KAZALIŠNI DOGAĐAJ

Nova predstava najvećih asova: ‘Igrajući ljubavni trokut, zavoljeli smo se još više’

Prvaci zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta pojavit će se zajedno u predstavi ‘Kad svijeće dogore’
 Marko Todorov/Cropix

Evo konačno jednog pisca na kazališnoj pozornici koji je praznik za dušu. Sándor Márai, uz sunarodnjaka Belu Hamvasa, nije tek, što se dosadno veli, “kanonski mađarski pisac”. Márai je Mađarska rapsodija.

Muzikalan pisac

Njegovu je literaturu nemoguće točno opisati, lakše ju je objasniti kroz glazbenu usporedbu, a prilična je ona s kompozicijom sunarodnjaka mu Franza Liszta, gdje je tečna cjelina puna različitih vrijednosti. Márai je i bio sklon gledanju svijeta kroz glazbenu partituru, vjerovao je da je razumijevanje glazbe vještina emotivnih, pa je i jedan svoj naslov nazvao po najčuvenijoj Vivaldijevoj kompoziciji.

U Hrvatskoj je prevedeno više njegovih proza, a dosad je njegov naslov u hrvatskom kazališnom prostoru adaptiran samo jednom, ali ne samostalno nego u Eurokazovu triptihu “Bife Titanik” prema Ivi Andriću, Sándoru Máraiju (“Ljubavnik u Bolzanu”) i Sørenu Kierkegaardu.

image
Marko Todorov/Cropix

Pisao o Hrvatskoj

Sándor Márai rođen je 1900. u plemenitaškoj obitelji u Košicama, današnjoj Slovačkoj. Živio je u Beču i Budimpešti, a 1948. pobjegao je pred komunističkom diktaturom, koristeći kongres književnika u Švicarskoj, u Italiji, pa u SAD-u. Život je skončao samoubojstvom u 89. godini.

U svojim knjigama Hamvas je spominjao i Hrvatsku gdje je Dubrovnik mjesto radnje romana “Otok”, dok je Opatiji posvetio mali sentimentalan zapis u kojem kaže da je voli više nego francusku rivijeru. Márai o hrvatskim gradovima piše kao o svojima, što bi bila naslijeđena posljedica starih mađarsko-hrvatskih odnosa.

Teatar Erato, koji je uz HNK Zagreb producent predstave, i redatelj Branka Ivanda, znali su da se kod prvog samostalnog kazališnog uprizorenja Máraija neće moći kockati s kojekakvom podjelom koja bi udahnula riječ mađarskog pisca.

Zato je redatelj odlučio da će u predstavi “Kad svijeće dogore” igrati prvakinja i nacionalni prvaci zagrebačkog HNK Zrinka Cvitešić, Siniša Popović i Goran Grgić. Premijera je 27. ožujka u HNK, a najavljena su i gostovanja po Šibeniku, Dubrovniku, Umagu, Puli i Rijeci. Tako u Šibeniku lokalne vijesti pomalo rezignirano najavljuju da će tek nešto više od 40 sretnika dobiti ulaznice za predstavu, naravno, zbog covid-sjedenja.

image
Marko Todorov/Cropix

Suštinska pitanja

Predstava “Kad svijeće dogore” radi se prema adaptaciji Máraijeva romana koju je napravio Christopher Hampton za predstavu na West Endu s Jeremyjem Ironsom. Márai će mnogo toga donijeti na naše pozornice, svjestan je toga i Siniša Popović.

- Najveća je vrijednost Máraijeva rukopisa ta što nas upućuje na suštinska pitanja o smislu i svrsi života, a u Hamptonovoj sjajnoj dramatizaciji, kroz trilerski napeti dijalog dvojice najbližih prijatelja koji se ponovno susreću nakon 31 godine. U tom dijalogu otkrivamo razloge njihove dugogodišnje razdvojenosti i sukobe u pristupu tumačenja pojmova prijateljstva, časti, vjernosti i izdaje. Dakle radi se o svevremenskim temama koje su same po sebi suštinska vrijednost - govori Siniša Popović.

‘Kad svijeće dogore’ govori o ljubavnom trokutu. Priča počinje sjećanjima umirovljenoga generala Henrika (Siniša Popović) na ljubav, Krisztinu (Zrinka Cvitešić) i prijateljstvo svog života, Konrada (Goran Grgić).

