Mada Peršić za ove je pandemije možda najzaposlenija naša kazališna glumica. Osobito se istaknula proljetos, zaigravši u pulskom INK-u tragičnu junakinju Toscu, u preradi libreta istoimene klasične opere Giacoma Puccinija.
Tosca je, među ostalim, fabula o seksualnom zlostavljanju. Kako je bilo igrati te scene?
- Tosca je moćna, snažna, senzualna, talentirana, vrlo svoja žena, u koju su svi zaljubljeni, a ona je pak zaljubljena u svojega slikara Marija, politički nepodobnoga. Muškarac na visokoj poziciji - Scarpia, ne može nikako prihvatiti da ga Tosca ne želi i sadistički je maltretira kroz velik dio radnje. Redatelj Damir Zlatar Frey naglašavao je na probamao da Tosca jest komad o zlostavljanju žene. Luka Mihovilović, drag moj i supertalentiran partner, igra sadista Scarpiju. Luka je privatno potpuna suprotnost Scarpiji i jedan je od najboljih ljudi koje poznajem. Predivan je partner i uvijek se na probama s velikim poštovanjem brine o meni, i ja o njemu. Sve situacije smo prije i za vrijeme probe dogovarali tako da se oboje kao glumci osjećamo dobro, a publici živo dočaramo kako to izgleda i kako se osjeća kad netko nekoga uporno fizički i psihički muči, a ovaj drugi se uporno fizički i psihički opire. Igramo drugi, najpoznatiji čin Tosce kao dvije zvijeri, koje se bore na sve načine. Damir Zlatar Frey poticao me da nikad kao Tosca ne budem poražena, da se uvijek nanovo borim i da, čak i kad izgleda da sam poražena, smišljam nov način da pobijedim. Mislim da je publici začudno gledati kako se dvoje glumaca/likova zvjerski bore odjeveni u raskošne, empire kostime, čime se postiže stanovita simbolika: ispod fine vanjštine nadiru svakojaki nagoni.
Zapadna dramska literatura oskudijeva ženskim likovima. Nisu li, zapravo, glumice unaprijed, već na početku karijere, u podređenom položaju u odnosu na glumce?
- Mnogi to govore i vjerojatno je istina. Priznajem, meni se nude vrlo zanimljivi ženski likovi, među kojima je Tosca zasad svakako kruna od uloge. Tosca je zaista punokrvna žena: nježna, ljubomorna, zbunjena, slaba i ranjiva kad je sa svojim ljubavnikom Marijem, a snažna, borbena, opasna i moćna kad je sa svojim mučiteljem Scarpijom. Kad razmislim, nema mnogo takvih ženskih likova. Međutim, mislim da se ipak pomalja nova paradigma: na Netflixu vidim mnogo serija koje ljudi hvale, a ja ih još nisam pogledala, a koje se bave dubinom i punoćom i višedimenzionalnošću upravo ženskih likova.
Uz Toscu igrate ove sezone još tri uloge u dva grada. Kako je, a vi ste i liječnica, igrati u sjeni epidemije?
- Hvala Gavelli i INK-u što su mi omogućili da glumim i u ovom periodu. Velika je to stvar. S INK-om surađujem u tri projekta. Hvala im ogromno što su mi omogućili dom na svaki način, ljubav i prostor igre u kojem sam kao glumica jako narasla.
Igram u INK-u Sally u 'Muževima i ženama', u režiji Tonija Cafiera, po tekstu Woodyja Allena. Sally je neurotična, kao svi Woodyjevi likovi, opet i borbena, pokušava se snaći nakon razvoda i riješiti svoje seksualne probleme, ljubavne izazove, shvatiti što je zapravo ljubav, uvidjeti je li spremna ugroziti vlastitu komociju zbog ljubavi, nečega novog… Matičnom kazalištu Gavella divim se jer ni to što zbog potresa nema svoju pozornicu nije obeshrabrilo ljude da pokrenu značajne projekte. Igram Megi u predstavi 'Zagreb 2020' u režiji Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića koji su napisali i tekst. Predstava je također finalist Zlatnog Studija, a igramo je u Laubi. Moj lik, Megi, pronašla je sreću i mir iznutra. Vrlo je zaigrana i koketna i kao kakav izvanzemaljac u predstavi. Draga, supertalentirana kolegica Antonija Stanišić Šperanda kaže da je moja izvedba Megi podsjeća na anđela koji je došao na Zemlju i za sve navija i svima pomaže, i na Lee Loo iz 'Petog elementa'. Ja sam se pak inspirirala svim ženskim i neženskim ulogama koje mi se sviđaju: Lee Loo, Harley Quinn, Žena Mačka, E.T., Poison Ivy, Honey Bunnie iz 'Pulp Fictiona', The Bride iz 'Kill Billa'. Naime, Filip Šovagović nam je rekao da glumimo sve što smo ikada htjeli, a nismo imali prilike.
Glumim i Medicinsku sestru u Gavellinoj predstavi 'Obavezan smjer', a Doktora igra Hrvoje Klobučar, dragi moj isto supertalentirani kolega, isto finalist Zlatnog Studija.
Predstavu je osmislio i režirao Enes Vejzović, a igramo u tunelu Grič, kao horor-triler u pozadini pandemije i potresa. 'Zagreb 2020' i 'Obavezan smjer' gotovo se jin-jangovski nadopunjuju. Prva daje svjetliji, vedriji pogled, a druga tamniji..
Što je, za vas, u glumi najvažnije?
- Da se ima gdje i pred kime glumiti! Važno je da gluma bude znatiželjna i zaigrana, a da se ne plaši zaći i u tamnije prostore. Važno je da je cijela predstava jedan organizam, jedan ekosustav i da, poput stanice u organizmu, glumci i redatelj, pisac i majstori svjetla, tona i kostima, šminke i frizure, proizvode i međusobno isporučuju nutrijente, pa se ti nutrijenti prerađuju te se rađa energija koja neuništivo kola između publike i predstavljača. Važno je u glumi imati manje ega, a više ljubavi i radosti. Važno je znati koja se poruka želi isporučiti.
Preklani ste snimili pop-pjesmu, 'Glumica'. Stiže li kakva nova?
- Upravo ove subote snimamo spot za novu pjesmu, 'Svadbena zvona', o ženi u 30-ima koja se, unatoč pritiscima, ne želi još udati. Vjerujem da je duhovita, catchy i female empowered.
Pjesmu su napisali Miki Solus i Hana Librenjak, spot režira Pavao Bobinac a najpoželjnijeg mladoženju na svijetu glumi Robert Španić, dragi supertalentirani kolega s klase, i on finalist Zlatnog Studija, za Novo lice u kazalištu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....