Nikša Bratoš: Naš plan za vraćanje industrije zabave u stanje prije pandemije

"Nove su preporuke stupile na snagu kad su neki koncerti već organizirani po starim pravilima. Organizatore je to sve zateklo usred procesa"

Novi model po kojem su za ulazak na koncerte i slična velika događanja potrebne covid potvrde ili negativan test na koronavirus u načelu je dobar, ali i dalje u nekim pogledima manjkav, smatra Nikša Bratoš, skladatelj i predsjednik Hrvatske glazbene unije.

Ta je udruga bila među onima koji su i direktno sudjelovali u stvaranju novih pravila, koja nakon godine i pol gotovo potpune nemogućnosti rada pretendiraju vratiti industriju zabave u normalu. - Za dobar dio mjera smo se konzultirali s Ministarstvom kulture i Stožerom, no dogodilo se da je jedan dio tih preporuka izmijenjen - kaže Bratoš.

18 mjeseci bez plaće

U čemu je problem? - Nove su preporuke stupile na snagu u trenutku kada su neki koncerti već organizirani po starim pravilima. Prije su, primjerice, bili dopušteni koncerti i sa sjedećim mjestima i sa stajanjem, uz poštivanje distance i potrebne kvadrature po osobi. Sad, po novim mjerama, dopuštena su samo sjedeća mjesta. Organizatore je to sve zateklo usred procesa, negdje između.

Ako se sada odluče ipak primijeniti nova pravila, dio ljudi im neće moći doći na koncerte. Takva se događanja planiraju mjesecima unaprijed, zbog čega smo mi tražili period prilagodbe od, primjerice, mjesec dana - kaže i dodaje kako bi smatrao dobrim rješenjem da su se covid potvrde za događanja uvele od, recimo, 1. rujna.

Neadekvatnima smatra i reakciju institucija koje zapravo nisu ni sudjelovale u stvaranju novih pravila, niti su direktno nadležne baviti se industrijom zabave i glazbe. Konkretno, govori o slučaju u kojem je ministrica turizma poslala dopis lokalnim turističkim zajednicama u kojemu apelira da otkažu sve ribarske fešte, festivale, koncerte, druge zabave... - Neprimjereno je da se miješa u resor koji nije njen!

Ne mogu zamisliti da, primjerice, ministrica kulture traži otkazivanje turističkih aranžmana. Kada govorimo o turizmu, i tu smo već preživjeli veliku štetu i svima bi trebalo biti u interesu da se stvari u kontroliranim uvjetima vrate na staro. No prečesto ne postoji razumijevanje za to. Nek si netko od državnih službenika zamisli 18 mjeseci bez posla i plaće - oštro poručuje Bratoš.

Veliki testni koncerti

Ukazuje na to da koncerti često uvelike ovise o tumačenju lokalnih Stožera. Razumljivo je, govori, da je cilj lokalnih institucija zaštititi svoju turističku sezonu, spriječiti veliko širenje zaraze. - No nikad se nije dokazalo da se zaraza doista širi na koncertima. U Puli nisu dozvolili koncert Josipe Lisac, koji se trebao održati sa smanjenim kapacitetom i razmakom među ljudima. Pa, svi znaju da publika Josipe Lisac nije takva da na koncertima divlja - kaže.

U inozemstvu su se, dodaje, održali brojni veliki testni koncerti, čak i u zatvorenom prostoru. I sve je prošlo bez žarišta širenja zaraze. - S druge strane imate utakmice, gledanja utakmica na kojima nema nikakvih ograničenja. Mjerila su nejednaka, nekima se gleda kroz prste, a neke se ograničava. Jasno je da virus treba pobijediti, no ako se protiv njega bori samo jedna branša, to onda nije dobro - smatra naš sugovornik.

Osvrćemo se i na generalnu potporu Ministarstva kulture glazbenicima tijekom cijelog ovog perioda, otkada je koronavirusa. - Tu smo našli pruženu ruku Ministarstva kulture - kaže Bratoš. Potpore su dobivali svi koji su ih tražili, a koji su ispunjavali uvjete; imaju status samostalnih umjetnika, članovi su glazbenih udruga, te se bave isključivo glazbom. - Po tome pitanju doista nemam nikakvih prigovora - govori.

Nedavno se u javnosti pokrenula i velika rasprava o raspodjeli novca među diskografima i izvođačima. Bratoš je i tu zauzeo vrlo jasan stav, koji ne ide niz dlaku diskografima. Po njemu, stvari bi trebale funkcionirati nešto drugačije. - Prije svega je važno objasniti da se autorska prava svake snimke dijele na tri dijela: autorska, izvođačka i prava diskografa.