- Henrik i Konrad kroz sjećanja dolaze do zaključka da svatko upropasti svoj život onako kako najbolje zna. A probe u uvjetima pandemije i potresa nama su, suprotno okolnostima kojima smo bili izloženi, prošle izuzetno ugodno, u jednom gotovo familijarno bliskom ozračju - opisuje radnu atmosferu Siniša Popović.

Zrinka Cvitešić nagrađena je nagradom Laurence Olivier za nastup u mjuziklu “Once” na West Endu, no velika joj je čast suradnja s Grgićem i Popovićem.

- Divno je dobiti priliku u kojoj svojim skromnim prisustvom možeš tiho i ponizno reći “hvala” dvojici bardova Hrvatskog narodnog kazališta, Siniši i Goranu, na odgoju i školi. Divno je biti u prilici slušati i gledati kako živi jedna velika drama jednog velikog pisca, koji je dvojici glumaca podario jedne od najljepših uloga ovog stoljeća.

image
Marko Todorov/Cropix

Čast mi je što sam malim dijelom dio ovog velikog teksta, velikih glumaca i velikog režisera - rekla je glumica koja je s redateljem Ivandom surađivala u filmovima “Konjanik” i “Lea i Darija”. Kakav je Branko Ivanda kao kazališni redatelj, pitamo je.

- A Branko, ah, on je Branko. On je zaslužan za cijeli moj umjetnički život jer mi je, na samom početku, radeći sa mnom u mojem prvom filmu, njegovom “Konjaniku”, pokazao kroz sebe kakve ljude i kakvu ljubav može ovaj naš posao sa sobom donijeti. Donijeti i ostaviti ih tebi u životu, evo već skoro 20 godina. U ovim teškim i nemirnim vremenima ova drama donosi svima nam potreban mir - reći će o naslovu Sándora Máraija.

I Goran Grgić imao je zadovoljstvo raditi s Brankom Ivandom u filmovima “Konjanik” i “Lea i Darija”. No, tek su se sada, tijekom stvaranja ove predstave, ali i druženja i razgovora koji su trajali često i dulje od formalnih proba, bolje upoznali. Reći će da je Ivanda izuzetna osobnost i redatelj istančanog osjećaja za lijepo. Umjetnik originalnog izričaja, širokih interesa, ali i čovjek koji zrači izuzetno pozitivnom energijom.

- Kad je riječ o Máraiju, svakako je uzbuđujuće čitati ga, ali i glumački se prepustiti njegovim razmišljanjima, temama i opsesijama. Bio je dugo prešućivan i u svojoj domovini Mađarskoj, iz koje je emigrirao zbog čvrstih političkih stavova, ali je svakako pisac koji zaslužuje širu popularnost. Bilo bi mi zanimljivo pročitati i drame koje je pisao za kazalište, ali nisam siguran da su prevedene - upozorava Grgić.

Stvarna lica

Je li ljubav između muškarca i žene vrijedna izdaje prijateljstva, pitanje je koje postavlja naslov “Kad svijeće dogore”.

- Teško da bilo koja izdaja može biti opravdana, no međuljudski odnosi su kompleksni i svatko traži i vjeruje u svoju istinu. Tako je i s našim karakterima u drami. Moram citirati rečenice koje u našoj izvedbi izgovara moj lik, da bi se dobio dojam kakva elementarna pitanja ispisuje Márai.

Dakle, moj Konrad izgovori: “Ne misliš li da je ideja vjernosti grozno sebična? Jel’ dokazujemo svoju ljubav zahtijevajući vjernost? Što ako je naša ljubav ne učini sretnom, ako naša partnerica to smatra zatvorom. Što nam tad daje pravo da očekujemo vjernost? Što?”. Svakako, za zamisliti se.

Često se dogodi da se igrajući suparnike, sukobljene karaktere ili oponente, razvije veća kolegijalna povezanost. Ponekad se scensko prijateljstvo pretoči i u realni život. Mi smo već dugo godina u istom ansamblu i puno toga smo odigrali zajedno, no ova radna oaza koju su stvorili Branko kao redatelj i Lidija Ivanda kao samozatajna producentica predstave, omogućili su i Zrinki, Siniši i meni da se još bolje upoznamo i, usuđujem se reći, još više glumački zavolimo - kaže nacionalni prvak Grgić.

