POZNATO LICE VRAĆA SE NA TELEVIZIJSKE EKRANE Legendarni putopisac ni ne pomišlja na uobičajene umirovljeničke dane, za HRT snimio novi serijal

S prvim jesenskim danima na televizijske ekrane vraća se Goran Milić sa svojim novim dokumentarnim serijalom. Iskusni reporter proljetos je, samo mjesec dana nakon proslave svojeg 73. rođendana, otputovao na Kubu, gdje je sa svojim producentom Božidarom Jurjevićem proveo 20 dana snimajući dokumentarno-putopisni serijal za HRT pod nazivom “Cuba si, Cuba no”.

Goran Milić na uobičajene umirovljeničke dane niti ne pomišlja, i dalje je aktivan, znatiželjan i žudi za novim reporterskim izazovima. Umjesto mirovanja, još je prije osam godina, kada je s HRT-a nakon 40 godina staža odlazio u mirovinu, nastavio raditi i to, kaže, nikad nije požalio.

Na Kubi, zemlji koju je posjetio pet puta “u mlađim godinama revolucije”, posljednji je put bio prije točno 40 godina, kada je izvještavao sa summita nesvrstanih zemalja. Što se promijenilo u posljednja četiri desetljeća?

Turisti

- Za razliku od Kube moje mladosti, sada se sve mjeri i cijeni kroz materijalno. Tako nekad nije bilo, jer tada niti sam ja imao novca, niti se nekada moglo nešto kupiti. Današnja Kuba podsjeća me na Jugoslaviju 1966. godine. Otvorile su se granice za strane turiste, a dolazi ih pet milijuna na godinu. Kubanci ih prije svega doživljavaju kao izvor vrlo potrebnih deviza, a tek onda kao potencijalne špijune, kao što je bilo prije, kada su svi stranci bili sumnjivi - priča Milić, koji Kubu doživljava kao živopisnu karipsku zemlju, s veselim i rasplesanim narodom koji zna uživati u glazbi, hrani, na plažama.

- Ali, 60 godina Revolucije nije donijelo previše napretka. Prosječna mjesečna plaća je 30 eura, na primjer, za nastavnika srednje škole. Četveročlanoj je obitelji potrebno oko 600 eura mjesečno da bi živjela standardom niže hrvatske srednje klase. Dakle, svakog mjeseca treba zaraditi još 19 plaća - govori Milić, koji kaže da su cijene na Kubi u rangu onih u Hrvatskoj, s tim da su njihove prosječne plaće gotovo 30 puta manje od naših.

- Kubanci se snalaze na različite načine. Liječnik s dvije specijalizacije dobije ukupno 60 eura na mjesec, ali tu se pokreće sustav beneficija. Liječnik koji se ‘iskaže’ i dokaže da je izvrstan i vrijedan, da je, recimo, dobrovoljno otišao pomagati u nekoj zemlji u razvoju, ima pravo kupnje automobila - stranog, jer domaće proizvodnje nema - koji odmah vrijedi četiri puta više na kubanskom tržištu. Onda su tu iznajmljivači stanova turistima, koji su preko noći postali bogati, za kubanske prilike.

Oni mogu zaraditi 2000 do 3000 eura na mjesec i gizdati se u uvoznoj garderobi koja se može naručiti iz inozemstva preko interneta. Ali, oprezno, jer jedan sat interneta je jedan euro! Neka vaša obitelj potroši samo jedan sat na dan, to je za mjesec dana plaća jednog nastavnika - priča reporter, koji je tijekom posjeta Kubi namjerno zaobilazio turistički razvikana mjesta, a umjesto toga je, za emisije što ćemo ih od rujna gledati na HRT-u prvi put, u jednom skrivenom prostoru razgovarao s dvojicom disidenata koji su bili u zatvoru zbog protudržavnih aktivnosti.

Medicina

- Jedan je bio u skupini koja je probila osiguranje i uručila pismo Papi Ivanu Pavlu Drugome sa sedam želja. Jedna je bila da Božić na Kubi bude neradni dan; Fidel Castro ju je uslišio. I bio je blag prema prestupnicima, kažnjeni su od tri mjeseca do godine dana zatvora. A drugi je lošije prošao. Čuo je govor tadašnjeg meksičkog ministra vanjskih poslova preko radija, koji je rekao da će njegova zemlja primiti svakog Kubanca koji poželi doći. A kako je meksička ambasada u Havani bila pod prismotrom domaće policije, jedna grupa od njih 20 uzela je autobus i provalila ogradu, tražeći politički azil. Nisu uspjeli, kazna je bila pet godina robije - otkriva Milić, koji kaže da je na Kubi veoma uspješna - medicina.

- Statistike govore o jednom liječniku na 125 stanovnika, što je sam vrh za zemlje Latinske Amerike. Liječenje je besplatno, a ideolozi kubanske ekonomije kažu da od toga nikada neće odustati, makar i dalje živjeli s tako niskim plaćama. Ali, besplatno liječenje ne vrijedi i za strance. Oni plaćaju sve - ističe Milić, kojem su u derutnom stančiću dušu pred kamerama HRT-a otvorila dva brata blizanca rođena u godini Revolucije. Jedan se zove Fidel, drugi Raul.

Četiri epizode

- Borili su se u Angoli, ‘izvozili’ Revoluciju, ali od toga nisu imali nikakve koristi. Dapače, veoma su siromašni. No, još su ponosni na te dana, kao i na to da je Kuba 60 godina odolijevala pritisku najmoćnije sile svijeta. Na Kubi smo sretali komuniste, uvjerene da je njihov put bio pošten, ali da bi se ipak trebalo bolje živjeti. Intervjuirali smo ljude raznih vjera, katoličke, protestantske, ali i nekoliko afričko-kubanskih koje imaju vrijednosti slične kršćanstvu. Razgovarali smo i s brojnim hrvatskim turistima, čiji su dojmovi mješoviti.

Neki su presretni što su posjetili ovako zanimljivu zemlju, drugi žale Kubance jer su zaključili da ipak teško žive u karipskom raju, ali svi su iskusili poštovanje koje Kubanci pokazuju prema viceprvacima svijeta u nogometu. Rakitić i Modrić su prije svih jer Kubanci prate preko televizije španjolsku ligu, ali i Mandžukić i Perišić kotiraju visoko - kaže Milić, koji će sve dobre i loše strane Kube televizijskim gledateljima dočarati kroz četiri epizode nove HRT-ove dokumentarno-putopisne serije.