Antonija Ćosić: ‘Paradoks je da sam i ja u ovom slučaju diskriminirana - jer sam mlada‘

Antonija Ćosić (29) nedavno je na mjestu voditeljice HRT-ovih Vijesti iz kulture zamijenila Ljiljanu Sauchu (63).

"Od jeseni pridružit će nam se nova kolegica. Naša draga kolegica Ljiljana Saucha ustupa mjesto mlađim snagama i ovom prigodom bi htjela zahvaliti za sve ono što je dala i Vijestima iz kulture i našoj redakciji.

Ostaje još godinu dana s nama unutar redakcije", rekla je urednica Zrinka Turalija Kurtak i izazvala veliku buru. Je li na HRT-u, u slučaju Ljiljane Sauche s 37 godina staža i 14 mjeseci do mirovine, na djelu dobna i spolna diskriminacija, danima je glavna tema rasprave u javnosti. Sve je započelo kad je ona sama na Facebooku objavila vijest da više neće voditi emisiju 'jer žele mlade ljude na ekranu', a da je sve saznala doslovno dan prije.

Podršku su joj dali iz ogranka Hrvatskog novinarskog društva na HTV-u, a reagirao je i HTV-ov Sindikat koji je nadležne upozorio na Zakon o suzbijanju diskriminacije koji nedvosmisleno kaže da je jednakost najviša vrednota ustavnog poretka i jamči zaštitu od diskriminacije na osnovi dobi. Istovremeno Ćosić je u medijima prozivana mladom i zgodnom savjetnicom Vilija Beroša, a sve dosad je o slučaju šutjela. Za Jutarnji list je prvi put odlučila reći svoju istinu.

Kako je izgledao vaš prvi dan na poslu nakon svega što se dogodilo?

- Život se sastoji od uspona i padova. Neki kolege su me odlučili oraspoložiti zezanjem - iako se znamo četiri godine, došli bi se 'upoznati sa mnom'. Tužno je što su sve komentare na internetu vidjeli moja obitelj i prijatelji. Osjećala sam se kao da je netko prebrisao šest godina mog rada.

Kako vi gledate na tu situaciju?

- Pregršt je komentara na društvenim mrežama, ali mi je odjeknuo onaj kolegice Ivane Sučić: 'Da bi ukazali na diskriminaciju jedne osobe, doslovno se pregazila druga'. Zar se treba pomoći jednoj osobi tako da se oblati drugu? Kao psiholog znam da nekad nove informacije ukalupimo u postojeća vjerovanja. Dakle, oni koji su zbog nečeg pročitanog stvorili loše mišljenje, teško će dati otvorenu šansu osobi da se dokaže.

Što vi mislite o diskriminaciji na poslu?

-Oštro sam protiv svake diskriminacije, a profesori su nas kroz predavanja i vježbe puno naučili o prevenciji i važnosti smanjenja diskriminacije.

Kažete da se i vi osjećate diskriminirano jer je naglašavano da ste isključivo mlada i lijepa?

- Upravo profesori koji su mi se javili i brojni kolege novinari komentirali su paradoksalnost situacije - doživjela sam dobnu diskriminaciju na temelju mladosti. Prof. Kuterovac-Jagodić, zbog koje sam neko vrijeme pomagala u staračkom domu, čak je predložila da pišemo rad o ageizmu, u oba smjera. A ako se već moram opisati, sebe bih opisala kao iskrenu, otvorenu, radišnu i marljivu.

Može li mlada i lijepa osoba u Hrvatskoj biti i vrijedna i odlična radnica?

- Mlađa ili starija osoba može biti što god želi biti. Ne volim ograničenja, zabrane, ladice ili etikete. Toliko godina nam treba da prihvatimo sami sebe, onda se još kao društvo borimo s prihvaćanjem različitosti da mislim da nam ne treba da si namećemo još ograda. S obzirom na to što sam doživjela, bojim se da neki misle da nas jedna ili dvije osobine definiraju, ali svaka osoba je mozaik emocija, stavova i osobina.

Jeste li se nakon svega susreli s vašom prethodnicom?

- Ako mislite na gospođu Ljiljanu Sauchu, mi smo već dva mjeseca kolegice u istoj redakciji Vijesti iz kulture i bit ćemo još neko vrijeme. Tim je puno veći nego što ljudi misle jer nisu ljudi na ekranu jedini koji rade, a da bi osoba izašla pred ekran, potreban je rad barem 30-ak ljudi i njihova dobra suradnja. Moram zahvaliti svima koji su neumorno slali poruke podrške jer je i ona najmanja meni značila novu snagu. Samo rad, trud i zalaganje dovode do rezultata, a ljudi to prepoznaju.

