MIROSLAV ŠKORO ZA JUTARNJI 'Obolio sam na srce zbog svog najvećeg poroka, a to je dobar kućni odgoj. Nikome ne znam reći ne, što znači puno stresa'

Na Sveučilištu Sjever u Sveučilišnom centru Varaždin ne kriju zadovoljstvo što će njihovi studenti imati mogućnost učiti od Miroslava Škore, koji bi uskoro trebao postati suradnik na kolegiju Uvod u ekonomiju.

Naime, često se uz ovog glazbenika i spominje kako je jedan od najobrazovanijih ljudi na našoj estradi; diplomirao je građevinu i ekonomiju, dvije godine pohađao Community College of Allegheny County u Americi te bio polaznik prvog naraštaja Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova.

Nakon operacije zbog srčanih tegoba prošle godine i kliničke smrti od sat vremena liječnici su mu preporučili sporiji životni ritam, no s novim angažmanom na Sveučilištu, u emisiji “Zvijezde pjevaju” te pripremom novog velikog koncerta u povodu 30. obljetnice izlaska pjesme “Ne dirajte mi ravnicu” čini se da Škoro nije nimalo usporio…

Kako je najavljeno, predavat ćete kolegij Uvod u ekonomiju na diplomskom studiju ekonomije na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. Kako je došlo do te suradnje?

– Bilo bi dobro da postoji čarobni štapić koji bi me učinio predavačem na nekom kolegiju, no to ne ide tako. Nakon stjecanja titule doktora društvenih znanosti sa znanstvenog polja ekonomije čovjek može pospremiti doktorat ili nastaviti dalje. Prof. Rončević sa Sveučilišta Sjever predložio mi je suradnju po kojoj bih kao vanjski suradnik sudjelovao u kolegiju Uvod u ekonomiju i, na taj način, počeo stjecati uvjete da bih mogao postati predavač. To je proces u kojem valja dodatno raditi i pisati ne bi li se stekli uvjeti za izbor u docenta. Ljudi pročitaju naslov, a ne zavire u tekst, pa odmah misle da sam profesor.

Kako gledate na naš sustav obrazovanja, je li postavljen na ispravan način?

– Srpski liječnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj napisao je jednom: “Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.” Nekada su najbolji među nama bili učitelji i predavači. Matoš, Kranjčević, Nazor i mnogi drugi radili su taj časni i odgovorni posao. U blagodatima našeg sustava uživam još od hrvatskog proljeća preko Šuvarove reforme do današnjih dana. Imao sam sreću da su mnogi proljećari po kazni bili prebačeni u osnovnu školu u Višnjevcu, jer je bila daleko od centra i bez javnog prijevoza.

Meni je razrednica bila Marija Sikora, poslije ravnateljica i vrstan matematičar i pedagog. Književnosti i jeziku me je učila prof. Ana Pintarić, poslije dekanica filozofskog fakulteta u Osijeku, a knjižničar zbog kojeg sam pročitao većinu knjiga u školskoj biblioteci bio je Adam Meštrović, koji je u našoj suvremenoj državi bio saborski zastupnik. Dodamo li tome činjenicu da su me dijelom odgojili i isusovci u višnjevačkoj župnoj crkvi, a potom i stari profesori osječke gimnazije koja je iznjedrila dva nobelovca i Strossmayera, shvatit ćete da sam možda pripadnik zadnjeg naraštaja koji je dobio stvarno klasično obrazovanje. Tada su vladali red i disciplina, a osnovno mjerilo vrijednosti bilo je znanje. Znaš - prolaziš, ne znaš - padaš.

Pripremate li možda potpuni bijeg s estrade u prosvjetu?

– Ha, ha... Da, čuo sam da su u prosvjeti takva primanja, za ubit se od novaca. Cijeli život se amaterski bavim glazbom i poduzetništvom, pa ću tako i nastaviti. Nisam ni ono kratko vrijeme u Saboru bio zbog novaca, karijere ili povlastica. Mislio sam da činim nešto dobro. Kad sam vidio da ne mogu ništa, otišao sam bez novaca i povlastica. Tako i sada mislim da mogu tim studentima biti od koristi jer imam ono što oni nemaju - iskustvo. Ako im ga budem mogao prenijeti, dobro, a ako budem vidio da ne ide, neću mučiti ni njih ni sebe.

Kakav ste vi bili učenik i student?

– Kažu da sam bio dobar. Bilo je jedno razdoblje kad sam počeo svirati gitaru. E, tu nisam bio dobar. Izgubio sam fokus i trebalo mi je vremena da posložim sve u glavi. Puno mi je pomogao boravak u Americi i studiranje tamo.

