U našim kinima još nije igrao “Deveti krug” Francea Štiglica prema scenariju Zore Dirnbach, u produkciji zagrebačkog Jadran filma, ali mu je najbolja reklama bila to što se doznalo da je primljen u službeni program canneskog festivala: nije to bila mala stvar, jer su se natjecali i “Slatki život” Federica Fellinija, “Djevičanski izvor” Ingmara Bergmana, “Avantura” Michelangela Antonionija, “Balada o vojniku” Grigorija Čuhraja, “Nikad nedjeljom” Julesa Dassina i mnogi drugi.
Domaći su mediji izvještavali s te, tada još ne tako glamurozne filmske smotre, a posebna pozornost bila je usmjerena na 16-godišnju beogradsku gimnazijalku koja je igrala glavnu ulogu, mlade Židovke Ruth Alkalaj: nju je pod roditeljskom prisilom morao oženiti student Ivo (debitantski nastup Borisa Dvornika) kako bi je spasio rasnih zakona u NDH. Dušica Žegarac tako se prvi (a valjda i posljednji) put pojavila u Cannesu, naši su je fotoreporteri snimali dok isprobava mokasinke u jednom od tamošnjih skupih dućana, kako šeta Croisetteom, promovira svoj film i još koješta.
Poslije je čula govorkanja da je bila u konkurenciji za Zlatnu palmu (podijelile su je Jeanne Moreau i Melina Mercouri), ali su procijenili da je previše mlada za tako visoko priznanje. Postala je zvijezda, a da je u nas nitko nije vidio na velikom ekranu. Pulska arena još ju je više impresionirala, tako veliko gledalište nikad nije vidjela, a i ljudi su bili puno prisniji nego u inozemstvu. “Deveti krug” dobio je šest Zlatnih arena, a jednu od njih i Dušica, za najbolju žensku ulogu.
Glumački debi
Najzaslužniji za otkriće mlade glumice bio je Krešo Golik, prvi asistent režije, tada na pomoćnim poslovima u kinematografiji zbog jednog političkog kiksa. On je godinu dana ranije bio u Beogradu i zapazio tamnokosu 15-godišnjakinju koja se upravo vraćala s probe školskog orkestra (svirala je harmoniku) i pitao je bi li nastupila u filmu. Tinejdžerica je bila sumnjičava, dala mu je adresu i poručila da razgovara s njezinim roditeljima. Oni su procijenili da je ponuda ozbiljna pa je Dušica otputovala u Zagreb s grupom mladih talenata, među kojima je bila i Beba Lončar (tada se još potpisivala kao Desanka). Potonja je dobila drugu glavnu ulogu (Ivine djevojke), a Dušica onu najvažniju - Ruth Alkalaj. Budući da se bez ikakvih glumačkih iskustava snašla na setu: slično kao i mlada Špela Rozin, odmah je procijenila da je direktor fotografije (ugledni Ivan Marinček) za nju najvažnija osoba i da pozornost treba usmjeriti prema kameri, a ne uputama redatelja.
Glumački debi poremetio joj je životne planove. Htjela je studirati medicinu i postati liječnica, a možda i dirigentica (ipak je od prvog honorara kupila klavir), no sada je sve izgledalo drukčije. U sljedeće dvije godine snimila je dva filma (jedan od njih bio je i danas vrlo popularni “Saša” s Radom Markovićem), i onda ipak 1962. upisala glumu na beogradskoj Kazališnoj akademiji. Za nju je to bio radikalni preokret, rekla je sebi da sad mora upoznati pravi život, dotad je stanovala na Dedinju, ali nije bila dio beogradske “zlatne mladeži”, njezini su roditelji imali partizansko zaleđe (neko su vrijeme proveli i na Golom otoku) i stan su dobili zamjenom, a Dušica je umjesto da redovno pohađa fakultet, počela obilaziti kavane na periferiji i družiti se s polusvijetom, za koji prije nije ni znala da postoji.
