Grupa Pavel zahvaljujući svom albumu "Ennui" ima najviše nominacija za Porin 2021. U drugi i završni krug glasanja za ovu glazbenu nagradu ulaze u kategorijama album godine, najbolji album pop glazbe te najbolje likovno oblikovanje. Uz to, pjesma "Ne daj na nas", koju Pavel izvodi s Tedijem Spalatom, osvojila je nominacije za pjesmu godine, ali i za najbolju vokalnu suradnju. Može li godina bolje početi, pitamo Aljošu Šerića.
- Velika je čast kad te struka prepozna, pa se tim brojem nominacija, ali i lijepih recenzija barem malo ispravi ono sve zlo i naopako što nas je snašlo u dvije i dvadesetoj. Na albumu smo radili dugo, sniman je u TwentyTwenty studiju u Zadru i RSL studiju u Novom Mestu, producirali su ga Jere Šešelja i Srđan Sekulović Skansi, imali smo i veliki broj gostujućih glazbenika. Album je ambiciozan, ali ne i pretenciozan, nadam se. Jako sam ponosan na njega, veliki je. Meni "Ennui" i jest najbolji album prošle godine, nema smisla da tjeram neku lažnu skromnost, a isto tako ne očekujem da se drugi slože sa mnom.
Jeste li se nadali da ćete osvojiti ovoliko nominacija za Porin?
- Ne, očekivao sam onu za pop album i najbolju vokalnu suradnju, ovo sve drugo je pride i naravno da draška ego. Lagao bih kad bih rekao: "C, ma kakav Porin, koga briga za to." Eto, mene briga, volim kad mi netko primijeti novu košulju, a kamoli našu glazbu, jer ne znam što je osobnije od toga, ne znam što je više razotkrivajuće, jedino da mi nađete dnevnike iz osnovne, nedajbože.
Da vas sada stave u situaciju da morate izabrati samo jedan Porin od tih pet nominacija, za koju biste ga kategoriju odabrali?
- Porina za pjesmu godine sigurno nećemo dobiti, jer je tu moj kum Ivan Dečak s pjesmom za Massima neporeciv. Od ovih ostalih bio bih najsretniji s Porinom za album godine, ta kategorija je uz kategoriju pjesme godine najprestižnija, a kao što rekoh, satrali smo se oko albuma, samo što nismo krvarili, pazili smo na svaki takt, svaki udarac snarea, svaki ton flaute ili boju bariton saksofona i engleskog roga. Jere Šešelja, producent koji je i miksao album, rekao mi je, onako jadan i prolupan nakon jednog dugog sessiona, da mu za sljedeći materijal isključivo donesem neku bazičnu americanu s tri instrumenta, uši su mu iscurile dok je miksao "Ennui".
"Ennui" će ostati zapamćen i po tome što je žanrovski neopredijeljen jer na njemu ima svega: od sympho rocka do meksičke glazbe.
Koja vam je bila ideja vodilja prilikom stvaranja albuma?
- Mislim da nijedan naš album nema neku striktnu žanrovsku poveznicu. Uostalom, još kao klinac sam se naslušao Queena ili Beatlesa čiji su svi albumi redom eklektični; tamo bi bilo svega od ragtimea, preko vodvilja do hard rocka. Time se i mi vodimo, pokušavam se okušati u svim žanrovima, raduje me to.
Jeste li uopće imali prilike aktualni album predstaviti publici?
- Ne.
Ovo su teška vremena za glazbenike koji zbog nemogućnosti nastupa traže nove poslovne angažmane. Kod vas je obrnuto: umjesto da ste u korona krizi materijalni spas pronašli kao pravnik u sudnici, vi ste se sasvim prepustili glazbi. Koliko se to materijalno isplati i što vam je tata, poznati odvjetnik Branko Šerić, kazao na taj vaš izbor?
- Moj je stari, osim što je poznati odvjetnik, i super otac. Roditelji su mi uvijek bili podrška. Naravno da im ne bi bilo svejedno da sam se na taj korak odlučio prije deset godina kad su mi primanja od glazbe bila mizerna, no sada je ipak nešto drugačije - zarađujem pristojno, za normalan život, pa nisu imali nikakvih prigovora na odluku. Gle, da su mi u životu prioriteti Mercedes, zaliha bitcoina. Gucci odjela, izabrao bih drugu karijeru.
Kako podnosite izolaciju od ljudi, nemogućnost da negdje otputujete ili odete na neki dobar koncert i sve ostale dijelove 'novog normalnog'?
- Zahvaljujući svemu tome shvatio sam da nisam toliki mizantrop kao što sam mislio. Izgleda da mi ipak fale nepoznati ljudi, gužva na šanku, laktarenje, ono kad skužiš da je netko uzeo tablete češnjaka za doručak, pa stavio žvaku. Naravno, najviše mi fale koncerti, nema ljepšeg izlaska od pohoda na neki veliki, tebi bitan koncert...
Ipak, u pjesmi "Velike uši" opisali ste se kao asocijalno druželjubivog, blago osvetoljubivog i lažno nezajedljivog tipa...
- Samo sam bio iskren i hvala vam što ste citirali pjesmu s mog solo albuma koji je prošao prilično nezapaženo, ajde, osim nekoliko lijepih kritika. Ja sam sav u kontradikcijama - ide mi se vani, a ne volim pričati s ljudima koje ne poznajem, ponosan sam na tuđi uspjeh, a ujedno psujem sebe govoreći gdje sam tu ja, komplicirane se stvari odvijaju u mom mozgu, vječni sukobi, premišljanja, malo sam najnesigurniji na svijetu, u drugom trenu sam opet najbolji ikad. Naporno je biti ja, zato i imam tahikardije od svoje šesnaeste, tijelo se pobuni nekad, ono, aj dosta više, sad ću ti razlupat puls na 140 ako ne prestaneš.
Živimo u vremenima koja nisu lagana. Hara korona, tresu nas potresi, gube se radna mjesta... Kako gledate na blisku budućnost: optimistično ili pesimistično?
- Pretežno sam optimističan, uvijek mislim da će biti bolje, život je lijep, pa osim smrti i bolesti ima divnih stvari na ovom svijetu: obitelj, prijatelji, topla pita od jabuka, orošena čaša hladnog gemišta, neke zore su predivne, miris bora recimo ili vožnja po praznoj magistrali. Vrijedi živjeti.
Rasplače li se vaša 4-godišnja kći Luna još uvijek kad čuje tatin glas na radiju ili sada već bolje reagira?
- Srećom s tim više nema problem, osim što stalno ponavlja da joj je Pavel bljak i da smrdi po gaćama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....