'Prije 10 godina sanjala sam da ću tamo otputovati, a sad mi se san i ispunio. Plakala sam od tuge kad sam se morala vratiti'

Peru je najljepša zemlja u kojoj sam ikad bila. Tamo sam provela punih mjesec dana, a očarao me apsolutno svime, kaže Ivana Banfić koja se nedavno vratila iz Južne Amerike.

- Bio je to moj prvi posjet toj zemlji, a zanimljivo je što sam prije deset godina sanjala da sam otišla u Peru. U tom sam snu dobila poruku da svakako odem tamo. Kad sam se probudila, samoj sebi rekla sam da je to samo san, ni na kraj pameti nije mi bilo da odem na takav put. Međutim, nakon deset godina nekako se ukazala prilika i krenula je priča među mojim prijateljima kako žele putovati u Peru. I od tog sam trenutka, gdje god bih se našla, vidjela ili čula nešto o Peruu, što mi je govorilo kako je došlo vrijeme da se upustim u ovu avanturu. Odluka je pala, ali u prvom trenutku stvarno nisam znala kako da sve to izvedem.

Pogotovo mi nije bilo lako otići na put bez sina. Nikad nisam toliko dugo bila negdje bez njega. Dosad smo bili razdvojeni maksimalno tjedan dana. No, moj unutarnji glas je bio jak i nakon svih dvojbi donijela sam odluku da idem, uvjerivši samu sebe da će sve biti u redu i na svome mjestu. Tako je i bilo, a ja sam se vratila živa i zdrava, puna novih spoznaja i iskustva - priča Ivana koja je na putovanju obišla Limu, Pucallpu i slikoviti gradić San Francisco koji se smjestio na rijeci Ucayali, jednoj od pritoka Amazone.

Pozitivni ljudi

- Peru me jako ugodno iznenadio. Stvarno nisam očekivala tako prekrasnu zemlju i tako smirene i pozitivne ljude. Sve je jako uredno i čisto. Priroda je prekrasna i stalno je sunčano i toplo. Pogotovo Lima, grad u kojem gotovo i nema kiše. Što se tamošnjih običaja tiče, najviše me iznenadilo to što sam primijetila da nitko ne puši. Tamošnjim ljudima duhan je lijek i vjeruju da on liječi pa su prema duhanu jako ponizni i zovu ga sveta biljka. Što se hrane tiče, stvarno nismo oskudijevali: obilje tropskog voća, od golemih ananasa, manga, papaja i rajskog voća do banana kojih ima toliko vrsta da nisam niti znala da neke od njih uopće postoje.

Krumpira i kukuruza također ima više od stotinu vrsta. Sve je GMO free, tako barem reklamiraju. Interesantno je da se tamo jede jako puno jaja, i to doslovno uz sve. Jaja jedu čak i u juhama, i to tvrdo kuhana. Jedu i mnogo ribe, koje ima u izobilju, kao i piletine koja se često servira uz pečenu bananu i neki korijen koji ima okus po kuhanom krumpiru - opisuje Ivana koja je u Južnu Ameriku otputovala u društvu svojih četvero prijatelja.

Vesela petorka u Peru je otišla kako bi tamo snimili dokumentarni film “Put sreće”. O kakvom je filmu riječ?

- O dokumentarcu snimljenom mobitelima. Upustili smo se u taj eksperiment, s obzirom na to da nije puno ljudi takvo što napravilo. Krenuli smo u tu priču vođeni intuicijom i željom da snimimo što više kadrova kako bismo ih mogli pokazati ljudima koji nisu bili u Peruu ili to žele, a jednostavno nemaju hrabrosti učiniti taj iskorak u životu jer ih je strah svega onoga čega sam se i ja bojala prije putovanja: divljih životinja, paukova, krokodila, zmija i tko zna kakvih sve nemani koje žive u prašumi... Tema našeg filma je sreća, kao i što je to sreća i gdje se nalazi. Za naš ‘Put sreće’ intervjuirala sam ljude iz Perua, Amazone, Velike Britanije, Brazila, Hrvatske i Japana i pitala ih što je za njih sreća. Svi su imali istu poveznicu, svi su rekli da treba slijediti sebe i svoje srce i biti hrabar u borbi za svoje ciljeve - govori Ivana.

