U Zagrebu smo puno puta svirali osamdesetih godina kada smo obišli sve bitne prostore i klubove. Iskreno, te koncerte više pamtim po onom što se zbivalo prije i poslije svirke nego po svirci samoj. Recimo, u staroj ‘Moši‘ imali smo par rasprodanih nastupa u nizu i toliko me je ponijela atmosfera da sam nastavio slaviti dva dana poslije i to u komadu pa sam zaboravio na naredni koncert u Makedoniji. Bend je već bio tamo, nije bilo mobilnih telefona, nisu me mogli naći i odsvirali su nastup bez mene, s pričom da sam dobio šarlah, tifus i velike boginje u paketu... To mi je u četrdeset godina karijere bio jedini put da nisam došao na neki svoj koncert. No, sjećam se ja nastupa i u malom Domu sportova. Dok sam nakon koncerta davao intervjue i pozirao kao horoz (pijetao, op. a.), iz druge sobe čujemo lom. Odjurim tamo, a tadašnja djevojka našeg novog gitarista uhvatila nesretnika s nekom obožavateljicom u klinču. Juri ih kroz hodnike sa stolicom u rukama, a mladi grešnici bježe pred njom između čistačica... Skandal, a sve prepuno novinara! Menadžeri i ja krenuli smo grliti novinare da ništa ne primijete, a ostali članovi benda su poput Unprofora smirivali situaciju i tražili Romea i Juliju po Trešnjevci - prisjeća se dobrih starih vremena Zijo Rizvanbegović, frontmen grupe Valentino, koja 24. studenog nakon (pre)duge stanke ponovo nastupa u zagrebačkoj Tvornici. Legende pop-rock scene osamdesetih ovim će nastupom proslaviti četrdesetu godišnjicu karijere, te zajedno s publikom pjevati ultimativne hitove grupe.
- U dva i pol sata napravit ćemo retrospektivu karijere grupe Valentino. Po našem izboru i po izboru publike. Uvijek osluškujem puls ljudi u sali, dajem im pjesme koje vole i nudim nove specijalitete. Meni se uvijek, kada izađem na binu, dogodi da mi vrijeme i pojam o realnom nestaje i totalno se posvetim pjesmama i publici. Uvijek stopim ljude u jednu osobu i njoj se obraćam pokušavajući da je zavedem. I taman se zaljubim, a dođe bis i kraj romanse - opisuje Zijo, kojem na kraj pameti nije da se poigrava sa željama publike, kao što to čine neki inozemni bendovi.
- Kad odeš na Paul Simona, McCartneya ili Stonese nitko ti ne jamči da ćeš čuti ‘kapitalce‘. Strani bendovi mogu se igrati s play set listama, a kod nas, ako ne ispucaš glavne vitamine koje publika čeka, možeš slobodno promijeniti profesiju ili spašavati živu glavu. Ili, u najboljem slučaju krpati gume na kombiju. Evo, moj drug Ivo, prije par godina je u Australiji išao gledati Springsteena i njegov ‘The River Tour‘. Ja sam mu to preporučio jer sam Brucea gledao u Rimu. Kad li, Bruce tu australsku noć promijeni kompletnu listu pjesama i svira nešto ‘bezveze‘. Ivo sutra u šetnji gradom slučajno naleti na Brucea. I umjesto da se obraduje i kao šiparica vrisne od sreće, samo stoji sa strane i preko volje prilazi prijatelju koji je Brucea zamolio za zajednički selfie. Bruce zagrli drugare i pita Ivu zašto je tako namrgođen, a Ivo mu kaže da razmišlja da ga traži da mu vrati pare za kartu, jer ga je iznevjerio i nije ništa odsvirao po njegovom ukusu. E, da nas dan poslije ne bi tako zaustavljali po Zagrebu, mi ćemo u Tvornici za mjesec dana svirati sve: od ‘Volim te još‘, do ‘Oka tvoja dva‘, ‘Samo sklopi okice‘, ‘Pile moje‘, ‘Đubre, volim te‘... Ovaj koncert bit će prilika mlađim generacijama da čuju uz koje su se to pjesme njihovi starci zaljubljivali, veselili, a ponekad i suzu krišom pustili - najavljuje glazbenik čiji se zagrebački koncert zbiva u sklopu velike obljetnice nazvane ‘Valentino 40+ - Dođi da promuknemo zajedno‘.