Prve dvije godine nije ni smjela glumiti na filmu, nego se pomirila s time da su je svi zaboravili (ipak je 1964. dobila glavnu ulogu u jednom zapaženom bugarskom ratnom filmu), no kad se nakon završetka studija pojavila u manjoj ulozi u filmu “Tople godine” (1966.), teško ju je bilo prepoznati: bila je erotski izazovna, nikakva dama, nego žena koja je svoja iskustva skupila najvjerojatnije na nimalo lijep način.
Živojin Pavlović, prvak crnog vala, angažirao ju je za “Buđenje pacova” (1967.), i opet nije glumila naivku, nego fatalnu ženu koja pokrade glavnog junaka (Slobodan Perović), a slične role imala je i u filmovima “Nemirni” Kokana Rakonjca (1967,) i “Podne” Puriše Đorđevića (1968,). Pavlović je napisao scenarij za film “Opklada”, koji je 1971. realizirao Zdravko Randić, inače najzaposleniji pomoćnik režije u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji, ali su se natezali oko podjele glavne uloge. Randić je htio Dušicu, no Pavlović je tvrdio da njoj odgovaraju likovi urbanih žena, a ne seljanki. Naposljetku je bilo po Randićevom, tako je ona ponovno nastupila s Borisom Dvornikom kao partnerom, vozačem kamiona zbog kojeg ona prevari muža mlinara (Pavle Vuisić), a povrh svega okrunjena je drugom Zlatnom arenom. Pavlović se ispričao i poslije joj povjerio glavnu ulogu u televizijskoj seriji “Pesma” (1975.) prema Oskaru Daviču, uz Ljubu Tadića i Radu Šerbedžiju, ali je ovaj put ipak bilo po njegovu, glumila je zavodnicu koja ljubaka sa starijim pjesnikom i mladim revolucionarom.
Odbijanje uloga
Tih godina bila je izbirljiva po izboru uloga, producent Nikola Popović zvao ju je da navrat-nanos dođe na snimanje spektakla “Sutjeska” (1973.), no ona je zamolila da joj prije toga pošalje scenarij. Nije ga dobila pa su umjesto nje zvali Ružicu Sokić, sasvim drukčiji tip glumice. Popović ju je nakon toga ponovno zvao u zadnji čas na snimanje “Pada Italije” (1981.), ona je tražila barem razgovor s Lordanom Zafranovićem, s kojim je snimala “Okupaciju u 26 slika” (1978.), ali joj ni to nije bilo omogućeno. Kad se napokon našla s Popovićem na snimanju jednog drugog ratnog spektakla, “13. jul” (1982.), on se ponašao kao da se ništa od toga nije dogodilo.
Sedamdesete su za nju bile posebno uzbudljive. Naime, početkom desetljeća vjenčala se za Portugalca Pedra Francisca de Pina Massana Amorima, koji je studirao u Beogradu, jer je htio izbjeći vojnu obvezu u domovini (mladiće se bez obzira na utjecaj i veze slalo na ratište u Angolu). Ljubav ih je isprva zaslijepila, on ju je pratio na snimanja, nije mu smetalo što mu je žena zvijezda a on anonimac, ni njoj nije bilo teško otići za njim u Portugal i upoznati njegove dosta konzervativne i bogate roditelje, rodilo im se dvoje djece, no u tim stalnim putovanjima između Lisabona i Beograda brak se počeo raspadati.
Ona je zatražila razvod, no djeca su trebala ostati u Portugalu, na što nikako nije htjela pristati. Sudski proces trajao je punih sedam godina, Dušica je napokon dobila skrb nad sinom i kćeri, ali je bila vrlo tolerantna prema mužu, slala ih je u Lisabon kad god im se to prohtjelo, a pogotovo devedesetih, kad u Srbiji nije baš bilo lako opstati. Kći Tatjana danas živi u Madridu, studirala je filozofiju i magistrirala na Andriću, a sin Francisco završio je informatiku i odabrao Ameriku kao svoje boravište.
