je jedinstven. Ljudi koji dođu na njezin koncert oduševe se jer im pjesme koje znaju napamet zvuče potpuno novo.

„Jer ste vi na koncert došli slušati mene, a ne CD. U fazi sam kada moraš pokazati sebe. Netko će reći ‘pa ne moraš ti sebe dokazivati, već si dokazala‘. Pa ne moram se ja dokazivati, ja se moram uvijek fantastično pokazivati! Naprosto sam došla u to stanje gdje mogu okrenuti pjesmu, super, ali ja sada tu pokazujem tu svoju muzikalnost, maštovitost, zašto bi ona zvučala uvijek tako isto. Ja si to čak niti ne mogu dopustiti, ali ne mogu niti zamisliti da pjevam 50 godina jedan te isti izričaj pjesme.“, rekla je glazbena diva.

Otkrila je Josipa Barbari je li svojim izborom tako jedinstvena.

„Mislim da ja jesam takva. Ti možeš kasnije raditi na sebi kroz godine, biti inspiriran. S obzirom na to da poznajem jako puno ljudi koji su me poznavali sa 17, 18 godina. Da, bilo je tu nešto u meni ‘ja neću to, ne želim to‘. ‘A što je to Josipa što ti želiš? Pronaći ću.‘- tako bih ja sebi govorila. Kasnije, ako i želiš biti netko drugi, mislim da ti isti koji to požele, to pokažu da se to vidi. Kada dobijem nekakav zapis, ja prepoznajem tu djevojku od 18 godina u tome. To osjećam, odnosno osjećam u sebi tu mladu djevojku koja želi još uvijek, zanesena je, sanjari. Ja ju nosim u sebi, ne želim ju izgubiti.“

A bi li savjetovala nešto drugačije osamnaestogodišnjoj sebi?

„To je jako teško reći, jer se stalno mijenjalo. Ja sam se cijelo vrijeme mijenjala. Ponekad zazvuči da ja kažem ‘to je moja greška‘, ponekad zazvuči da ja kažem ‘to je moja prednost‘. Dok te shvate, dok dođu do tebe, dok dođu do onog što si poželjela, zamislila..to kasni, vrijeme prolazi, oni kasne. A ja nisam nikako, kad mi ljudi kažu, ispred vremena, ispred kojeg vremena, ja sam uvijek u vremenu! Vrijeme je takvo, samo što mnogi ne razumiju, ne osjećaju mnogi, a mnogi osjećaju i zato jesam tu gdje jesam. (...) Toj bih mladoj djevojci rekla – budi točno takva kakva jesi!“

„Ne, nisam zažalila za ništa!“, otkrila je glazbenica je li požalila zbog neke pjesme.

„(...). Možda u samom početku su neke bile pjesme gdje se pokušalo nešto, ali to nije bilo to što sam ja tražila. Super, dobro da je došlo, shvatila sam da to nije to i da moram ići dalje i pronaći što želim. Uzmeš to kao plus. Ja sam toliko puta u životu rekla ne, ne može tako! Ne želim to, oprostite, ali ne mogu biti tu, meni se to ne sviđa. Puno više nego da.“

Na glasu je kao gurmanka.

„Kuhala sam sve. Imala sam chefa u kuhinji koji me gledao, ali me ipak hvalio jer učenik je nadišao učitelja. Dobila bih nagrade. Volim dobro pojesti, volim jako fino pojesti i kuhala sam fantastično. Međutim, kulinarstvo i kuhinja, jelo koje se pripravlja, iako je to isto ogromna kreativnost nije slično muzici. Muziku dijelim sa svima onima koji su to prepoznali i zavoljeli. Kada ti napraviš jelo, a nemaš ga s kime podijeliti, to je teško. Imam svoju kuhinju, ali tu je puno termički obrađivanih jela. To nije ono što sam radila prije jer doneseš jelo na stol i onda gledaš oko sebe i tražiš, želiš uzdahe. Ja sam sama i u tom smislu je puno teže!“, iskreno je rekla Josipa.

A postoji li trenutak kada ne razmišlja o glazbi?

„Baš i nema takvih trenutaka. Postoji privatnost, da sam doma, sama. Inače sam jako puno sama, volim biti sama, dapače, mene čak i neki smetaju. (...) I razmišljaš, smišljaš, dolaze svakakve ideje. Nisam ona koja upali muziku pa da je ona meni ‘background‘. Ne, ona je glasna. Ja jako glasno slušam. Ja sudjelujem u tome, aktivno slušam. (...) Kako sam ja sunset woman, suton žena, nisam jutarnja, nisam zora. A kažu da su u zoru pametniji, to sam negdje čitala čak. Poslijepodne više dolazim k sebi, predvečer sam još više, navečer sam jako svoja. Onda sijevaju ideje, nešto tražiš, nešto što tražiš nisi pronašao (...) sve je to vezano uz ono što radim, što jesam, sve je vezano uz glazbu, mene samu, tako da privatnost je, to sam davno spoznala, čim ti zatvoriš vrata svoga doma, ti si javna osoba, nisi privatna osoba. (...)“

„Što sam starija imam sve veću odgovornost prema svim tim divnim ljudima koji su došli. Sve te riječi koje su mi upućene.(...)“, iskreno je rekla Josipa o odgovornosti koju osjeća prema svojoj publici.