Trebao je to biti tek puki studentski projekt, nešto na čemu će glumci u nastajanju steći prijeko potrebno iskustvo na kazališnim daskama.
Unatoč tome, “Stilske vježbe” koje su davnog 19. siječnja 1968. godine prvi put postavljene na pozornici Teatra ITD, prometnule su se u najdugovječniju kazališnu predstavu na svijetu, s punih pedeset godina izvođenja u istom, a uvijek u drukčijem obliku. Najljepšoj kazališnoj priči legendarnih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić ipak je došao kraj, a nakon svečane izvedbe u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu krajem ovog travnja, sve je jasnije da se “Stilske vježbe” više neće izvoditi. Potvrdila je to za Studio i sama glumica Lela Margitić, rekavši da je predstavu “oplakala, ali je još u koroti”.
Razumljivo, jer od pedeset godina impresivne predstave, Margitić je sudjelovala u njih 48, zamijenivši 1970. godine glumicu Miju Oremović.
“Stilske vježbe” 1968. u Teatru ITD postavio je tada još mlad i gotovo posve nepoznat redatelj Tomislav Radić prema djelu francuskoga književnika, pjesnika i esejista Raymonda Queneaua “Exercices de style” iz 1947., u kojemu je na 99 načina ispripovijedana jedna priča iz crne kronike. Radić, uz Tonka Maroevića, potpisuje i prijevod i adaptaciju, a glumci su mnogo puta rekli da je, zahvaljujući mladom i kreativnom pristupu tog dvojca, izvorni tekst naposljetku bio samo idejni predložak za predstavu.
Naizgled jednostavan tekst prilagođen domaćem tržištu donosi sasvim (ne)običan susret dvoje neznanaca u tramvaju broj 11, u vožnji glavnom zagrebačkom ulicom Ilicom. U pet desetljeća suradnje, Lela i Pero na tisuće su načina odigrali ovu uvijek nanovo zanimljivu i “svježu” predstavu, pa glumica iskreno kaže da ni sama nema pojma je li predstava postavljena 2018. ista kao i ona davne 1970.
Guinessova knjiga
- Tko bi se toga više sjećao, nakon što smo je izveli toliko puta. Tko zna kakav nam je tada bio tempo, dikcija... ‘Stilske vježbe’ bile su dio našeg života i ni sama ne znam jesmo li ih igrali isto kao i na početku. Uz nju smo rasli, razvijali se kao glumci, svaki put improvizirali i interpretirali tekst. I nikad nam to nije dosadilo, to je naša profesija i ona nam nikad ne može dosaditi, a nikad nije dosadila ni publici - prisjeća se Lela Margitić.
Da je riječ o velikoj predstavi, moglo se pretpostaviti i kad je, već prve godine izvođenja, počela dobivati silne, tada vrlo prestižne nagrade.
Tako je na IX. Festivalu malih scena u Sarajevu 1968. Pero Kvrgić osvojio Zlatni lovor vijenac za najbolju mušku ulogu, ostvarenu u toj predstavi. Na istom festivalu “Stilske vježbe” dobivaju nagradu žirija kritike, Zlatnu masku lista Oslobođenje, za najbolju predstavu. Kvrgić je 1968. dobio i Prvomajsku nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za najbolju mušku ulogu... Godine koje su uslijedile donosile su nove uspjehe i sve veću popularnost kod publike.
U međuvremenu, predstava je ušla u legendu - snimljena je za televiziju i radio te postala fenomen svjetskih razmjera kao najdulje izvođena predstava na svijetu s istom glumačkim postavom, što joj je 2008. donijelo uvrštavanje u Guinnessovu knjigu rekorda. Dijelom je za to zaslužan i Marko Torjanac, ravnatelj kazališta Planet Art, koji je 2007. predstavu ponovno vratio u život, te se na njegovim daskama igrala sve do kraja ove godine, a upravo tu je dočekala i svjetsko priznanje - uvrštenje u tiskano izdanje slavne Guinnessove knjige rekorda.
Oguglali na tekst
Tijekom 50 godina izvođenja predstava je osvojila brojne nagrade i gostovala u gotovo svim većim gradovima i mjestima diljem Hrvatske. Glumački par osvojio je srca gledatelja diljem zemlje, vjerojatno zato što su se i kao publika mogli poistovjetiti s duhovitim zgodama sasvim običnog puka.
Lela i Pero, otkriva nam slavna glumica, nikad se nisu sukobili, posvađali ili izvikali jedno na drugo.