- Ne radi se tu o nekoj internetskoj stranici za odrasle, nego je ovaj plus suština svega. U tom plusu su i naši počeci kada smo psovali teška pojačala dok smo ih tovarili po starim kombijima u kojima smo se truckali i koji nisu imali grijanje, a vani je bila ledara. Tu su, u tom plusu, i glazbeni urednici koji su nas ignorirali, lokalne lole i samozvani menadžeri koji su nam otimali i ono malo love što smo zaradili, tu su i sviranja po Domovima kulture, švercanja petardi i čestitki iz Italije koje smo prodavali pred praznike na ulici da bismo imali para za snimanje pjesama... - prisjeća se Zijo, koji je ljubav prema glazbi osjetio još kao klinac.
- Ja sam ambiciozno želio biti veliki umjetnik poput Mikea Oldfielda, čovjeka koji je vodio veliku formaciju progresivnih rock muzičara, pa sam se napajao konceptualnim albumima tog doba od onih Pink Floyda i Jethro Tulla do Genesisa.. Mislio sam da pjesma ne može biti kraća od jedne strane ploče, tj. da mora trajati barem dvadesetak minuta, ali su se moje pjesme u jednom momentu počele sužavati kao turski pamuk u veš mašini i lagano se pretvarati u četiri do pet minuta pamtljivih refrena i ljubavne poetike. Muzika me je uzela pod svoje još u prvom, drugom osnovne i pored muzičke škole, koju sam završio u Sarajevu, moji prvi klinački nastupi su bili vezani za stepenište ispred stare Pošte malog dalmatinskog sela Zaostroga, gdje smo moj kum Dražen i ja shvatili da možemo animirati desetine turista i djevojčica pjevajući Beatlese, Stonese, Indexe... Bilo je tu i Kiće Slabinca i Dubrovačkih Trubadura, Korni grupe, 4 M…. Mi bi svirali do zore, uporni bi momci odvodili cure na noćno kupanje, a ti, lastavico, samo cvrkući - smije se Zijo koji demantira legendu da je prvog pjevača grupe Valentino uspio pronaći tako što je dao oglas u sarajevskom ‘Oslobođenju‘.
- Oglas je, istina, bio u planu, ali je moj basist Emcika Čolaković predložio svog kuma Jaku Suada Jakirlića, da ga isprobamo na audiciji. I pojavio se Jaka: laf, stasit, idealan zet, trapez hlače i promukao glas. Poslije nam je rekao da je promukao jer je došao s derbija Željo-Sarajevo. Uglavnom, na toj audiciji, ja počnem cijepati rock standarde, a Jaka pita: ‘Može li Čola?‘. I počne pjevati reklamu koju je Zdravko Čolić tada snimio: ‘S Jugobankom brže, s Jugobankom kraće... ‘ Nama, velikim rockerima, to je bilo smiješno, ali je Jaka već za drugu probu vrijedno spremio repertoar rock pjesama i tako smo počeli raditi. On je otpjevao prva tri albuma grupe, napravio stotine koncerata, oženio se, zahvalio za lijepu karijeru i otišao u Njemačku, gdje je postao vrhunski doktor nauka - priča Zijo, koji i dan danas pamti mudre riječi koje mu je Goran Bregović uputio na samom startu karijere.
- Rekao mi je: ‘život nije bajka‘. I bio je u pravu, ali znaš kako je s Bregom. On kao stari filozof previše brzo misli i neke njegove opservacije i savjete skužiš i shvatiš tek kad bude kasno. A da život nije bajka rekao mi je dok smo osamdesetih kao predgrupa u Zagrebu nastupali ispred Bijelog dugmeta. Mi smo izašli na binu, publika koja čeka Dugme počela je zviždati. Zvižde oni, zviždi mikrofonija k‘o njemacki meseršmiti, udaraju i bubaju sa svih strana, a mi kao zbunjene junferice tumaramo po bini i tražimo pojačala. I onda onako zbunjeni ugledamo Bregu u sjeni koji kroz zube kaže: ‘A, čuj, život nije bajka‘ - prisjeća se Zijo te nemile epizode. Ali sjeća se i kako je kao tinejdžer bio opčinjen rock mašinerijom i koncertima, pa je volonterski išao sa Bijelim Dugmetom na turneje, nosio kutije od razglasa, radio na rasvjeti.