Mediji su pisali da ste šest mjeseci bili savjetnica ministra Beroša. Kako to da ste u lipnju odlučili otići dalje?

- Na HRT-u sam počela raditi prije 4 godine i kako postoji opcija privremenog premještaja, tako je dogovoreno i za mene. Vidite, ja nisam otišla dalje, ja sam se vratila na HRT gdje sam i radila prije Ministarstva zdravstva. Nekoliko mojih kolega je napravilo to isto, a njihovi savjeti su mi pomogli u mom odlasku, ali i povratku.

Kako ste dobili posao u Ministarstvu i kako je on izgledao?

- Radila sam kao savjetnik za medije, nakon natječaja, što je značilo da odgovaram za sve medijske dogovore, odgovore, upite, izjave ili intervjue. Dodajte krizu i pandemiju na to. Bio mi je profesionalni izazov u kojem sam se htjela dokazati, a kao psihologu s iskustvom u medijima, krizno komuniciranje mi je bilo poznato.

Epidemija je počinjala i odluke su se morale brzo donijeti. Kolegica me zafrkavala na mom odlasku - kaže da nitko normalan ne bi prihvatio taj posao na početku krize znajući što ga čeka i onda otišao kad su se stvari upogonile. Teško za prepričati, mogla bih knjigu pisati.

Odradili ste 150 presica od proljeća. Koliko je taj posao bio stresan?

- Stizale su stotine mailova, mobitelu bi mi dvaput dnevno iscurila baterija, ne pamtim da sam ijedan obrok jela dulje od deset minuta. Dizala sam se u 6, a išla spavati oko 1 u noći. Neke noći sam proučavala komunikacijske strategije u stranim državama da vidim nedostaje li nama išta.

Ne žalim se, ponosna sam jer sam se osjećala korisno. I jer sam izdržala uopće! Tražili smo balans između ležernosti i panike, a to je informirani oprez. Brzo su mi dali u zadatak da sam medijski koordinator Nacionalnog stožera. To je značilo još više istraživanja, praćenja posljednjih podataka da bi cijeli stožer imao sve informacije.

Kakvo je bilo to iskustvo?

- Koliko god im neki našli zamjerki, skidam kapu svim članovima stožera jer radišnije ljude u životu nisam vidjela. Nitko od nas ne bi stigao na posao prije ministara Beroša i Božinovića, prof. Markotić i prim. Capaka ili uspio ostati poslije njih. I dalje je hvalevrijedno i požrtvovno što oni nisu imali slobodan dan od 25. veljače 2020.

Što ste po struci?

- Upisala sam studij psihologije na FFZG-u 2010. na radost moje obitelji, ali i nevjericu, jer sam bila 1. na listi. Kolege su me zezale da mora da sam neki lumen, ali profesori su predložili da se javim na natječaj za stipendiju temeljem izvrsnosti koja traje godinu dana, što sam i učinila. Doduše, opće olakšanje su preskočili baka i tetak jer sam bila primljena na medicinu, ali je nisam odabrala, pa se baka šalila govoreći da sam 'doktor za glavu'.

U životopisu vam stoji da ste volontirali na fakultetu na Hrabrom telefonu?

- Moram tu dodati i udrugu PUŽ i Psihološki centar Medveščak. Svakome bih preporučila da krene volontirati i drago mi je kad vidim da sve više ljudi volontira jer dugo vremena je Hrvatska imala mali postotak volontera u usporedbi s drugim zemljama.

Ljepota volontiranja je nelogičnost računice. Uložite određenu količinu vremena, volje i vlastitih resursa, mislite da su ulozi veliki, a povrat nikakav... Odjednom shvatite "vrijedim jer sam važan djelić ovog svijeta, ove lopte šarene".

Što vas je motiviralo da osnujete Centar za psihološku podršku i razvoj Pričaj 2015. godine?

- Pet godina sam volontirala u Klaićevoj bolnici s djecom na Odjelu za onkologiju i hematologiju. Vrlo živo se sjećam prvog puta na odjelu jer me bilo strah da ću zaplakati kad ugledam djecu u krevetima, na infuziji, netom poslije kemoterapije. Nisam plakala. Umjesto pacijenata, odjednom sam ugledala djecu koja žele biti samo to - djeca. Igra, veselje, škola, simpatije, prijatelji su njihove želje.