Sándor Márai je pisac koji je u stvarnosti skončao život samoubojstvom i određeni pesimizam se u njegovoj literaturi i osjeća.

- Prepoznaje se ogorčenje tadašnjom sudbinom njegove domovine, njegova svijeta koji nestaje, ali i vidljive emigrantske usamljenosti i egzistencijalne ugroženosti. Uzbudljivo je otkrivati tijek njegovih misli i pronalaziti način kako oživjeti lica koja su, čini se, satkana od njegovih sjećanja na realne osobe. Nadam se da ćemo uspješno prikazati lica koja već dugo nisu s nama, ali usuđujem se reći, puno dublje osjećaju trenutak u kojem su živjeli - razmišlja Grgić.

Kako je živjeti izvanjske, zajedničke i aktualne traume i istovremeno igrati nečiju unutarnju emotivnu traumu?

- Ovo je pitanje koje zahtijeva puno dublju analizu vremena u kojem živimo. Istina je, dostupne su nam informacije o beskrajnim nepravdama, tragičnim sudbinama i katastrofama koje nas okružuju. No, iskreno mislim da je licemjerno dokazivati ili prikazivati svoju empatiju za globalne nepravde o kojima smo saznali iz medija, a zanemarivati probleme koje živimo.

Puno je djelotvornije urediti mikrokozmos koji nas okružuje, nego brinuti o globalnoj teoriji raznoraznih urota. Sve je to već izgovoreno i napisano. Pa s pravom mogu opet citirati Máraija: “Čitati na život i smrt, jer je to najveći dar čovjeku” - rekao je Grgić.

image
Marko Todorov/Cropix

Duda u publici

Sándor Márai je u “Knjizi o travama” vrlo duhovito pisao o kazalištu: “U kazalištu sjede djeca. Djeca, štoviše, dojenčad. Digne se željezna zavjesa, svjetlo reflektora zabljesne na crvenom baršunu, a u tom trenutku u gledalištu tisuću dojenčadi sjedi širom otvorenih usta iščekujući čudo.

Nekoliko trenutaka prije, u svojim privatnim životima, bili su ozbiljni doktori, razboriti odvjetnici, marljivi i obrazovani profesori, promišljeni odrasli odgovornog razmišljanja. Ali kad sjednu u gledalište, sitna su svjetina u gigantskoj dječjoj sobi. Tisuću dojenčadi iščekuje dudu. No ako na pet minuta ne dobiju dudu, počnu se meškoljiti, kašljati, zijevati, zanovijetati i bučno prosvjedovati”.

Siniša Popović nije sklon današnju kazališnu publiku gledati kroz prigovor za infantilnost koja nastupi kada se na pozornici ne odvijaju stvari onako kako je “dojenčad” očekivala.

- Bez publike kazalište ne bi ni postojalo. Osobno ne zamišljam publiku baš kao dojenčad koja iščekuje dudu, ali uvijek sam je smatrao nekom vrstom scenskog partnera jer ono što radimo ostvaruje se u suigri i s njom. U svakom slučaju ne očekujem da će ovom prigodom bučno prosvjedovati - duhovito će glumac koji bi publici od istog pisca preporučio da čitaju još roman “Judit”, a zatim i sve ostalo.

Kao u filmovima “Pijanist” i “Plinski svjetlo” i Máraijevu romanu “Kad svijeće dogore” pojavljuje motiv Chopinove glazbe. Márai se kreće u nasljeđu potištenosti srednje Europe, u kojem je Chopin važan protagonist.

Chopin u komadu

- “Glazba pobuđuje najdublje emocije kod onih koji su osjećajni.” Tako glasi jedna od rečenica koju moj lik Henrik upućuje Konradu, čiji je tajanstveni osjećaj za glazbu, a pogotovo Chopinovu, uzburkao neke strasti, a strast je kod Máraija razorna sila koja vlada i hara svijetom, ne očekuje odgovor od onih koje će dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za površne ljudske osjećaje. Daje sve i traži sve - zaključuje Siniša Popović.

Prvaci zagrebačkog HNK pojavit će se zajedno u predstavi ‘Kad svijeće dogore’ koja je prvo samostalno uprizorenje na hrvatskim kazališnim daskama genijalnog mađarskog pisca Sándora Máraija. Redatelj i koproducent je filmski i TV režiser Branko Ivanda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. prosinac 2024 01:48