Nera Stipičević: ‘Dobra samoća uvijek je bolja od isprazne društvenosti. Ona je luksuz današnjice‘

Nera Stipičević, umjetničkim imenom Freeda Nera Immortelle, u intervjuu je objasnila zašto je samoću odabrala kao temu, kako osjeća teatar i glazbu i što joj znači sloboda u privatnom životu.

Publici predstavljate svoj autorski rad, a najavna pjesma posvećena je važnoj osobi iz privatnog života. O čemu je riječ?

Singl ‘Najveći dar’ najavni je i prvi od dvanaest planiranih objavljenih studijski snimljenih kompozicija zajedničkog naziva ‘Soundtrack of solitude/S.O.S. RANE’, koji bi iduće godine trebao ugledati svoje svjetlo dana. Radi se o glazbenoj podlozi svih dosadašnjih autorskih projekata objavljenih pod mojim novim umjetničkim imenom Freeda Nera Immortelle (podcast La fleur de la solitude, koncertna predstava ‘Cvit samoće’), nastalih zahvaljujući mojoj autentičnosti, kako od mojih najbližih kreativnih suradnika i prijatelja M. Melcher, P. Cvirna, V. Erudaçia i A. Giordani tako od mene same.

Napisana iz zahvalnosti jednoj od najbližih osoba u mojem životu, cilj je pjesme ‘Najveći dar’ pojačati svijest o važnosti međuljudske podrške u našem svakodnevnom životu, koja itekako pridonosi razvoju naše autentičnosti kao polazišnoj osnovi našeg mentalnog zdravlja.

Dobra samoća uvijek je bolja od isprazne društvenosti jer je ionako samo loša zakrpa nekom našem unutarnjem jadu, ali dugotrajan i lojalan prijateljski odnos najsvetiji je odnos koji čovjek može uspostaviti do čovjeka. Prosvijećeni stari Grci i Rimljani prijateljsku su ljubav smatrali najpotpunijom vrstom ljubavi, a prijatelje su doživljavali kao nutarnje proširenje sebe samih. Prijateljski odnos pretpostavljali su bračnom i roditeljskom odnosu jer prijateljstvo nastaje iz slobode i nema ni socijalnu ni pravnu obvezu koja iz njega proistječe. Dimenzija zavjeta vjernosti prijateljstva veže više od krvne vezanosti srodstva, pa i od bračne ljubavi. Tom dubinom vlada nepomućeni spokoj i mir, nema potrebe za žudnjom, snagom ni borbom, samo idila koja ne poznaje oskudicu i u kojoj je svaka strast zadovoljena. Zato je prijateljstvo dublje od ljubavi, a jer je pravo prijateljstvo danas tako rijetko, pjesma ‘Najveći dar’ posveta je tom najuzvišenijem međuljudskom odnosu koji krasi najveći dar - prijateljska podrška.

Nera Stipičević

Bojan Zibar

Što ste željeli poručiti svoj autorskom glazbom?

Osnovna je poruka moje glazbe da se ona uvijek nalazi unutar nas i da ju svatko ima te da samo treba pronaći svoj način da je se izrazi. Drugi naziv za našu glazbu je ‘naša priča’. Nemamo svi direktne alate da svoju priču izrazimo glazbom, ali zato, ako se otvorimo i ispričamo je pravim ljudima, ona može postati i glazba za nečije uši. Skraćenim jezikom, svaka prava umjetnost za mene je prava ako je iskrena. Ne mjeri se kvaliteta umjetnosti brojem klikova, eurima ili pratiteljima, nego autentičnošću i iskrenošću autorova ‘glasa’, koji je danas sve rjeđi zbog kolektivnog straha da se nećemo uklopiti.

Govorili ste i o problemu samoće, koju smatrate jednim od najvećih problema današnjice. Koja su vaša iskustva i što ste iz svega naučila?

