U domaćim ratnim filmovima, uz Nijemce, najljući su neprijatelji bili ustaše, pogotovo ako se radnja odigravala u gradu. Tako se u vrlo popularnoj “Abecedi straha” Fadila Hadžića (1961.) ilegalka (Vesna Bojanić) pretvara da je nepismena i ubacuje se kao služavka u stan bankara koji surađuje s ustašama, kako bi ukrala spisak kolaboracionista. Domaćinova kći (Tatjana Beljakova) nosi ustašku uniformu i predstavlja joj najveću opasnost. Spektakala je bilo razmjerno malo, ima ih samo u partizanskim blockbusterima Veljka Bulajića, “Kozari” (1962.) i “Bitki na Neretvi” (1969.), ali i tamo su u sporednim ulogama, zato što su Nijemci bolje opremljeni i predstavljaju silu kojoj nije lako suprotstaviti se. Često ih ima u srpskim filmovima, na primjer, u ratnoj drami “Dvije noći u jednom danu” Radenka Ostojića (1963.), međutim, tamo nisu profilirani kao likovi, za razliku od filma Antuna Vrdoljaka “U gori raste zelen bor” (1971.), gdje je u nekoliko scena prikazana svakodnevica u ustaškom logoru, a posebno su zanimljive “Crne vode” Ede Galića (1967.) u kojima su vojnici u crnim uniformama prikazani kao metaforično zlo. Najveću gužvu izazvao je film “Okupacija u 26 slika” Lordana Zafranovića (1978.), jer se u osam minuta krajnje radikalno pozabavio ustaškim zločinima, a “Kraj rata” Dragana Kresoje (1984.) napravio je to isto, ali u formi trilera osvete. Krajem 80-ih film Branka Schmidta “Sokol ga nije volio” prvi put nije prikazao lik ustaše (Ivo Gregurević) kao čistog negativca, a nešto kasnije, u samostalnoj Hrvatskoj, takav koncept preuzeo je Vrdoljak u filmu i seriji “Duga mračna noć” (2004. - 2005.), gdje je Goran Navojec, unatoč tome što je ustaša, najbolji prijatelj glavnog junaka, partizana (Goran Višnjić). Naposljetku, najefektniji lik ustaše portretirao je Amar Bukvić u sapunici “Ponos Ratkajevih”, a u srpskom spektaklu “Dara iz Jasenovca” (2020.) ustaše su prikazani kao pravi demoni.
Antun Nalis u filmu ‘Zastava’
Nije baš slučajno što je prvi važni lik ustaše u hrvatskom filmu zaigrao Antun Nalis, koji se kasnije profilirao kao komičar. On nije imao nikakvog iskustva u radu ispred kamere pa je na kadar u kojem izgovara repliku “Donesite popis talaca” potrošeno tko zna koliko repeticija. Lik koji je igrao zvao se satnik Vuksan, po svemu je bio negativac, pa i po tome što izgara od požude prema balerini Mariji.
Seks je demoniziran u poratnom jugoslavenskom društvu (odatle i veliki uspjeh romana “Pesma” Oskara Daviča, koji nije izbjegavao erotske scene među ilegalcima) pa nije nikakvo čudo što u filmu o tek završenom ratu balerina Marija prelazi u partizane i možemo samo nagađati ima li u platonskim vezama s komandantom Petrom (Marijan Lovrić) i komesarom (Joža Gregorin) nešto više. Vuksan završava loše, zatuku ga seljaci u ekspresionističkoj sceni bez glazbe, isti oni pred kojima je prije toga izigravao gazdu.
Nikša Štefanini u ‘Ne okreći se, sine’
Suvremenicima je film Branka Bauera o Nevenu Novaku (Bert Sotlar), bjeguncu iz ustaškog logora, koji dolazi u Zagreb spasiti sina Zorana od indoktrinacije u poglavnikovu odgajalištu morao izgledati krajnje neobično jer likovi ustaša uopće nisu karikirani. Nikša Štefanini igra šefa ustaške nadzorne službe kao da je u pitanju policajac iz bilo kojeg režima, rutinirani profesionalac koji se ne razbacuje frazama. Istrage koje provodi krajnje su egzaktne, oslanja se na svoje podčinjene (možda i previše jer lik kojeg glumi Zlatko Madunić kao da ima tajne veze s partizanima) i nema milosti prema ustašama koji su se dokazali na bojištu.
