Kristijan Iličić zbog svog ‘puta do pakla‘ na udaru pratitelja: ‘Bio sam frustriran, ali neki nikad neće shvatiti‘

Domaći travel bloger Kristijan Iličić nedavno je podijelio video u kojem je iskreno ispričao o svom problemu na koji je naišao u svom pokušaju da bude prvi Hrvat koji je obišao sve države svijeta. Video je nazvao "Put do pakla", a u njemu je rekao kako ga je jedna država uporno odbijala, zbog čega je naposljetku morao uzeti srbijansko državljanstvo, a čak i promijeniti svoje ime i prezime. Istaknuo je da je prolazio kroz "emocionalni pakao", a otkrio je i da je riječ o Turkmenistanu, koji je poznat po svom prirodnom fenomenu "Vrata pakla".

Njegov je video naišao na podijeljene reakcije pratitelja, a Kristijan se sad ponovno oglasio na društvenim mrežama jer je shvatio "da nije najbolje prenio simboliku puta do pakla". "Svatko ima svoj Turkmenistan", započeo je u svojoj objavi koju je napisao uz fotografiju iz Turkmenistana.

"Nakon objave moje priče o tome što sam prolazio zadnjih godinu i pol dana bilo je jako puno komentara. Bilo je predivnih komentara od ljudi koji su me godinama pratili i znali što sam radio i zašto sam to radio. Hvala vam svima na tako lijepim i inspirativnim riječima. Bilo je negativnih komentara koji su bili jako lijepo obrazloženi i kulturno izneseni. Cijenim to jer tako učim iz njih. Hvala vam i na tome, dragi ljudi", napisao je pa nastavio:

"Čitajući komentare shvatio sam da nisam najbolje prenio simboliku puta do pakla. Pitali ste me zašto tako dramatičan naslov? Toliko sam dugo bio u svemu tome i jednom kad mi se napokon otvorio put do Turkmenistana ponijela me je euforija i pjesnička sloboda. Island zovu zemljom vatre i leda i usporedio sam ono što sam osjećao s ledom na Islandu. U Turkmenistanu se najposjećeniji lokalitet zove ‘Vrata pakla‘ zbog plina koji nikad ne prestaje gorjeti. Povezao sam svoj put do te zemlje s paklom i nazvao priču ‘Put do pakla‘. Taj kadar iz Turkmenistana se nalazi na kraju videa. Bio sam jako ‘unutra‘, u svojoj priči i nisam osvijestio da sam trebao dati širi kontekst kako bi ljudi bolje shvatili cijelu priču.

Napravio sam jako dobru priču, video smo montirali nakon što sam već posjetio Turkmenistan i nosila me je euforija gotovo svaki dan. Jako sam ponosan na taj video, nikad nisam napravio nešto bolje. Ponio me ponos i najavljivao sam video dosta snažno. No, moram reći i to da sam na svojim storijima objavio da nije riječ o mojem zdravlju, da sam dobro i da je to najbitnije u životu, da je ostalo sve manje važno. Spominjao sam znakove koji su obilježili moj život - osmokraku zvijezdu grb Turkmenistana odnosno simbol Islama. Bio sam samo jako nestrpljiv ispričati vam priču zbog koje vam dugo nisam uspio donijeti nove zanimljive storije s putovanja. Iz nestrpljenja sam nehotice ‘dizao hype‘, i tek sad mi je jasno da sam tu možda bio malo neoprezan."

Kristijan je svoju objavu nastavio u komentarima ispod fotografije te dodao da je iza njega dugih 18 godina putovanja tijekom kojih je proživio "neprospavane noći, ulaganja znatnih sredstava, odlaske na opasna mjesta i u ratne zone" te putovanja u vrijeme korone, izlaganje vremenskim prilikama i neprilikama. Uz to se suočavao i s oštrim kritikama.

"To su godine poduzimanja rizika, izgradnje svoga života, odrastanja kroz susrete s raznim kulturama i da - godine trčanja za snom da uđem u svaku državu svijeta. I kad te nešto zaustavi ovako tik do cilja, to je velika frustracija. Ali ja nakon tih 18 godina imam pravo na to.

Jasno mi je da ne mogu svi razumjeti kako se osjeća onaj drugi. To možete i sami testirati. Objavite neki svoj problem javno, ovako kako sam ja to napravio. Izložite se. I dobit ćete natrag da je to ništa, jer da postoje i gore stvari. Uvijek će od svih naših problema postojati još gore stvari. Znači li to da naši problemi nisu bitni? Nemaju težinu? Imamo li uopće pravo na njih? Imamo li pravo imati svoj Turkmenistan u svijetu prepunom ratova, globalnog zagrijavanja, svakodnevnog umiranja? Ali, ja na ovim mrežama nisam od jučer. Nisam tražio sladoled, pa mi ga je netko zabranio i sada padam u tantrume. Svi koji me prate znaju već godinama što želim i kad sam dobio crveno svjetlo bilo je jasno da ću biti frustriran. Ja sam samo bio dovoljno hrabar da to i javno priznam. Mnogi su shvatili. Neki nisu zbog nekih mojih nespretnosti, ali su pokazali želju da razumiju. A neki neće nikada shvatiti niti ih je briga. Samo mi nije jasno zašto onda prolaze kroz moje dvorište? Ima drugih profila.

