- Znan da si bubnjar, humorist, zabavljač, pivač, šansonijer, animator, voditelj, nogometni vratar, livi bek i livo krilo... More li sve to čime se ti baviš stat u dvi-riči - pitao je Milorad Bibić Mosor danas već davne 2010. godine Damira Mihanovića Ćubija.
- Dvorska luda! - odgovorio je Ćubi Bibiću, novinarskoj legendi u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju. Rijetko se danas u nekim novinama više može pročitati toliko komičan intervju. A nitko nas više ni neće znati tako nasmijati jer je “najsmješniji čovjek u Hrvata”, kako su zvali Ćubija, nakon teške zloćudne bolesti preminuo u 59. godini na Novu godinu, a iza ove legende dalmatinskog humora ostala su dvojica sinova i supruga Vernona.
Teško je reći čime se sve bavio Ćubi za života jer ni sam nije znao sve nabrojati.
- Još nisam otkrio sve što imam u glavi. U mene ti je gužva ko u tramvaju za Črnomerec. Takva je gužva da čak i šofer mora voziti stojeći – znao je reći.
Didova kuća
Preminuo je u Splitu jer je htio blagdane provesti s obitelji u gradu za koji je bio vezan većinu svog života, premda porijeklo vuče s otoka Šolte. S posebnom se sjetom sjećao svoga Varoša. Kuće babe i dide u Reićevoj gdje je rođen.
- Na moju veliku žalost, izgubljena je duša ovoga grada. Ljudi su se prominili, a onda se minja sve. Moj lipi Varoš napala je aluminijska stolarija, ožbukane fasade... Teško mi to pada – govorio je Ćubi.
Kad je malo podrastao, sa svojima se prebacija na novu adresu, na Gripe, tamo kraj križanja Vukovarske, nekadašnje Balkanske i Dubrovačke. E onda su tu bili vinogradi. A kad je iša u “Zlate”, tako se zvala OŠ “Zlata Šegvić”, gazija je dobro kroz bušak. Onda tu nije bilo ka danas asfalta. I sića se kako se stalno vraća kod svojih u Varoš, kod babe i dide, nekako ga je vukla ta stara ekipa.
- Moje vrime je bilo vezano uz odlaske na Rivu, Pjacu, Fire. A svakako su to bila drugačija vrimena. Ma evo opet ću reć, ljudi su se otuđili, splitska je duša izgubljena, grad se prominija, ljudi gledaju u ekran, ne gledaju više sebe dobro u zrcalo – rekao je jednom.
Mihanović je karijeru započeo krajem 1980-ih godina kao bubnjar zadarske grupe Forum, a onda je otkrio da zna i pjevati. Glazbenu slavu stekao je 90-ih, u vrijeme cro dance ere, sa svojim hitom “Pumpaj” s albuma “Rješenje za dobro raspoloženje” iz 1998. godine. Pjesma je postala veliki hit na radijskim postajama, a bubnjar se našao u novoj ulozi. Objavio je i albume “Moj ce-de” i “One4Fun By Ćubi”.
Sviličićev film
Ipak, Hrvati će ga se prvenstveno sjećati kao radnika iz Zagore koji ih je nasmijavao u serijama “Jel’ me netko tražio” i “Nad lipom 35” kroz svoje jedinstvene likove poput Nevena i Romana iz tih zabavnih serijala. S Novom TV imao je dugogodišnju suradnju te se pojavio i u brojnim novogodišnjim emisijama, pa i u onoj otprije par dana koja je ispratila 2019. godinu. Sličan lik, uvijek komičan i pomalo simpatično zbunjen, utjelovio je i u filmu “Vjerujem u anđele” redatelja Nikše Sviličića iz 2009. godine s Dolores Lambašom i Vedranom Mlikotom.
Ćubi je bio i kazališni glumac, a na temelju svojih televizijskih uloga zaigrao je i u monodrami “Tko radi, štrajka od gladi”, koju je sam napisao i s kojom je gostovao po cijeloj Hrvatskoj.
Kao osebujni povratnik iz Njemačke, Neven je u humorističnim serijama predstavljao lik malog čovjeka koji se na Ćubiju svojstven i duhovit način osvrtao na svakodnevicu, a on sam i privatno je bio takav čovjek. Uvijek nasmijan i pun dobrih vibracija.
Priznanje za svoju monodramu Mihanović je dobio u ljeto 2010. kada je u Skradinu osvojio Zlatnu murvu, i to u jakoj konkurenciji poput Teatra Gavran. Iako je predstava bila izvođena po cijeloj Hrvatskoj i publike ju je hvalila, ostala je nezamijećena. Ćubi je to pojasnio činjenicom da u predstavi nije bilo trideset mrtvih, a nije ni spolovilo pokazao.
- Da je bilo trideset mrtvih, da sam operirao nešto, ili da sam skupa s Grdovićem ležao na pozornici, ne samo da bih punio stranice, nego bi mi to donijelo i posla – rekao je prije nastupa u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru.
Osim što je bio zabavljač, bio je i veliki fan nogometa te član nogometnog Split Stars tima, estradne sportske ekipe u kojoj je počeo na poziciji vratara, ali nije se tamo dugo zadržao.
- Stavili su me na branku jer su pametno računali: Ćubi je bubnjar, bubnjari su malo ludi, on ka takav, more samo na branku, samo more bit vratar. E, a onda je otkriveno da je Mate Bulić veliki vratar. I ja izgubija misto u momčadi. A onda san počeja trkat, trkat, trkat, trkat... I odma san posta livi bek i livo krilo... To se lipo reče: livi bočni! Rekli su mi: ovo ti je crta od terena, nemoj ni desno ni livo, samo trči. Naprid, nazad, naprid, nazad... Pa su me odma prozvali da san ka Ivica Olić! - ispričao je Ćubi Bibiću.
Humanitarni poriv
Znao je on i voditi razne manifestacije, odazivao se humanitarnima akcijama pa nije ni čudo da su se njegovi prijatelji, poznanici, ali i oni koji su ga voljeli s malih ekrana brzo udružili i pokušali mu pomoći nakon što je Ćubi obznanio kako se bori s teškom neizlječivom bolešću koja mu je iznenada otkrivena u zadnjem stadiju.
Dok se on liječio u KB-u Sestre milosrdnice u Zagrebu, a njegovi brojni kolege i prijatelji pokrenuli su akciju prikupljanja pomoći. Čak se i njegova Split Stars ekipe trebala sastati početkom siječnja i na humanitarno-nogometnom događanju odigrati utakmicu s koje su sredstva trebala biti predana Ćubiju, kao pripomoć prijatelja u ovim teškim trenucima, a sada se od njega opraštaju.
“Počivao u miru i hvala ti na svakom osmjehu i dobroti koju si dijelio uvijek sa svima oko sebe. Nabaci Oliveru koji balun tamo gori i pozdravi ga”, napisao je suigrač i pjevač Tony Cetinski u kratkoj emotivnoj objavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....