Čak 50 godina s glazbom, preko 60 vlastitih i tuđih albuma na kojima je radio, 350 potpisanih skladbi te 26 godina na radiju. Ovim se brojkama ukratko može opisati karijera glazbenika, skladatelja, novinara, radijskog voditelja i urednika Slavka Nedića s Hrvatskog katoličkog radija. Baš ovih dana Nedić prima godišnju nagradu Hrvatskog društva skladatelja za promociju hrvatske glazbe u eteru, nedavno ga je i HURIN nagradio za životno djelo, a nominiran je i za Zlatni Studio u kategoriji radijskog glasa godine. Nedić je jedno od zaštitnih lica hrvatske sakralne glazbe, a upravo on je, među ostalim, skovao danas široko rasprostranjen termin cro sacro. I to iz nužde.
- Kad se duhovna glazba tek pojavila, 60-ih godina, nazivali su ju duhovnom šansonom. Ja sam odrastao sam na Divljim jagodama, Bijelom dugmetu, Deep Purpleu i Pink Floydu. Rocker sam. I zbog toga sam imao problem s tim terminom; moj glazbeni izričaj je sve samo ne šansona. Duhovna glazba je preslika svih glazbenih pravaca, samo što u tekstovima ima vjerski predznak. I tako sam došao do sintagme Cro sacro. Cro jer je glazba nastala u Hrvatskoj, a sacro jer miriše na tamjan – priča nam Nedić.
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradi Zlatni Studio
Dio tog termina je i u imenu njegove emisije „Sacro ritam“, koju vodi otkako je 1998. došao na radio i koja je jedna od najdugovječnijih emisija u hrvatskom eteru. Do sada je imala fascinantnih 1180 epizoda, a zanimljivo je i da se, osim Hrvatske, emisija reemitira i u BiH te u Srbiji.
- Ta je emisija mnogostruko nadišla radijske okvire. Nismo samo pratili, nego i stvarali scenu. Za prvi smo rođendan emisije (1999) imali veliki dvodnevni koncert u parku Maksimir na kojem je nastupilo više od 50 izvođača. To je do danas po broju izvođača najveći koncert duhovne glazbe – govori Nedić, dodajući da su upravo na tom događanju jedne od prvih nastupa imale današnje ikone duhovne glazbe poput zbora Izvor, Kristina i Zvonko Palić.
Uz „Sacro ritam“, Nedić je jedno vrijeme vodio i emisiju „HKR rock klub“. Bilo je to u periodu kad su se brojni zagrebački klubovi zatvorili pa je on odlučio glazbenicima ponuditi utočište upravo na radiju.
- U svemu mi je pomogao Tomislav Krkač, organizator koncerata u Kulušiću i Saloonu. U gostima su mi, između ostalog, bili Renato Metessi i Zvijezde, Divlje jagode, Drugi način, brojni intrumentalisti te duhovni rock izvođači. Duhovna glazba je tu dobila ravnopravan tretman s drugima, a moto nam je bio „umjesto loših vijesti slušajte dobru glazbu“ – prisjeća se Nedić.
Još jedna emisija koja ga je obilježila su „Ljudi iz sjene“. U glazbenim pričama u najveći fokus obično dolaze pjevači, koji su najčešće nositelji svega, zaštitna lica. Nedić je htio čuti što za reći imaju i oni drugi s pozornice i iza nje.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati više puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE.
- Odluku o ovoj emisiji sam donio kad je umro moj dragi prijatelj Jure Stanić. Na kolegiju sam nabrojao nekoliko njegovih pjesama pa su mi kolege rekle: „Ma to je Oliver!“. Uvjeravao sam ih da je Oliver samo otpjevao, a Jure napisao te pjesme. Na koncu je upravo Jure bio tema prve emisije. Druga je bila posvećena Zoranu Škugoru. Jednom mi je, primjerice, gostovao i Krešo Kaštelan, basist Crvene jabuke. Nevjerojatno je, ali njemu je to bio prvi intervju u 26 godina s bendom. Tu sam shvatio da je takav tip emisije doista nužan. Ugostio sam i brojne novinare, kao i back vokale. Takvi su pjevači rijetko u fokusu, a neke su pjesme bez njih nezamislive. Što bi Gibonnijeva „Oprosti“ bila bez back vokala? – pita se Nedić, dodajući kako smatra da je iznimno važno uvijek izlaziti iz vlastitih krugova, istraživati i širiti vidike.
Već 50 godina je, govori, sretan u životu s glazbom. A u tom je periodu pokretao brojne promjene i inicijative.
- Početkom novog tisućljeća smo pokrenuli inicijativu za otvaranjem Porina za duhovnu glazbu, a već 2001. je doista obnovljena ta kategorija. I sada bih volio da dođe do određenih promjena u toj nagradi, odnosno da se napravi distinkcija između popularne i tradicionalnije duhovne glazbe u koju bi spadala zborska, klapska, tamburaška i slična glazba. Član sam glazbenih udruga i uvijek se trudim da se moj glas oko takvih stvari čuje – kaže Nedić.
I sam je dobitnik Porina i više puta nominiran. Prva nominacija je bila za album “Advent u novo ruhu”.