S guštom i polako

- Film ćemo montirati s guštom i polako. Ne žuri nam se. Priču o snimanju dokumentarca mobitelima prepoznala je naša tvrtka Noa hrvatski mobiteli. Njima se svidjela ideja i odlučili su financirati taj projekt. Jako sam sretna i zahvalna na tome. Film, odnosno više kratkih filmova, jer svaki će trajati desetak do petnaest minuta, publika će moći vidjeti putem društvenih mreža, a u pregovorima smo i s nekoliko televizijskih kuća - otkriva pjevačica koja je zahvaljujući ovom putovanju dodatno usavršila engleski jezik, a naučila je i nešto malo španjolskog.

- Mislili smo da ćemo se s tamošnjim ljudima sporazumijevati na engleskom, i to je bio problem jer tamo jako malo ljudi govori engleski. Govori se španjolski pa sam se sporazumijevala i rukama i nogama - kaže Ivana koja je, bez obzira na te teškoće, lako našla zajednički jezik s pripadnicima plemena Shipibo s kojima je provela puna dva tjedna.

- Oduševili su me! To su izvorni prirodni ljudi koji su nekad živjeli u miru i skladu s prirodom sve dok nije došla civilizacija i dok ih nisu protjerali i osvojili Španjolci. U selu San Franciscu danas živi oko 1500 stanovnika Shipibosa. Za naš pojam zapadne civilizacije rekli bismo da su jako siromašni i da nemaju ništa. Moj je dojam da imaju sve. Žive u skladu s prirodom, smireni su, nema stresa. Imaju vremena jer za njih vrijeme ništa ne predstavlja. Život funkcionira. Ne svađaju se, ne psuju, nema nervoze. Sve stignu, liječe se biljkama, uče od biljaka. Išla sam kod jedne bake na masažu, i to neku posebnu. Dakle, žena zna kompletnu anatomiju tijela, ‘vidi’ rendgenski stanje tijela, zna sve o organima i o svakoj biljci koja ljekovito djeluje na sve moguće bolesti... - prisjeća se Ivana.

Amazonom je plovila u doba monsuna. Kako je to izgledalo?

Divlje životinje

- Puno komaraca, topla kiša, velika vlaga. I cijelo vrijeme si mokar. Čak mi je i posteljina bila mokra. Ali sam se nakon nekoliko dana priviknula, i to mi je postalo normalno. Oprano rublje ne može se nikako posušiti pa se pere kad je sunčano. I onda cijelo selo pere i suši rublje. Bude poplavljenih područja i veliko blato. Zbog toga se tamo stalno mijenjaju putovi. Kako voda dođe, tako nestane put i stvori se novi - opisuje pjevačica koja je tijekom boravka u Peruu vidjela i krokodila, ali u zoološkom vrtu.

- Od svih divljih životinja koje sam susrela u selu, najopasniji su bili žohari, mišeki i, ajde, jedan golemi crni pauk, velik kao tanjur. Njega sam susrela prvi dan na vratima moje kućice. To mi je bilo strašno, ali onda sam transformirala taj strah u nešto dobro i pozitivno. Rekla sam si: ‘OK, sigurno je taj pauk tu iz nekog razloga. Ima i on vrijednost. Lovi komarce pa ću imati manje buba u kućici’. Dala sam mu i ime. Pauk Miro. I tako se moj strah rasplinuo. Na kraju mi je bilo žao kad je otišao - govori kroz smijeh Ivana koja priznaje da je plakala od tuge kad je napuštala tu egzotičnu zemlju.

- Nikad neću zaboraviti taj trenutak oproštaja. Zalazak sunca na Pacifiku, vozimo se taksijem prema aerodromu, na radiju svira Bee Gees ‘How deep is your love’ i tu sam spoznala tko sam: samo čovjek koji živi na prekrasnom planetu Zemlji sa svom tom predivnom prirodom koja nam se pokazuje i želi da joj se vratimo. To se zove ljubav - zaključuje Ivana Banfić.