Moj Turkmenistan je priča o snu, o volji i želji da ga ostvarim, o upornosti i disciplini koju sam imao kroz sve ove godine i zbog koje sam došao na tek dva koraka do ostvarenja sna. Ostale su mi još dvije države koje ću posjetiti do kraja ove godine. A za njih sam već sve riješio. Da i to pojasnim", zaključio je Iličić.

Kristijan je napisao još jedan komentar u kojem je podijelio iskustvo jedne svoje pratiteljice, a dao je i druge primjere za rečenicu s kojom je započeo svoju objavu: "Svatko ima svoj Turkmenistan".

"Jedna mi je žena u inbox napisala da nakon što je došla tik do diplome i preostao joj je još samo jedan ispit nije mogla diplomirati dok profesor o kojem joj je taj ispit ovisio i koji joj je rekao da neće diplomirati dok je on tu, nije otišao u mirovinu. Načekala se dugo, morala je na kraju polagati i razlike i napokon stigla do cilja, a život se u međuvremenu odvijao drugačije i krenuo nekim svojim tokom. Diploma je bila njezin Turkmenistan. Drugi su imali želju da na svojem zemljištu dignu kuću, ali je trebalo ‘podmazati‘ lokalnu upravu, pa kako nisu htjeli, sve je stajalo. Njihova kuća je bila njihov Turkmenistan.

Sjetite se i Đokovića i njegovog sna. Osvojio je sve što se moglo, imao milijune, ali nije imao olimpijsko zlato. I još je uoči Igara ozlijedio koljeno. Jurio ga je dugo, to zlato je bilo njegov Turkmenistan.

I opet, sve te priče su ništa u usporedbi s gladi u Africi, ratovima diljem svijeta, teškim bolestima. No, trebamo li svi mi stati i ne poduzimati ništa, ne sanjati svoje snove jer je svijet jedno prilično "nefer" mjesto? To nije bila ‘samo viza‘. To je bio stopiran san. Možda ne zauvijek, ali stopiran sigurno dugi niz godina. Bio sam na crnoj listi s vrlo slabim izgledima da dobijem vizu. Turkmenistan je poznat po tome da je uz Sjevernu Koreju najzatvorenija država na svijetu. Poznajem osobno strane travel blogere koji tu vizu čekaju i po pet godina. Jasno je da sam u tom kontekstu pomislio da su i preda mnom godine čekanja ili ono ‘nikad‘. A stigao sam na tri države do ostvarenja sna. Godine i godine truda da ostvarim cilj, ma što tko mislio o tome cilju. A mislim da su mnogi mislili dobro, jer me inače ne bi pratili u tolikom broju. Spominjali su mi ‘gladne u Africi‘ oni koji Afriku nisu vidjeli. A ja sam tamo bio i svakako sam i s malom donacijom pomogao više nego oni. Bio sam i u zemljama gdje desetljećima bjesni rat. Osvješćivao ljude. Pomagao onima kojima sam mogao. Napravio sam više od tih kritičara za te gladne u Africi prema kojima je moja viza jedno veliko ništa. Ali nije ništa, za mene", dodao je bloger.

Naš je bloger podijelio još jednu fotografiju nastalu u Jerihonu u Palestini. U novoj objavi je rekao kako je uvijek objavljivao ono što je vidio, uključujući i stvarnost Palestine. Odmah je znao da tako riskira ulazak u Turkmenistan.

"I dok sam tražio pomoć, pisao i molio institucije i mnoge ljude na važnim pozicijama da mi pomognu ostvariti san, nisam ni trenutka ustuknuo. Bez straha, bez zadrške, objavljivao sam ono što sam vidio. Palestinu, njezinu stvarnost, njezine priče. Znao sam da time riskiram ulazak u Turkmenistan. Turkmenistanci pažljivo prate društvene mreže, gledaju objave i ne vole ništa što je vezano za politiku. Slobodno iskoristite Google da saznate više o toj državi. Dok sam aplicirao za vize i dobivao odbijenice, svjestan sam bio što prvo vide kad dođu na moj profil – highlightse iz Palestine na glavnoj stranici. Zaustavite se na trenutak i razmislite...

Znao sam da zbog tih objava potencijalno nikada neću ući u Turkmenistan. No, to je ono što je teško objasniti ovdje na društvenim mrežama. Cijelu pozadinu priče koja se dešavala u mom životu. Nisam šutio. Nisam se povukao. Nisam odustao od istine jer je ona važnija od svega. Držim do sebe. Stojim iza svojih riječi. Karakter i dosljednost su ono što me vodi naprijed, i zbog toga sam spreman žrtvovati svoje ciljeve. Jer odgovornost je moja. Bio sam tamo, vidio sam, doživio sam – i osjećam da je na meni odgovornost da to podijelim s vama. I tako, dok sam molio za pomoć, bio sam svjestan da će svi oni pregledati moje društvene mreže i da mi zbog toga vjerojatno neće pomoći. Ali nisam mogao izdati sebe. Moja odgovornost prema svijetu i ljudima koje sam upoznao bila je veća od osobnog cilja. Svu istinu i svoju potpunu transparentnost ogoljujem pred svima na društvenim mrežama – bez ikakvog straha.

U svijetu prepunom laži, bitno je biti iskren. Bitno je stati iza svojih riječi, svojih djela, jer samo tako ostajemo dosljedni sebi i onome što je ispravno. Ovaj put je dug i često teži nego što se na prvi pogled čini. Ali svaki trenutak vrijedi. Hvala vam što ste sa mnom na ovom putovanju", poručio je on.