OTKRIVAMO TKO SU ŽENE KOJE SU SPONTANO IZAŠLE NA SPLITSKU PJACU I ZAPJEVALE OLIVEROVE PJESME 'Ljudi su nas sami slijedili'

"Bez ičeg san, na ovon svitu bilon. Bez ičeg san, i drćen cilin tilon. Bez ičeg san, olu piću olu jiću. Gladan žedan gasim sviću ja dišperan san svitu", zapjevalo je trinaest žena u nedjelju navečer na praznom Narodnom trgu i izvuklo Split iz stanja šoka.

Sve do 20.50 sati nije se mogla vidjeti ta tuga za Morskim vukom jer vrhunac je turističke sezone i grad je u strci.

Ali mogla se čuti.

Na štekatima, u kafićima i trgovinama. Na kantunu gdje je neki ulični svirač prebirao “Vjeruj u ljubav” po žicama gitare. U kalama gdje se kroz ponistru uz cvrčanje riba čulo kako Splićanka pjevuši “Nadalinu” dok priprema marendu. Uz more, gdje iz kaića neki barba na tranzistoru sluša “Ješku od ljubavi”.

Svaki domaći zna što te note znače. Splitom su se čule samo i jedino Oliverove pjesme.

Tako je sada, tako je bilo jučer, tako je bilo i tu nedjelju navečer kada su Marjanke stale na prazan trg i zapjevale prvo Oliverov “Dišperadun”, a kasnije su se pjesme samo redale. “Kad mi dođeš ti”, “Ključ života”, “Ispod sunca zlatnoga”...

- Poslije dvije-tri pjesme shvatile smo da je Pjaca puna. Uz nas trinaest ubrzo su se počeli okupljati ljudi. Stali su uz nas i pjevali. U jednom trenutku na Pjaci nas je bilo više od 1000 i svi smo uglas pjevali Oliverove pjesme. Kako bismo otpjevali jednu, već bi drugu netko spontano započeo pa bismo mu se svi pridružili - ispričala nam je voditeljica zbora Marjanke Iris Simonović.

Nije to bio koncert, kaže. Nije bilo službeno organiziran. Nisu bile u svojim bijelo-crvenim odorama. Došle su pjevati za Olivera. Došle su mu odati počast kao i svi oni ljudi na Pjaci. Kao što je Oliver gotovo 50 godina pjevao za Splićane, sada su oni zapjevali za njega.

One su bile te koje su povele pjesmu, a zaorila se gradom pod Marjanom. Građani su donijeli svijeće i lampaše, ostavljali cvijeće i pjevali s maramicom stisnutom u šaci.

- Pjevale smo, ali kroz suze. Sve smo plakale, grlile se i tješile jedna drugu - rekla nam je i sada stisnuta grla voditeljica Marjanki.

Kada su po društvenim mrežama u nedjelju počele kružiti inicijative da se skupe pjevači i klapaši u 21 sat, nije bilo uopće upitno hoće li one ići ili ne.

- Znala sam i osjećala da mu moramo ići odati počast. Poslala sam grupnu poruku i odazvale su se sve članice zbora koje su bile u Splitu. Stigle smo na Pjacu deset do devet i nikoga još nije bilo. Samo nas jedanaest, a brzo su potom došle još dvije Marjanke. No nije nas smelo to što smo prve došle. Stale smo i zapjevale. A onda se dogodilo čudo. Ja vam to ne mogu opisati, bilo je prekrasno vidjeti da su se ljudi odazvali na pozive o okupljanju s društvenih mreža i s Radio Dalmacije - ispričala je Simonović.

Marjanki je 21, a kao ženski zbor funkcioniraju već 25 godina. Zajedno su u pjesmi, ali i u ostalim situacijama. Prije svega su prijateljice. Sve su Splićanke, većinom u dobi od 50 do 60 godina. Pjevaju a capella, eventualno uz pratnju gitare. Pjevaju na svim gradskim feštama i okupljanjima, pogotovo ljeti. Njeguju kulturno i običajno bogatstvo izvodeći tradicionalne napjeve, dalmatinsku šansonu.

- Nemamo toliko njegovih pjesama na repertoaru, ali naravno da ih sve znamo jer smo Splićanke i jer volimo Olivera. U obradi imamo “Dišperadun”, “Ključ života” i “Tu no llores mi querida” - objasnila je Simonović.

Par Marjanki imalo je čast i upoznati Olivera, ali nisu se privatno znali.

- Ah, kako bismo samo voljele da smo mogli zajedno zapjevati - sjetno će voditeljica Marjanki. Planiraju se opet okupiti i zajedno otići na ispraćaj. Posljednji put otpratiti Olivera iz Splita prema Veloj Luci.

- On je bio sinonim ovoga grada. Splitska baština. S nama od rane mladosti do sada pedeset i koje godine. Bio je konstanta u našem životu. Uopće ne mogu pojmiti kako će sada izgledati naš život i život svih Splićana bez njega. Bez njegovih novih pjesama koje su sve odreda postale hitovi jer bi ti svaka nekako ušla u uho. Svaka je bila dobra. Čini mi se da još uopće zapravo nisam svjesna da ga više nema - govori Simonović.

Grad je zavijen u crno, kao i ostatak Hrvatske, koja se od Olivera oprašta kako najbolje zna, kako je Oliver volio - uz pjesmu. Scenarij u Zadru bio je sličan onome u Splitu – okupljanje je najprije neslužbeno dogovoreno na društvenim mrežama, a pjesmu su na Narodnom trgu također povele klape. S vremenom im se pridružilo čak nekoliko stotina Zadrana, ali i turista. U Oliverovoj rodnoj Veloj Luci pjesme su se tijekom cijelog dana čule iz kafića i restorana, od kojih neki nose imena Dragojevićevih pjesama, pa ručati može u “Skalinadi”, a kavu popiti u “Cesarici”. Šesteročlana klapa bila je zapjevala ispred rodne kuće legendarnog pjevača, a s vremenom se ispred kuće skupilo puno cvijeća i svijeća, koje ostavljaju domaći, ali i veliki broj ljudi iz regije.