To je iskusio Ivica Dobrić (Mladen Hanzlovsky), nekadašnji Nevenov prijatelj, sada pripadnik ustaške bojne, kad je iz dužnosti prijavio bjegunčev posjet njegovim roditeljima. Nije trebao, jer sad mu roditelji moraju na ispitivanje u ustašku nadzornu službu, nezgodna situacija iz koje ga spasi Nevenova bivša ljubavnica Vera (Lila Andres): ona si je našla novog dečka, nacističkog časnika, pa ga pozove upomoć da izbavi Ivičine roditelje iz istražnog zatvora. Šef ustaške nadzorne službe tako doznaje da nije sve u profesionalnosti, puno toga je u poštivanju hijerarhije.
Dragan Milivojević, ‘Deveti krug’
Upamtili smo ga kao studenta Zvonka koji pokušava svog kolegu Ivu (Boris Dvornik) regrutirati za ustaški pokret, unatoč tome što je taj u društvu Mladena (Mihajlo Kostić), čija su politička opredjeljenja očito na drugoj strani. Iako ima djevojku Magdu (Beba Lončar), Ivo je po nalogu roditelja nevoljko oženio Židovku Ruth (Dušica Žegarac), kako bi je spasio pogroma koji prijeti njezinoj rasi u NDH, međutim, postupno se uistinu zaljubljuje u svoju suprugu. Kad nju uhapse u jednoj uličnoj raciji, Ivo mora kontaktirati Zvonka koji ga ponosno odvodi u logor za “nepoželjne” u kojem je i “deveti krug”, gdje je, dakako, i Ruth.
Lik nesimpatičnog Zvonka korak je unatrag u prikazivanju ustaša u hrvatskom filmu, nimalo slučajno da ih je Milivojević ponovio i u serijama “Mačak pod šljemom” i “Nepokoreni grad” jer su bili idealni za tipiziranje. Inače, “Deveti krug” ima puno sličnosti s kasnijim filmom Dušana Vukotića “Akcija stadion”, u kojem mladi ustaša Ferko (Božidar Alić) nastoji pridobiti na svoju stranu kolegu s faksa Krunu (Igor Galo) i ne sluteći da je taj partizanski ilegalac. Odnos među njima puno je slojevitiji nego onaj među protagonistima “Devetog kruga”, a i Alić je puno bolji glumac od Milivojevića, samo što u scenariju nisu iskorištene sve mogućnosti koje je nudila priča.
Fabijan Šovagović, ‘Crne ptice’
Krajnje neobičan film za 1967., koji je zbog svoje bizarnosti potpuno ignoriran. Tada 30-godišnji Edo Galić, već zapažen po televizijskom radu i kratkim dokumentarnim filmovima, ekranizirao je predložak svog bivšeg tasta dr. Grge Gamulina, ali ga je tako izmijenio, da mu je autor uskratio potpis. U osnovi trebao je to biti film o bijegu iz ustaškog vlaka koji logoraše odvodi iz Lepoglave u Gradišku, no pretvorio se - pogotovo u dugoj polovici - u svojevrsni esej o krvnicima, žrtvama i riječnim odvojcima.
Izdvajaju se samo dva lika, mladi Crni (Rade Šerbedžija u jednom od svoja dva prva filmska nastupa), po svoj prilici partizan, ali na pitanje: “A čiji si ti?” odgovara: “A čiji bi bio? Svoj”, dok je drugi ustaški poručnik (Fabijan Šovagović) koji citira psalme (“Gospodine, budi suparnik suparnicima mojim, udari one koji udare na mene”).
Šovagovićeva interpretacija je bravurozna, kao da se srodio s crnom ustaškom uniformom i sivim riječnim podnebljem. Kama mu je puno draže oružje od strojnice, jer voli osjetiti krv neprijatelja. Njegove posljednje riječi, prije no što će nestati iz filma, su proročanske: “Tamo gdje se nađu dvojica ili trojica od vas i spomene se ime ustaša i ja ću biti s vama!”
