PJEVAČICA ZA JUTARNJI

Mia Dimšić napisala knjigu: ‘Najteže mi je bilo pisati o prvoj ljubavi, secirala sam svaku riječ‘

‘Obožavam izreku: ako se nečega bojiš, radi to što više i strah će nestati. Čim sam neke stvari izrekla, postale su smiješne‘
Mia Dimšić
 Ivana Nobilo/Cropix

Glazbeni put Mije Dimšić (28), koja je nominirana za Zlatni Studio u kategoriji najbolje pjevačice, doista je izgledao kao "Cesta do sna". To ime, osim njezine pjesme koja nam je već odavno ušla u uho, sada nosi i njezina prva knjiga, koja je izašla prošlog vikenda. Mia, (ne)obična djevojka iz Osijeka, odmalena piše pjesme, kao dijete je imala i ambiciju postati novinarka, a diplomirala je engleski i njemački. Iz toga se vidi da je, osim glazbe, njezina velika ljubav i jezik, pa je ova knjiga nekako bila i logičan produžetak te fascinacije.

Za svoje favorite u Zlatnom Studiju možete glasovati OVDJE.

Među prvima smo pročitali Mijinu priču i zavirili u riznicu njezinih uspomena. Jer "Cesta do sna" to doista i jest - osim što se Mia osvrnula na svoje djetinjstvo i mladost te ispričala kako je došla do toga da danas postane jedna od najcjenjenijih mladih kantautorica, oduševila nas je i brojnim fotografijama iz mladih dana, originalnim rukopisima nekih od njezinih prvih pjesama, pa čak i zapisima iz školskih spomenara.

Kome si prvome dala da pročita knjigu? Kakva je bila reakcija?

Dok sam još pisala poglavlja, slala sam ih menadžeru Damiru pa bi ih on prvi vidio i obično bi dao neku konstruktivnu kritiku jer sa mnom često piše i pjesme. Kad je prva verzija teksta bila gotova, čitali su je, naravno, i moj izdavač i urednica koji su također imali neke vrlo poučne primjedbe.

Sve u svemu, učila sam putem i ovo je bilo pravo vatreno krštenje. Sad znam koliko je koraka, rada i truda potrebno da bi knjige došle u ruke čitatelja, pa ih još više cijenim. Od mojih najbližih koji nisu u tom svijetu neki su se prijatelji izjasnili da žele mali uvid od nekoliko stranica, ali nitko nije htio cijelu knjigu da si ne pokvare iznenađenje tako da tek sad čekam neke važne reakcije.

Što ti je bilo najizazovnije u pisanju knjige?

Najizazovnije je bilo početi i odlučiti reći neke stvari. Kad sam prešla preko te barijere, pisanje je samo krenulo i više se nisam mogla zaustaviti. Na kraju knjiga s fotografijama ima gotovo 200 stranica, a moj je prvotni strah bio da tema za pisanje neće biti dovoljno.

Saznajemo da pišeš pjesme od malih nogu, super mi je dio u kojem kažeš da odrasli ne mogu pisati pjesme kako to rade djeca. Kako si se osjećala dok si čitala svoje stare pjesme dok si pripremala knjigu?

Priprema za pisanje knjige uključivala je temeljito iščitavanje starih dnevnika, pjesmica, spomenara i gomile sličnih uspomena, i to je bio pravi vrtuljak emocija, od srama, preko smijeha, do cmizdrenja, svega je bilo. Pjesmice iz djetinjstva uglavnom bi me nasmijale, ali i podsjetile koliko je bilo lijepo u tom stanju svijesti kad pišeš ono što misliš i, jednostavno, ne razmišljaš. Što smo stariji, sve je teže pisati tako čisto i neiskvareno i udaljiti se od brojnih, najčešće vlastitih, očekivanja.

Knjigu si napisala u samo mjesec dana. Kako je izgledao taj period u tvojem životu? Jesi li je pisala doma u Osijeku?