- Na radiju smo tri godine poticali glazbenike na obrade adventskih pjesama pa smo od toga napravili i album, koji je kasnije nominiran za Porina. Sama inicijativa je već bila uspjeh, no ono što me oduševilo je što su poslije glazbenici sami nastavili raditi obrade – priča nam.
Ističe kako duhovna glazba na našim prostorima ima dugu povijest. Prva ploča ikad izdana u Jugoslaviji je bila ona Grupe 220, objavljena za Božić 1968., da bi samo četiri mjeseca kasnije na ovom, tada novom formatu, izašao i album „To nije tajna“ VIS-a Žeteoci. 70-ih godina ova scena buja, a neki sastavi nastali tada djeluju još i danas.
- Jedan takav primjer je VIS Dominik koji čine mladi župe sv. Dominika u Splitu. Kroz njega su prošle generacije i generacije glazbenika. Mladi dolaze na misu, istakne se njihov talent i onda se priključe sastavu. Tamo su, primjerice, počele pjevati Danijela Martinović i njezina sestra Izabela, a Ivo Jagnjić iz Dalmatina je nekoliko godina svirao gitaru – priča nam Nedić, koji je prava glazbena enciklopedija.
S takvim temeljima scene, govori, uopće ne treba čuditi da duhovna glazba puni arene, pa i Stadion Maksimir, na kojem je pred 50 tisuća ljudi održan koncert „Progledaj srcem“.
- Uz njih su koncerte na Maksimiru od domaćih izvođača radili još samo Bijelo dugme i Thompson. Scena je iznimno bogata, izvođača je pregršt. Tu su obraćenici poput Alana Hržice, sestara Husar, Maje Blagdan, ali i brojna mlada imena kao što su Zvonimir Kalić, Matej Galić, Amorose, sestre Palić, Halužan i sestre Nedić – nabraja Nedić, koji je, inače, gitarist u bendu svojih kćeri. Ime benda je RiM jer su ju osnovale sestre Ružica i Maja.
- Upravo to je moj najveći uspjeh. Što bi rekli kod nas u Bosni: „Srce mi je k‘o tepsija!“ – smije se.
Iako je scena raskošna, ona rijetko dospije u mainstream medije. Razgovaramo o tome zašto je to tako.
- Čak 90 posto Hrvata se na posljednjem popisu stanovništva izjasnilo da su vjernici. Ipak, samo njih deset posto ide u crkvu. Kad dođeš u Kuću susreta Tabor i vidiš puno poznatih osoba, novinara na radiju i televiziji kako se mole, čini ti se da bi u tome trenu bili spremni dati život za Isusa. Ipak, kad se vrate na svoje radno mjesto, taj dio njih kao da nestane. Moraju biti društveno-politički podobni. Ispuniti ono što sustav ili vlasnik traže od njih ili, još gore, ono što si sami nametnu jer misle da će drugi to očekivati od njih – priča.
Ističe kako je, kao glazbeni urednik, ponosan na program Hrvatskog katoličkog radija. Brojni ljudi, kaže, imaju mišljenje o njihovom radiju i prije no što su ga poslušali.
- Ljudi imaju čudna mišljenja o onome što ne poznaju. Međutim, mi imamo otvoren i drag radio koji je skoncentriran na pozitivne priče. Puštamo dobru, kavlitetnu glazbu s provjerenim tekstovima. Uvijek se trudim da u eteru ispunimo svoje ime i prezime, pa mogu s ponosom istaknuti da je 75 posto naše glazbe hrvatska glazba, a procjenjujem da oko 20 posto čini duhovna glazba – ističe Nedić.
Još jedno od načela kojima se vodi je da glazbu treba istraživati i ne pristupati joj prvoloptaški, hitoidno.
- Zasvirat ćemo Gibonnijev novi hit „Drvo“, ali i neke njegove starije manje poznate i poznate pjesme. Nakladnici i zvođači su već naučili da nismo radio koji pušta samo najpopularnije singlove, već nam šalju cijele albume, a mi onda biramo. Raznoliki smo. Ima tu i Stavorsa, Zečića, Olivera, Thompsona, Dalmatina, ali i novijih imena poput Mije Dimšić, Lacha, Mudrog dakle novije produkcije, inozemnih hitova te kršćanske glazbe – nabraja.
Pjesme, ipak, ne moraju nužno biti savršene da bi dospjele u eter, smatra Nedić.
- Kroz život mi je puno značila svaka osoba koja mi je dala vjetar u leđa pa i ja pokušavam drugima biti taj. Kad sam tek počeo svirati, sa svojim sam bendom nastupao na Uskrs Festu. Prije toga su mi govorili da rock nije za crkvu, no na kraju smo završili na trećem mjestu. Nikad neću zaboraviti kad mi je prišao Mijo Gabrić, bubnjar legendarnih Žeteoca i rekao: „Mali, to što radiš nije loše!“. Trudim se i ja biti takav. Ako neka pjesma nema savršen aranžman, pustit ću ju, barem jednom. Dat ću priliku. Bog nam je dao talente, a na nama je da ih njegujemo – zaključio je Nedić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....