- Goranov rođeni buraz Predo je tada radio na rasvjeti, kao mikser, i konstantno se bunio zbog malih dnevnica. Stalno je organizirao štrajkove tehnike. Ja sam uživao da za vrijeme koncerta sjednem pored pokojnog bubnjara Ipeta Ivandića i gledam rulju kako luduje i slušam bend kako cijepa. Kad je Goran na pola turneje otpustio brata-revolucionara, nas dvojica i Božo, drugar iz Beograda, smo odlučili napraviti bend, koji je na sreću kratko trajao jer smo se posvađali oko šefovske pozicije poslije par proba - otkriva Zijo kojem slava nikad nije udarila o glavu.
- Slava je dobra,ako je dobro dresiraš i lagano kaskaš. Nikad u galop, jer ako te zbaci, a zemlja je tvrda i pad boli. Postoji stereotip o Sarajevu, koji kaže da nitko od domaćih tamo nije slavan, barem dok ne umre. To je točno, jer je teško da turiraš veliki auto kroz te uske sokake. Sarajevo je sredina gdje smo se mi svi još iz škola i kafana znali i gdje nisi ni smio puno da poskočiš. Ulica i komšiluk ti je određivao mjeru ponašanja. I Ivi Andriću su tu svojevremeno dobacivali ‘Ivo, napiše li se šta?‘ - kaže Zijo, koji je autor svih skladbi grupe Valentino, a svaka od tih pjesama ima malu istinitu priču u sebi i svaka je autentična.
- Ja iz vlastite riznice emotivnih patnji izvadim situacije i trenutke, kada sam zaista brojao stepenice do vrata djevojke koja me je ostavila, sujevjerno išao unazad po snijegu ostavljajući i gledajući vlastite stope i tragove, čekao ispred kuće satima neku curicu da zakorači pločnikom, ne primjećujući da kisnem kao poljski miš... Svaka moja pjesma ima ime i prezime, nadimak i adresu… Mada se sad te ulice drugačije zovu i srce mi se zbog ta dva gubitka cijepa ponovo. No, patnja je univerzalna kategorija i po njoj su svi ljudi na svijetu braća… - ističe glazbenik koji od devedesetih živi u Amsterdamu i, kako kaže, još uvijek uživa i otkriva ljepote i energiju tog grada.
- Pjesme koje tamo radim imaju drugačiju strukturu, nemaju balkanski dert i tegobu. U Amsterdamu mi je sada, dakle, dom, a moja druga kuća je automobil u kojem jezdim na relaciji Sarajevo - Beograd (gdje mi žive supruga i sin). Od gradova uz Amsterdam, Sarajevo i Beograd, jako volim Rijeku u kojoj sam boravio godinama i posebno mala dalmatinska mjesta od Gradca i Zaostroga do Drvenika i Brela, mjesta mojih ljetnih odrastanja i prvih ljubavi. U svim tim gradovima imam kumove i životne prijatelje - priča Zijo koji je posljednjih godina posvećen pisanju svoje autobiografije koju najavljuje kao knjigu u fellinijevskom stilu koja obuhvaća nezaobilazno odrastanje po sarajevskim haustorima i sokacima, protkanu anegdotama s velikim snjegovima, prvim skijanjima po Velikom parku, smogom, maglama...
U kojoj je fazi ovo djelo?
- Brže je Tesla struju izumio, nego što sam ja autobiografiju napisao. Razmjerno brzo sam završio prvih sto stranica, prijatelji su čitali to što sam napisao u mojoj bilježnici, smijali se, ali i imali ‘knedlu u grlu‘. Ja sam to pisao pod bosanskom devizom ‘požuri polako‘, a dok sam ja pisao pola estrade i umjetnika je napisalo razne životne priče i knjige. I sad ja zadnjih mjesec dana kuckam polako i privodim štivo kraju. Pročitao sam usput par stranih autobiografskih knjiga i shvatio da je njihova prednost samo u grandioznosti karijera koje su prepoznate u cijelom svijetu, na velikim teritorijima i s velikom lovom. Sve ostale intimne ljudske crte koje su odredile njihovu vrhunsku umjetnost - od Springsteenove depresije do Richardsove ovisnosti ili Dylanovog ludila - su univerzalne teme, koje naravno dotiču i ljude s ovih prostora. Mislim da je moja autobiografija neobična, puna života, ludih anegdota, oporih i tužnih sekvenci, ali totalno drugačija. Nažalost nam je život na ovim prostorima podario toliko velikih povijesnih trenutaka i tema za knjige o kojima Mick Jagger može samo sanjati. Jer to što smo mi ovdje kolektivno proživjeli, ovi momci gledaju samo na filmu ili CNN-u - kaže Zijo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....