Pisala sam dio u Osijeku, dio u Zagrebu, po noći, po danu, u raznoraznim raspoloženjima. Laptop je u svakom trenutku bio pored mene i zadala sam si pomalo ambiciozan rok, ali praksa mi je pokazala da jedino tako uspijevam biti produktivna. Ima ona jedna pametna rečenica koja kaže da je čovjeku za svaki posao potrebno točno onoliko vremena koliko ga ima na raspolaganju i nerijetko se potpuno pronađem u njoj. Zadnja verzija teksta bila je gotova točno 1. studenoga, kad je završio taj moj imaginarni rok.

Je li ti bilo teško pisati o vlastitom životu? Za to treba imati i hrabrosti...

Početak knjige bavi se ranijim djetinjstvom i osnovnom školom i taj je dio bio dosta bezbolan jer je već prošlo previše vremena, pa sam se naučila smijati tim svojim provalama i nesigurnostima, ali što sam se više približavala sadašnjem trenutku, postajalo je teže. Najdulje sam pisala poglavlje o prvoj ljubavi iz tinejdžerskih dana, i to mi je bilo definitivno najteže. Secirala sam svaku rečenicu opsjednuta time jesam li dovoljno korektna i pristojna prema ljudima iz prošlosti, a opet dovoljno iskrena jer bez iskrenog pristupa sve skupa gubi smisao.

Bilo je pomalo zeznuto naći tu vagu i nadam se da sam u tome uspjela. Još jedna izreka koju obožavam: Ako se nečega bojiš, radi to što više i strah će nestati. Čim sam neke stvari izrekla i shvatila da me više, jednostavno, nije briga, postale su smiješne. Kao tinejdžer sam bila ljubitelj teške životne drame, ali sam, ako ništa drugo, zbog toga sada barem imala o čemu pisati.

Što je najvažnije što te naučilo iskustvo pisanja knjige?

Naučilo me da je sve dobro, da sve ima smisla i da se stvari uvijek čarobno poslože kako treba. Ponudu da napišem knjigu dobila sam početkom ovog ljeta, a prije toga sam mjesecima govorila prijateljima i najbližima da znam da ću kad-tad napisati knjigu. Nisam bila sigurna kakvu ni kada, ali imala sam prilično čvrst osjećaj da to slijedi, a prilika je došla u najbolje moguće vrijeme, kad nema koncerata, i napokon imam sve vrijeme svijeta da joj se posvetim. Ove sam godine imala prilično letargičnih faza i nisam bila nimalo kreativna, a onda se pojavila knjiga i spasila dan.

U knjizi, među ostalim, doznajemo da si kao dijete imala cijelu bilježnicu s izrescima iz novina na kojima je Vesna Pisarović. Jesi li i sad njezin fan?

Apsolutno! Jedva čekam da ponovno počnu koncerti jer sam prije samog početka pandemije manijakalno pokušavala pronaći kartu za njezin tada rasprodan Dom sportova, ali onda su počela odgađanja i sve je palo u zaborav. Neopisivo je slušati pjesme koje su ti u formativnim godinama nešto značile, njih kao da, jednostavno, ne mogu prerasti koliko god vremena prošlo.

Prilično je nevjerojatno da dosad nisi nikada gledala "Sam u kući"? Jesi li možda uspjela uhvatiti taj film ovoga Božića?

Jesam, prije nepunih tjedan dana, i sad shvaćam što sam propuštala i zašto su se svi hvatali za glavu kad bih rekla da nikad nisam.

Kako ćeš provesti ovaj neuobičajeni Božić?

Kao i svake godine, sa svojom obitelji u Osijeku, ali će mi ove godine nedostajati neke male tradicije kao što su odlazak s najboljim prijateljem na polnoćku, odlazak k rodbini, druženje s kumovima nakon božićne mise... male stvari koje Božić čine čarobnim. Nadam se da je ovo posljednji blagdan koji provodimo razdvojeni i svima želim da u svojim domovima pronađu toplinu uz najdraže ljude.

image
Zlatni Studio
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 06:51