Ekstravagantni likovi
Dušica je imala još zanimljivih uloga, no više nije bila vamp koji je golicao medije. Dobro se snalazila u ekstravagantnim likovima, igrala je vješticu u paklu u filmu Veljka Bulajića “Čovjek koga treba ubiti” (1979.), a u “Posebnom tretmanu” Gorana Paskaljevića (1980.) bila je alkoholičarka koja se uključi u pobunu protiv liječnika (Ljuba Tadić). Za njega je dobila treću Zlatnu arenu (za sporednu ulogu), no zanimljivo je da je taj film prije toga bio u službenom programu Cannesa, gdje je član žirija Bulajić uspio izboriti Zlatnu palmu za sporednu ulogu Mileni Dravić.
Nekako se čini da je pulski žiri bio pravedniji, iako je najbolju žensku sporednu ulogu u “Posebnom tretmanu” ipak ostvarila Radmila Živković i nije dobila nikakvo priznanje. Iz tog razdoblja još se pamti njezin nastup u triler-hororu “Variola Vera” Gorana Markovića (1982.) u kojem je glumila - doktoricu Marković. Već prije toga se pretplatila na uloge majki i supruga, što znači uglavnom sporedne role, iako su filmovi u kojima je nastupala katkad bilo vrlo popularni, na primjer “Dečko koji obećava” Miše Radivojevića (1981.), a neki su bili zapaženi zbog erotskih scena (“Aloa - praznik kurvi” Lordana Zafranovića iz 1988.) u kojima ona dakako nije nastupala.
Bila je žestoki protivnik Miloševićeva režima kad smo razgovarali u Puli u povodu 60. godišnjice festivala. Kad sam joj govorio da sam bio zgrožen kakva je bijeda vladala u Beogradu devedesetih, ona je odgovorila da bi vinovnike tog stanja kaznila na sljedeći način: Slobodana Miloševića i Miru Marković stjerala bi u mali stan, oduzela im penziju i natjerala ih da se svaki dan voze autobusom i trpe šikaniranje putnika, a njihov sin Marko morao bi prodavati parfeme na buvljaku.
Kako su joj se uloge prorjeđivale - posljednji važniji angažman bio je onaj u hororu “T. T. sindrom” Dejana Zečevića iz 2002., no u “Državi mrtvih”, nezavršenom filmu Živojina Pavlovića koji je te iste godine “dotjerao” Dinko Tucaković, jedva ste je mogli zamijetiti - tako se okretala drugim poslovima, pisanju scenarija i knjiga. Od tih scenarija nijedan nije realiziran (bila je vrlo blizu tome da dobije prava na knjigu Nenada Teofilovića “Klopka”, ali je autor procijenio da mu je mladi redatelj Srdan Golubović puno bolja opcija, i vjerojatno bio u pravu). Zato je veliku pozornost izazvala njezina autobiografija “Kao na filmu” (2014.) u kojoj je bez ikakve taktičnosti pisala o veličinama srpske kinematografije. Bunila se protiv redatelja koji joj nisu dali da obavlja svoj posao, da glumi, nego su je gnjavili suvišnim objašnjavanjima kako treba igrati. “Vukovar, jedna priča” (1994.) Bore Draškovića, u kojem je imala sporednu ulogu, nazvala je “lažnjakom”, “umivenom ratnom pričom”, i, dakako, izazvala redateljev gnjev.
Udruženje filmskih glumaca Srbije javilo je u petak da je Dušica umrla, a od šturih podataka koje su nam dali doznali smo jedino da je imala 75 godina (to smo ionako mogli sami izračunati) i da je dobila dvije Zlatne arene, što, dakako, nije bilo točno. “Deveti krug” nisu uopće spomenuli (srećom, reakcije čitatelja u medijima su ih opovrgnule), kao ni uzrok smrti. Trebat će još dosta vremena da u Srbiji nauče kako se sastavlja prikladan “in memoriam”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....