Svaki put kad se neka pjesma ili skladba streama ili pusti na radiju, ta se usluga plaća i naknada ide nositeljima prava. Autorska prava naplaćuje autorska organizacija za kolektivnu zaštitu. I tako treba. Ono što po meni tu ne valja u procesu podjele jest to da diskografi naplaćuju diskografska, ali i izvođačka prava, a onda tek dio tih prava, nakon odbitka svojih troškova, isplaćuju glazbenicima. Po tom se putu izgubi dosta izvođačkog novca - kaže.

Istup Tončija Huljića

Brojne izdavačke kuće, govori, ne pokriju sve što bi trebali u ugovorima koje sklapaju s glazbenicima, što je jedan od razloga zbog kojih i može doći do takvih propusta.

"Druga diskografska prevara" odnosi se na troškove snimanja i umnožavanja snimke. Diskografi često troškove snimanja naplaćuju izvođačima, odbijajući od njihovih izvođačkih honorara.

Pa, troškovi ulaganja trebaju biti diskografovi troškovi! Izvođači zaslužuju svoj dio zarade, s čime se predstavnici diskografske branše ne slažu. Izgovaraju neistine u medijima, uzeo bih za primjer nedavni istup Tončija Huljića. On izvođače naziva podizvođačima, parketarima. U njegovoj priči o hotelu, investitoru, arhitektu i parketaru, tumači kako je on arhitekt.

A u toj je priči zaboravio da arhitekt nema nikakvih dodatnih prava nakon završetka posla, a on kao autor pjesme uvijek ima prava. Ono što hoću reći jest da diskografi zadržavaju dio naknada koji im ne pripadaju te nastoje zadržati što više zarade, i to tuđe - kaže Bratoš.

Naš sugovornik, nadalje, upućuje na to da treba pogledati financijska izvješća velikih diskografskih kuća. - Vidimo da dobar dio njih ukupno za prava isplati šest do sedam posto prihoda. Što je vrlo čudno, jer svaka snimka ima izvođača, a uobičajeni izvođački ugovori su na 20-25 posto. Prevelik postotak jednostavno nestaje - priča, te dalje nastavlja:

- Često je slučaj da izvođačima daju i stare ugovore, koji su nekada imali smisla, ali u današnjem dobu ne drže vodu. - Izvođači su prije pristajali na plaćanje određenih troškova. Ljudi su na to pristajali dok je postojala komadna prodaja izdanja, CD-ova.Tad su se prava dijelila: prvo 8 posto autorima, a ostatak na tri dijela: 30 posto je išlo izvođaču, 30 posto diskografu, a cca 30 posto je odlazilo na trošak proizvodnje nosača zvuka (CD, ploče, kasete).

Glazbenici u Britaniji

Dakle, diskograf i izvođač su imali podjednako. Danas tog troška proizvodnje svakog pojedinog primjerka više nema, pa bi se naknade opet trebale dijeliti pola-pola - govori. Uostalom tako se i dijele za sve druge oblike licenciranja (radio, tv).Ljude koji sviraju i pjevaju - samo njih čujemo i logično je da svatko od njih dobije svoj dio. Ako je na pozornici bilo 50 ljudi, svatko od njih treba dobiti 1/50 izvođačkih prava.To pokušava zaštititi i europska direktiva - kaže nam, dalje, predsjednik Hrvatske glazbene unije.

Ta ista direktiva želi i zaštititi kreativce od velikih kompanija. - U Britaniji se tako okupilo 150 najvećih glazbenika, među kojima su biti Katy Perry, McCartney, Led Zeppelin... Traže zakonsku regulativu i uvođenje novih pravila, a ne održavanje onih iz analognog doba. Oni su pisali britanskom parlamentu.

Glazbenici u Hrvatskoj nisu tako dobro organizirani, ima ih 9000 u više raznih udruga. A diskografa je u Hrvatskoj nekoliko desetaka, pa se oni puno lakše organiziraju. Ono što hoću reći: glazbenici su u lošoj pregovaračkoj poziciji. Ukoliko se neke stvari ne reguliraju, glazbenici više neće tražiti diskografe, što brojni rade i već danas.

Ne obrušavam se na sve, uvijek ima fer izdavača koji su, primjerice, po pojavi streamig servisa raskinuli ugovore s izvođačima pa napravili nove jer su se promijenila pravila igre. No ima i onih koji će sve do kraja iskorištavati - zaključuje Nikša Bratoš.