“Prijatelji smo godinama, uvijek smo se družili, a Peru poznajem otkad sam imala deset godina. Družio se s mojom obitelji i dolazio nam u goste u Rijeku, gdje sam živjela tada. Tada nisam mogla ni slutiti da ćemo jednog dana zajedno glumiti, i to toliko mnogo godina. On je privatno iznimno duhovit i zabavan čovjek, ali na poslu je vrhunski profesionalac i vrlo je ozbiljan. Tako nam se nikad nisu događale ‘anegdote’ za koje novinari često pitaju. Jednostavno smo svoj posao doživljavali vrlo ozbiljno. A ako bi i došlo do kakvih nesuglasica, Pero je takav da on na njih nikad nije htio trošiti vrijeme - prisjeća se Lela Margitić.
Ipak, znalo se događati da glumci i zaborave tekst na koji su već odavno oguglali. Tada bi obično jedno drugom uskakali u pomoć, izvodeći i tuđu dionicu ako bi bilo potrebno. Gledatelji bi ih uvijek dočekali srdačnim aplauzom, a dokaz da su “Stilske vježbe” uvijek nanovo uzbudljive publici, uvijek je bila činjenica da su sve izvedbe u pet desetljeća bile - rasprodane.
Redatelj Radić
Intervjue za novine 92-godišnji Pero Kvrgić odavno ne daje, starost ga je počela umarati iako je i dalje, kaže nam Lela, vrlo vitalan za čovjeka svoje dobi. A i Lela Margitić najprije, pomalo kroz smijeh, podvikne kad je novinar nazove s molbom da mu da neku rečenicu, izjavu, neki dosad neispričani dojam o predstavi koja je uistinu obilježila hrvatsko kazalište.
- A ma što više nisam rekla o tome, nema intervjua koji nisam dala na temu ‘Stilske vježbe’ - govori kroz smijeh, ali priznaje da je ta jedinstvena predstava obilježila, kako njezin, tako i život i karijeru Pere Kvrgića. No, u prijašnjim su intervjuima oboje znali reći da im se čini kako im je, uz “Stilske vježbe”, život proletio. Pa se čudili da je predstava i danas ostala toliko svježa, “a nas dvoje ostarjeli”.
Redatelj Tomislav Radić u međuvremenu je umro, Tonko Maroević ima 77 godina, a na predstave su još do prije nekoliko mjeseci, sve dok se igrala, hrlile sve generacije. Neki samo iz hira, jer su htjeli vidjeti tu pet desetljeća neprekinutu igru dvoje glumačkih partnera, drugi iz ljubavi prema kvalitetnom kazalištu, kakvo su Lela i Pero uvijek davali svojoj publici.
Ovjenčan je taj rad nebrojenim uspjesima i nagradama. Glumce i predstavu odlikovala je prošle godine i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, dodijelivši tako i državno priznanje - Povelju za osobiti doprinos u promicanju kulturnog razvitka Republike Hrvatske, tom glumačkom paru za sve što su dali kao doprinos hrvatskoj kulturi. Posthumno je tada nagrađen i redatelj Tomislav Radić, a Povelju je primio i Maroević.
Pero Kvrgić postao je, pak, jedini živući glumac na svijetu koji ima vlastitu scenu - zahvaljujući organizaciji Kotar Teatra, tamošnje kazališne daske nose ime tog velikog glumca.
Treba biti pošten i reći da je ovaj glumački par sudjelovao u stotinama drugih projekata, “Stilske vježbe” bile su samo jedna od njihovih uspješnica. Gospođa Margitić glumila je u brojnim televizijskim, filmskim i kazališnim ostvarenjima, posuđivala svoj glas u animiranim filmovima i svaki put publiku oduševljavala kvalitetom svoje glume. I o Peri Kvrgiću dale bi se ispisati stotine stranica. No, kad ih sretnete zajedno, na okupu, svima će prva asocijacija biti baš ova jedinstvena predstava. Pa nam tako otkrivaju da ih i mjesecima nakon posljednje izvedbe ljudi znaju zaustavljati na cesti, prepoznaju ih iz njima dragog uratka, požele o tome malo porazgovarati...
Akademijin potez
Događalo se tako da na izvedbu dođe baka koja je predstavu gledala 70-ih, pa povede i unuke, što možda na najbolji način pokazuje kako su “Stilske vježbe” sve ovo vrijeme ustrajale i opstajale, pronalazeći uvijek novu publiku.
A tko zna, možda ipak još nije izvršena, ako već i jest potpisana, smrtna presuda. Jer, sasvim je simpatična bila odluka studenata 4. godine Akademije dramskih umjetnosti da na svečanoj priredbi u povodu petog desetljeća igranja izvedu i vlastitu inačicu kultne predstave. Kako bilo, dogodi li se i da se nikad više ne izvedu, “Stilske vježbe” zauvijek će ostati upisane u antologiju hrvatskog kazališta.