Poludim kad netko spomene da sam diva. Imamo mi diva koliko god hoćete... Ja sam Gabi i samo sam to što jesam, istaknula je jednom prilikom Gabi Novak, koja je 8. srpnja napunila osamdeset osam godina. Najveća dama naše glazbene scene ovaj svoj rođendan nije slavila.
- Ja rođendane više ne slavim. Dobro, ako za dvije godine dođem do devedesete, onda ćemo napraviti neku malu feštu. U povodu ovog rođendana malo smo se obiteljski okupili, ali nije to bilo neko slavlje, samo malo bolji ručak. Sve normalno i skromno. Ja sam takva, tako najviše volim - rekla je glazbenica o kojoj je diskograf i pisac Siniša Škarica napisao knjigu, a u povodu 88. rođendana pjevačice na društvenim je mrežama podsjetio na neke manje poznate biografske podatke.
- Gabi Novak rođena je u Berlinu kao Gabrijela (8. srpnja 1936.) u braku Hvaranina Đure Novaka i Berlinčanke Elizabeth Reiman. Pred krvavi svjetski sukob roditelji se sele u Zagreb, a ratne će godine provesti kod bake i djeda na Hvaru. Otac na samom kraju rata biva ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima i život s majkom nastavlja se u siromaštvu poslijeratnog Zagreba.
Od najranije dobi fascinirana crtanjem, maturirala je 1955. na grafičkom odjelu novoustrojene petogodišnje Škole primijenjene umjetnosti. Tek je u dokolici, kao članica OKUD-a Jože Vlahovića (pod vodstvom Emila Cossetta, gdje joj je društvo pravila također jedna buduća klasna vokalistica popa, Senka Veletanlić), otkrila svoju drugu, pokazat će se, životnu ljubav - glazbu i posve neočekivan pjevački talent. Novovogodišnji doček 1957. ohrabrio ju je da u prostorijama Zagreb filma, gdje se u netom osnovanom studiju za crtiće zaposlila na radnom mjestu kopistice, zapjeva hitove s velikog ekrana "Johnny Guitar" Peggy Lee i "Secret Love" Doris Day. (Ovdje se ponavlja priča sudbinskog, vrlo slična Doris Day, toj Amerikanki koju je svijet tako volio, a brojne sirene jugoslavenske estrade isticale kao uzor; slavna pjevačica i kasnije glumica pjevajući uz radio i Ellu Fitzgerald naslutila je svoj dotad nepoznati dar).
Sada Gabi, već u dvadeset i prvoj, dobiva priliku da i pjesmom ilustrira crtane junake, baš kada će se početkom te 1957. u Zagreb filmu zateći jugoslavenski mogul jazza, popularne glazbe, i filmske posebno, Slovenac Bojan Adamič. Pogađate, sve se i odvija filmskom brzinom: fasciniran onim što je slučajno čuo, Gabi će 8. travnja 1957. (nadnevak je zapamćen kao što bi i trebali biti događaji prijelomni u nečijem životu ili oni što se reflektiraju na tuđe živote) u Ljubljani, kao gošća svom Pigmalionu (Petar Luković), pokraj Ive Robića, Marjane Deržaj, Majde Sepe i Trija Tividi, otpjevati "Tea For Two", "Moonlight In Vermont" i "Que sera sera" (sve iz repertoara omiljene Doris Day) i oduševiti publiku.
Nakon identičnog zagrebačkog koncerta (u tadašnjem Domu JNA) stigla je ponuda da snimi temu već priznatih Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe "Sretan put" za dramatični Tanhoferov film "H-8" koji je 1958. nagrađen pulskom Zlatnom arenom, a nastup na Zagrebu ‘59. s "Ljubav ili šala" Milutina Vandekara i Alke Ruben, donio je pobjedu poznatom autorskom tandemu, ali i velik uspjeh ljupkoj debitantici (ispred Robića s kojim je pjevala u alternaciji). Da sve odjekne snažnije: prvi put u izravnom prijenosu, posredstvom radija i televizijskih kamera, koje su, istina, donosile sliku tek rijetkim domovima s čarobnom kutijom! Iznenadna životna dilema - crtanje ili pjevanje - bila je zaključena.
Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Lijepa, nježna, čijoj je pomalo promukloj, seksepilnoj izvedbi veliki majstor eseja pokojni Veselko Tenžera skovao nadahnutu atribuciju "električnog šapata", postat će sinonimom moderne pop-pjevačice s mikrofonom. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku. Anica Zubović, Lola Novaković, Marjana Deržaj, čak i Beti Jurković, Ljiljana Petrović, ubrzo Tereza Kesovija, snažnih školovanih glasova, ili barem s pretenzijama da zvuče tako, prema bel cantu, mogle su bez struje, bez swinga; lakše je bilo zamisliti ih na pozornici opere, operete, mjuzikla, nego s big bandom ili džezističkim triom. Gabi je sve ono drugo: intimnija, delikatnija; distancirana i snena, s pritajenom vatrom. Njezino moderno fraziranje i osjećaj za ritam više su nego očiti, jednako u skladu s prodornim, reskim brassom i toplim štrajhom. K tomu, od samog početka, savršeno precizna tona, brza u studijskoj egzekuciji.
Tijekom 60-ih uspjela je ostvariti jednu od najintenzivnijih produkcija u domaćoj diskografiji, s kojom se iz ženskog tabora mogla mjeriti jedino Lola Novaković i donekle dojučerašnja tinejdžerica Zdenka Vučković. Vrijeme je to kada će njezina ubuduće glavna suparnica Tereza izbivati u Francuskoj tražeći svoje mjesto na međunarodnoj pop-sceni. Gabici su u tome tadašnji suprug Stipica Kalogjera i budući Arsen Dedić te stariji Kalogjera i Ivica Krajač bili najbliži i najvjerniji suradnici. Snimila je sve od mnogobrojnih prepjeva najpopularnijih svjetskih uspješnica (kako je to u nedostatku licenci tražilo gladno tržište) do originalnih autorskih, najčešće festivalskih naslova, kojima je obično bila važan čimbenik u osvajanju nagrada žirija ili publike.
Od spomenutog prvijenca "Ljubav ili šala" iz 1959. do recentne nominacije za najbolju žensku vokalnu izvedbu u konkurenciji diskografske nagrade Porin, za točno 60 godina poslije snimljenu skladbu "Sanjaj jedini" svjedočimo jednoj rijetko bogatoj i uspješnoj karijeri u analima popularne glazbe, ne samo našeg doba i prostora. Njezina sklonost jazzu i talent, kojeg u početku nije bila ni svjesna, zabilježeni su, primjerice, već 1961. izvedbom Gershwinove "A Foggy Day" kao "Maglovit dan" uz glasoviti Zagrebački jazz kvartet na 2. jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu, pa sve do snimka ostvarenih u 2000-tim godinama u pratnji njezina sina Matije, džezističkog pijanističkog virtuoza i njegova dominantnog naraštaja. Karijerna fortuna Gabi Novak, postojane radne temperature, ne zaustavlja se ni do danas, piše Škarica u svojoj "Knjizi o Gabi", a mi ga pitamo što ga je, zapravo, nagnalo da je napiše.
- Prije desetak godina u seriji velikih pjevačkih ličnosti iz 60-ih radio sam i ‘Kronologiju‘ Gabi Novak, koja usput - za razliku od drugih, recimo za Anicu Zubović, Beti Jurković, Zdenku Vučković, Terezu, da spomenem samo ženske vokale - nije tada i izašla. Onda sam kroz rad na prvoj knjizi Tvornice glazbe počeo raditi na Gabinoj i Josipinoj ‘Diskobiografiji‘, izdanjima koja su imala za cilj na jednome mjestu, u tzv. CD boxu, okupiti sve njihove snimke. Bilo je to 2016. Josipina je išla brže, jer je Gabi imala ‘prednost‘ od deset godina i trebalo je više vremena za pronalazak svega sve što je snimila. Osim toga, krajem 2019. prišapnuli su mi da životni Porin ide u ruke Josipe Lisac (Gabi ga je dobila 2006.), pa sam požurio s Josipom. Konačno kroz ljeto 2020. intenzivno sam ovdje na Korčuli dovršavao Gabinu ‘Diskobiografiju‘ opisujući zapravo što imam u rukama: jedinstvenu kolekciju od 258 snimaka raspoređenih na 12 kompaktnih ploča podijeljenih po šest u ‘kutije‘ vol. 1 i vol. 2. Ono što sam opisao postala je ‘Knjiga o Gabi‘ ili ‘soundtrack naših života‘, jer snimke koje datiraju od 1957. do 2020., kada se pojavljuju ‘Diskobiografija vol. 1.‘ i sljedeće 2021. ‘vol. 2‘ Croatia Recordsa, jesu sountrack naših života - objašnjava Škarica.