Samoću doživljavam kao luksuz današnjice, svima je dostupna, ali tako se malo ljudi druži s njom. I da, kažem ‘druži’ jer sam ju ja posljednjih godina, nakon što sam si dopustila, upoznala kao svoju najbolju prijateljicu, koja me je i upoznala sa samom sobom. Ljudi brkaju pojam samoće i usamljenosti. Usamljenost je samo njezina prva faza i zapravo nje se najviše bojimo, jer je bolna i jer nas razdvaja od mnogih stvari na koje smo navezani. Moje priče kroz koncertnu predstavu, glazbu, podcast i odjeću samo su odraz njezina utjecaja na moj život. Samoća je voda mojoj kreativnosti, zemlja mojoj kreaciji. U samoći se susrećemo sa svojim najdubljim strahovima i čežnjama i, ako želimo, samoća nas resetira na postavke s kojima smo došli na ovaj svijet, dok tom istom nismo još dopustili da nas preoblikuje. Nadam se da će moje pozitivno iskustvo samoće barem nekolicinu potaknuti da se usude krenuti na svoje putovanje samoće.

Nera Stipičević

Lucija Ocko/Cropix

Kazalište je nešto što vas vrlo inspirira. Što je to posebno u teatru?

Opet ću reći - istina, ali ponajviše ona sadašnjeg trenutka. Za razliku od kamere, na pozornici kao izvođač se ne možeš sakriti, sve se vidi. Imam osjećaj da je to danas jedno od rijetkih mjesta gdje ljudi mogu biti ljudi. Kazalište je kolektivni čin koji nekako dostojanstveno nosi svoje boje, sviđa mi se njegova prošlost, a radujem se njegovoj budućnosti. Mislim da ima veliku ulogu u našem društvu, samo strahujem da je nas koji u nju vjeruju premalo. Iako pričam o samoći, ona je za veća djela samo startna pozicija koja formira autentičnost priče. Koliko ste iskreni od početka toliko vaše djelo nalazi iskrenije i kompatibilnije suradnike koji će ga s vama kreirati. Pričam o ‘Cvitu samoće’, ali i o cviću samoće, o cvitu samoće koji više nije sam nakon što se razotkrije. Tada se događa prepoznavanje, kada se otvorimo. To ja osjećam u kazalištu, prepoznavanje. Kako ono s kolegama tako i s publikom. Događa se jedan paralelni svijet u kojem mi režiramo. Sviđa mi se vjerovati da sami ispisujemo svoju priču, odnosno naša Duša.

Kako zamišljate svoj rad, karijeru u budućnosti? O čemu sanjarite?

Presretna sam što sam se usudila ići stazom samoće prema svojoj autentičnosti, kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu. Nije bilo lako, ali već se višestruko isplatilo i tim putem mislim i nastaviti. Ne mislim na samoću, nego na autentičan život. Veseli me učiti o sebi kroz svoj rad i ljudske odnose. Onaj tko sa mnom surađuje već sada ima jasnoću moga smjera, pa je svima lakše. Radujem se novim suradnicima koji će, uz moje postojeće, doprinijeti mojem rastu u nekim umjetničkim sferama u kojima nisam imala priliku previše raditi, poput filma. Sanjam ja o mnogo toga, ali ipak bih radije da svjedočite mojim snovima kada se ostvare kako se ne bi prerano raspršili u svojim visinama.

Nera Stipičević

Instagram/nera stipicevic

Okušala ste se u gotovo svim glazbenim formama, no koja je vama najbliža?

Rekla bih ova koju sama gradim od nule. Ona koja u sebi nosi moju priču, ona koja dolazi iz moje duše, iz moje istine i s kojom ne ulazim ni u kakav kompromis. Moja glazba je moja organska potreba, a kako vrijeme prolazi, polako otkrivam što je sve u njoj satkano. Moj prvi i jedini album zove se ‘Nera’, ovaj se zove obrnuto, ‘Rane’, jer izranja iz jedne potpuno druge pozicije, one unutarnje. Kad je nastajao prvi album, bila sam premlada za ove današnje dimenzije, ali nije mi žao, svaki korak mog života ima svoje zašto.

Kako živite danas, nakon pandemijskog razdoblja? Što vam posebno zaokuplja svakodnevicu, što vas veseli?

Sada uistinu uživam u svojoj svakodnevici, u kojoj nema trenutka dosade. Rad u Komediji sa svojim kolegama i FNI Timom na FNI platformi i novim projektima veseli me kao malo dijete.