Uglješa Kojadinović u filmu ‘U gori raste zelen bor’
Ovakav film mogao je nestati samo u razdoblju hrvatskog proljeća. Snimljen kao i prvi film Antuna Vrdoljaka “Kad čuješ zvona”, prema motivima “Ratnog dnevnika” Ivana Šibla, pokazuje da su ispod ustaških, domobranskih i partizanskih uniformi isti ljudi - uglavnom seljaci, rjeđe građani. Partizani se upravo spremaju napasti ustaško uporište Grabovac, u kojem je dan kao i svaki drugi: zapovjednik (Franjo Fruk) brije se i ne sluteći da su mu partizani već u dvorištu, jedan od njih Dikan (Boris Dvornik) im je zapovjednik, ali ima domobransku uniformu. Zapodjenuo je neobavezan razgovor s ustašom (Kojadinović) koji mu pokazuje fotografiju svoje majke, supruge - i krave.
Tko zna u kojem bi smjeru otišlo stvaranje novog prijateljstva, da Dikanu u pogrešan trenutak nije iz džepa ispala partizanska kapa. Dolazi do neizbježnog obračuna, ali tih desetak minuta prije toga nevjerojatan su uvid u ustašku svakodnevicu, bez klanja i pucnjave, nešto što nikad prije toga nismo vidjeli u hrvatskim filmovima. Pogotovo je štos u tome što Kojadinović ne djeluje zloćudno, poput većine ustaša koje smo dotad gledali na ekranu.
Zdenko Jelčić, Zvonko Lepetić, Milan Erak, scena iz ‘Okupacije u 26 slika’
Film Lordana Zafranovića i danas pamte po 8-minutnoj sceni klanja u autobusu, koje orkestriraju trojica ustaša: ti su kao likovi površno oslikani, važno je da spremno vade kame i masakriraju žrtve koje im nisu u stanju uzvratiti. Scena ne bi imala takav odjek da nije uslijedila nakon idiličnih prizora u “lijepom, starom Dubrovniku”: sve to danas ne bi bilo moguće izvesti, ne samo iz političkih razloga, nego i zato što bi to bila loša reklama za turizam. Kad su Česi ponudili svoje usluge američkom hororu “Hostel”, uvjetovali su to premještanjem radnje u Slovačku.
Ivo Gregurević u ‘Sokol ga nije volio’
Filmski prvijenac Branka Schmidta prema kazališnom komadu Fabijana Šovagovića “Sokol ga nije volio” pamti se po prvom prikazu četveroreda u hrvatskom filmu, ali i po prvom liku simpatičnog ustaše. Gregurević ga glumi kao momka iz susjedstva koji je obukao uniformu stjecajem okolnosti, ali ne prijeti oružjem ni genocidom, nego čak i pomaže onima u nevolji. Lik koji glumi Goran Navojec u “Dugoj mračnoj noći” Antuna Vrdoljaka u mnogo čemu je kopija Gregurevićeva Tome.
Svakako najotkvačenija sapunica koju smo mogli vidjeti na našim televizijskim programima krcata je scenografskim šaranjem raznim povijesnim razdobljima, ekscentričnim likovima, seksom i samo jednim glumcem koji se proslavio kao zvijezda, a pritom glumi ustašu. On se u seriji zove Vilko Orešković, zahvaljujući toj ulozi neko je vrijeme bio najpopularniji hrvatski glumac, no bit će da je on za to vrlo zaslužan.
Prema njegovim riječima, Vilko je pristupio ustašama jer je u tome vidio šansu da nadoknadi sve ono za što je dotad bio zakinut. Sam je dizajnirao njegov lik, pustio bradu i poslije čekao da se smiri ludilo oko serije. Poseban štih njegovu liku daje činjenica da je zaljubljen u istu curu (Ivana Bolanča) kao i partizanski vođa (Janko Popović Volarić), a u jednoj je situaciji čak i siluje, kako bi je zadržao za sebe. Budući da je serija zahvaljujući reprizama i danas popularna, Bukvić nikako da utone u sivu glumačku masu.