Nakon operacije zbog srčanih tegoba prošle godine i kliničke smrti od sat vremena rekli ste da su vam liječnici preporučili odmor i sporiji životni ritam. Danas se čini da imate baš mnogo obaveza, pripreme za koncert, član ste žirija, Sveučilište Sjever… Stignete li se odmarati?

– Sve čovjek stigne ako se dobro organizira. Najbolje je osam sati raditi, osam sati se odmarati i onda se osam sati čak čovjek stigne i zabaviti. Dobra priprema i organizacija je pola posla. Ne zaboravite da sam ja primarno inženjer.

Je li vam se nakon operacije promijenila dnevna rutina? Jeste li možda promijenili pogled na vlastito zdravlje, prilagodili prehranu? Kako se danas osjećate?

– Medicinari koji su me zbrinuli na Merkuru i Rebru obavili su to na najbolji mogući način. Prof. Gašparović vrhunski je mladi kardiokirurg koji je pomogao mnogima, pa i meni. Sad se o meni brinu dva liječnika s Merkura, Škegro i Letilović, i pokušavam živjeti normalno. Naravno, svjestan ograničenja zbog bolesti koja mi je dijagnosticirana i zbog koje sam završio na operacijskom stolu. Moj najveći problem je stres, s kojim se loše nosim. Lako je promijeniti prehranu, ali kako se riješiti stresa, to još nisam naučio.

Priznali ste da ste i sami krivi za to što se dogodilo jer niste pazili na sebe. Što pod time mislite, koji je bio vaš najveći porok?

– Moj najveći porok je dobar kućni odgoj koji mi je dala moja pokojna majka. Pokušavam svakome izaći u susret i pomoći mu, a to ponekad zna oduzeti puno vremena i energije. Meni su najmanji problem moji poslovi jer u njima uživam. Kad bih naučio ljudima reći ne, riješio bih se svog najvećeg poroka. No onda to više ne bi bio ja, tako da ću s tim porokom vjerojatno i umrijeti, ali mi nije žao.

Jeste li napisali koju pjesmu dok ste se oporavljali od operacije?

– A stalno ja nešto piskaram. Ako ne ja, onda moj sin dođe s nekom idejom i tako... Nisam od onih profesionalnih skladatelja koji pisanje pjesama shvaćaju kao posao. Ja to kada mi dođe. Kad vidim koliko su pjesama napisali Tonći i Zrinko i pokojni Đorđe, shvatim da sam lijenčina i kampanjac. Ima sad tih nekakvih ideja koje mi valja privesti kraju. “Alaj volim ovo sve” je zadnje cjelovito djelo, a uskoro ćemo u studio s grupom Vigor, pa ćemo vidjeti je li oporavak imao pozitivne učinke na moje stvaralaštvo.

Najavili ste veliki koncert u povodu 30. godišnjice objave pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”. Što nam možete otkriti, što planirate i kada točno?

– To je u povodu činjenice da sam je napisao prije 30 godina. Objavljena je dvije godine kasnije. Želja mi je napraviti 30 koncerata za 30 godina te pjesme koja je označila i trasirala moj život, i to ne samo kao glazbenika. Dogovaramo se da prvi koncert bude 30. svibnja u Zagrebu na prostoru ispred fontana. Trenutačno moji dečki raspisuju aranžmane za veliki orkestar, zbor i tisuću tamburaša koje planiramo pozvati da dođu svirati s nama. Mislim da je ta pjesma zaslužila jednu lijepu večer u kojoj ćemo s publikom svirati i pjevati pa otići kućama s osjećajem zajedništva i ponosa.

Kad se vratite 30 godina unatrag i sjetite se upravo te pjesme, koja vam je zapravo i otvorila glazbeni put, kakve vas emocije i sjećanja obuzmu?

– “Ne dirajte mi ravnicu” prije 30 godina i danas, to je cijeli spektar emocija koji je započeo osjećajem nostalgije i čežnje za majkom, Višnjevcem, Slavonijom i domovinom. Pjesma je potom postala slušana u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Gledali smo i slušali kako se uz nju ljudi iseljavaju sa svojih ognjišta, kako se rađaju i umiru, kako čekaju povratak i kako se vraćaju svojim domovima. Mogu samo reći da sam ponosan što je Bog dao upravo meni napisati je i istovremeno tužan jer mi se čini da iz tog teškog vremena nismo naučili ama baš ništa.