Je li ga nešto iznenadilo vezano uz Gabi u periodu dok je pisao knjigu?
- Gotovo ništa. Pa bio sam Arsenu i Gabi, zapravo, kućni prijatelj. Ipak, jedno rijetko iznenađenje dočekalo me kad sam u poglavlju ‘o prepjevima‘ (knjiga, kao i sadržaj boxova, podijeljena je na šest poglavlja: 1. film i jazz, 2. festivali, 3. prepjevi, 4. singl i LP ploče, 5. dueti i vokalne suradnje, 6. popevke i popijevke) otkrio preko sveznajućeg ‘discogsa‘ za singl s njemačkim naslovima ‘Telegramm‘ i ‘Die Uhr‘ na etiketi nepoznatog izdavača Supertone objavljen 1959.! I Gabi se iznenadila kad sam je nazvao jer nikad se nitko nije zanimao za tu ploču. Prisjetila se cijele priče i ispravila da je riječ o 1962. kada su ona i Stipica Kalogjera na poziv Robićeva mentora velikog Berta Kaempferta u Zapadnoj Njemačkoj snimili taj singl u produkciji tada vrlo poznatog producenta i vođe orkestra Ralpha Dokina, face nešto poput samog Kaempferta ili Jamesa Lasta. Uglavnom, ploča nije postigla uspjeh, ali ostala je kao suvenir u domu Dedićevih, otkrivena skoro pedeset godina poslije - kroz smijeh govori Škarica, koji nam kratko i jasno opisuje zbog čega publika svih ovih desetljeća Gabi toliko voli i cijeni.
- Jer ona je točno onakva kako na prvi pogled i izgleda: nježna, ljupka, otvorena i jednostavna, glasom i pojavom naprosto je oduvijek osvajala publiku, a to čini na naše zadovoljstvo i sreću, još uvijek i danas - kaže Škarica o Gabi, koja je sa svojim Arsenom ispisala jednu od najljepših ljubavnih priča na ovim prostorima. Sve je počelo 1959. godine, na Zagrebačkom festivalu, na kojem su se upoznali pjevačica i student flaute.
- Arsen je bio tanašan i skroman. Primila sam ga za ruku i kako smo se pogledali, u tom smo trenutku i kliknuli. Odmah sam znala da je to osoba s kojom ću se najdulje družiti u životu. Znala sam da je on negdje moj. I samo smo se počeli družiti. Išao je život, svatko je ušao u svoje brakove, ali viđali smo se sve vrijeme. Taj glazbeni svijet koji sam spomenula značio je i privatno druženje. Odlazili bismo na večere, zajedno gledali San Remo na televiziji. Naš Mario Kinel bio je jedan od rijetkih vlasnika televizora. I danas se sjećam folije preko TV ekrana koja je davala štih boje. Platili smo stolce, donijeli večeru... Nas desetak gledalo je prijenos do 2 ujutro. Nikad neću zaboraviti izvedbu ‘Volare‘ i ljude koji su drugo jutro na ulici pjevali uglas ‘volareee‘. To su bila skromna, ali vrlo upečatljiva vremena i volim ih se sjetiti. Išli smo u kino, kazalište, Saloon, Jabuku, Gradski podrum... Uopće nije bilo bitno s kim, glavno da se ide, da je to ekipa istomišljenika - ispričala je jednom za Jutarnji list Gabi, koja se od svojeg Arsena morala oprostiti 17. kolovoza 2015. godine.
- Mislim da je Arsen otišao diskretno, baš kao što je diskretno i živio. On nikada nije bio nametljiv, pa mi bude zlo kad negdje pročitam kako nas je napustio pjevač, premda sam svjesna da to nitko nije napisao u lošoj namjeri. Jer, Arsen je bio mnogo više od pjevača, on je bio skladatelj, pjesnik, umjetnik... On je bio čovjek stola, rukopisa, pisanja... Nikad nije volio reflektore, a pogotovo se posljednjih godina sklanjao od izlazaka na tzv. red carpet. Lani su mu iz jednog našeg magazina dodijelili nagradu za životno djelo. Kad je Arsen čuo da bi je trebao svečano primiti na red carpetu, samo me pogledao i rekao mi: ‘Ajde, koka, daj to ti‘... Pa sam ja onda umjesto njega otišla na taj događaj i preuzela njegovu nagradu za životno djelo - ispričala je Gabi za Studio te 2015. godine.