Mi smo im pružali djelić toga kroz tehniku terapeutskih priča i ostale psihološke tehnike. Jednom tjedno, svaki tjedan. Činili smo to i na Božić i ostale blagdane jer rak, nažalost, ne ide na godišnji. Kad god mi je teško, sjetim se lavova iz Klaićeve jer su za mene oni najhrabriji ljudi u svemiru. Mali, a najveći. Suze su ipak došle kasnije. One dođu kad lav postane anđeo...

Mi smo tu bili i za roditelje u svim tim situacijama pa smo zbog njih osnovali i naš Centar. Puno je projekata, ali izdvojila bih autorski, naime, kolegice i ja smo osmislile didaktičko pomagalo za djecu i roditelje, a ono je u kućama i dječjim vrtićima diljem Hrvatske.

Zašto ste se odlučili za bavljenje novinarstvom umjesto svojom strukom?

- Mislim da psihologija svoj put nađe u sve pore društva i profesionalnog rada. Radila sam i na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, vodila radionice za djecu i edukacije za stručnjake pa sam iskusila osjećaj korisnosti i zadovoljstva kad se pomogne drugom. Ali me uvijek mamila pomisao da ne moramo čekati da se neka poteškoća razvije. Uvjerena sam da postoje brojni mehanizmi kako mediji mogu pridonijeti preventivi i olakšati nošenje sa svakodnevnim teškoćama, a ta misao vodilja me odvela početkom 2014. na TV Student.

Na TV Studentu ste proveli dvije godine?

- Na HRT sam došla 2016. nakon rada na TV Studentu na kojem se primjenjivalo pravilo ležernosti, znali smo uplesati u kadar, a onda se na HRT-u zahtijevala ozbiljnost. Savjeta profesora se i dalje sjećam - obraćaj se kameri kao da se obraćaš prijatelju. Možda je upravo tu ležernost najteže postići pa je to jedna od većih lekcija s TV Studenta. Naučili smo puno - to dokazuje Rektorova nagrada koju smo dobili upravo za taj projekt.

Kakvo vam je bilo iskustvo u emisiji 'Etno, Fletno' na Radiju Sljeme?

- Ta iznimno kompleksna emisija s izazovima za goste, genijalnim sviračem iz LADA Stjepanom Večkovićem puno me naučila o baštini i kulturi. Jednom mjesečno smo organizirali koncerte za radijsku publiku i prošla sam sve - od vođenja preko sviranja gajdi do lajbeka.

Ali na Hrvatskom radiju se prođu sve forme, u četiri godine sam prošla informativni program, vodila emisije o civilnom društvu "Civilna abeceda", o filmu "Tvornica snova", o pozitivnoj strani života "Sljemenski smajlić/Sunčana strana", surađivala sam s Ljudevitom Grgurićem na nagrađivanim "Gladnim ušima", a ponosna sam na svoju autorsku emisije o psihologiji "Vi to možete!". Ipak, sljemenaši me znaju kao 'kumicu' sa subotnje špice.

Kako vam je raditi na HRT-u?

- Količina znanja me uvijek iznenadi. Prvi put kad sam vodila festival s Duškom Ćurlićem, upijala sam svaku njegovu riječ. Legenda! Puno mi je pomogao kolega-mentor Vojo Šiljak, ali teško je bilo koga izdvojiti - cijeli četvrti kat HRT-a bio je moj mentor godinama.

Hvali vas i književnica i vaša bivša profesorica Julijana Matanović. Napisali ste joj i pogovor u 'Ljutoj godini'. Otkuda vaša veza s književnošću?

Hmm... Poznata sam kao mali štreber još iz osnovne kad sam molila da posudim više knjiga no što se smije. Dva kolegija sam upisala iz gušta - kod prof. Julijane Matanović i prof. Mire Muhoberac. Julijana mi je otvorila vrata hrvatske književnosti i više ih ne želim zatvoriti.

A vaš novi posao u Vijestima iz kulture?

- Psihologija objasni emocije, a umjetnost im udahne život. Zato obožavam nove radne zadatke! Teška su vremena pa je izazov i odgovornost izvještavati i raditi za Vijesti iz kulture. Glavna urednica Zrinka Turalija Kurtak oduševila me svojim blagim i toplim pristupom u kojem svim članovima redakcije pristupa kao obitelji. Logično, jer više smo vremena u redakciji nego doma. U tom slučaju, imam stariju sestru Tamaru Džebić Šaljan čiji savjet također slušam.