Biste li rekli da ste strog sudac u showu “Zvijezde pjevaju”?

– Ne znam kako to gledatelji doživljavaju, ali meni se čini da nisam. Dobro je složen taj naš mali žiri i u cjelini smo istovremeno i strogi i blagi, pravedni i zabavni. Uživam raditi s mojim curama. Nekidan je Remi u našu grupu jako lijepo napisala kako smo blagoslovljeni da možemo raditi skupa, a istovremeno učiti jedni od drugih. Rezultati gledanosti najbolje potvrđuju da su Uršula Tolj i Mario Sedmak imali dobar nos kad je ovaj projekt u pitanju.

Imate li već favorita u showu, je li vas netko posebno iznenadio pjevačkim sposobnostima?

– To morate pitati Valentinu. Ona je ta koja je najkompetentnija kada je pjevanje u pitanju. Ja sam tu radi ocjene općeg dojma i zabave. Žao mi je što je format postavljen tako da netko mora ispasti. Nemam favorite, ali sam bio iznenađen kad su ispali Jelena i Borko. Zakleo bih se nakon prvih par emisija da će dogurati daleko, no publika je mislila drugačije. Ne znam, možda je bio krivi odabir pjesama jer Borko definitivno dobro pjeva, a još bolje vlada scenom.

Kako gledate na današnje stanje na estradi?

– Iskreno, ne volim to pitanje i nemam što odgovoriti na njega. Glazbena scena je odraz vremena u kojem živimo i talenta po jedinici mjere. Uvijek mislimo da možemo i trebamo više i bolje i da je ono staro valjalo, a ovo novo ne valja. Utjehe radi, tako je prolazio i Verdi, pa je poslije postao legenda. Tin Ujević nikada nije dobio ni jednu nagradu za života, a danas se mnoge nagrade zovu po njemu. Vrijednost glazbe našeg vremena ocijenit će budućnost. Ako naši nasljednici budu nešto od ovoga što mi radimo svirali i pjevali, onda je to vrijedno. Sve drugo će biti zaboravljeno.

Planirate li možda suradnju sa sinom Matijom, također glazbenikom, na novim pjesmama?

– Matija je pun ideja. Ne volim se petljati u njegov život i njegovu glazbu. Na zadnjem koncertu u Lisinskom je briljantno odsvirao jednu pjesmu. Nadam se da će biti uporan i dosljedan, a sve drugo će doći samo od sebe.

Zahvaljujući proizvodnji vlastitog vina i vlastitim vinogradima, rekli ste da ste naučili puno o tome kako je u našoj zemlji teško biti poduzetnik, a još teže poljoprivrednik. U ovom trenutku kako stojite s tim poduzetničkim projektom?

– Baviti se poduzetništvom u poljoprivredi u našoj zemlji je unaprijed osuđeno na težak rad, nerazumijevanje i uglavnom poslovanje s minusom. Hrvatske vlade već desetljećima smatraju da su neke druge djelatnosti važne i u njih bespovratno ulažu milijarde. Ja se, nažalost, bavim kreativnim industrijama i poljoprivredom, a to našim vlastodršcima nije važno. Što je najgore, tvrdim da to uopće ne razumiju. Govore o održivom razvoju, a ne znaju što je eksponencijalna funkcija i granica proizvodnih mogućnosti. Moja pokojna majka je s četiri razreda osnovne škole rekla da valja povećati prihode, smanjiti potrošnju i vratiti dugove. Tek onda možemo dalje.

Poznato je da više niste član HDZ-a. Kako danas gledate na političku situaciju u zemlji?

– Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je primijetila da sam davno vratio iskaznicu. Priznajem, vjerovao sam da nešto možemo promijeniti, a kad sam vidio da je politika iz brige za opće dobro postala skrb za vlastiti probitak i zbrinjavanje političkih istomišljenika, otišao sam. Ne može se dalje ako je obrazac političkog ponašanja isključivo kompromis ne bi li se ostalo na vlasti do kraja mandata.

Vrlo ste svestran čovjek – glazbenik, bili ste generalni direktor izdavačkih kuća, konzul Republike Hrvatske u Mađarskoj, vinar, uskoro profesor… Ima li nešto još u čemu biste se voljeli okušati?

– Da ste me to pitali prije pola godine, možda bih i imao neku želju. Sada se samo nadam da će biti zdravlja za dovršiti neke projekte, napisati još pokoju pjesmu, održati koncert i možda postati djed. Svega drugoga sam prošao i za dva života.