Sandra Elkasević, najbolja hrvatska atletičarka i bacačica diska, podijelila je svoje dojmove s Olimpijskih igara u Parizu u emisiji TOP SHOW na TOP RADIJU. Kao prva hrvatska sportašica koja je ispisala povijest osvojivši tri odličja na Ljetnim Olimpijskim igrama, Sandra je govorila o povratku na olimpijsko postolje, izazovima s kojima se suočila te planovima za budućnost. Otkrila je zanimljive detalje o životu u Olimpijskom selu, treninzima i pripremama za nadolazeća natjecanja, uključujući 74. Boris Hanžeković memorijal. Sandra je također podijelila svoje razmišljanje o tome što bi radila da nije profesionalna sportašica, ali i do kada se vidi u profesionalnom sportu.
Hrvatska rekorderka u bacanju diska nakon zlatnih medalja u Londonu i Rio de Janeiru, na Olimpijskim igrama u Parizu, osvojila je broncu i ujedno svoju treću olimpijsku medalju.
Otkrila je Sandra da se većina medalja nalazi kod njezine mame, a igrom slučaja imala je uz sebe najnoviju, onu brončanu s Olimpijskih igara u Parizu te oduševila Tamaru i Danicu u eteru TOP RADIJA. Ujedno je i otkrila ima li neka od medalja više značaja za nju od drugih.
"Nijedna mi nije posebno draža od druge zato što svaka ima svoju priču. I ova, iako nije zlatna...nekako mi je nakon tog Tokija, nakon tog pljuska i nesretnog finala, vratiti se opet na olimpijsko postolje je prekrasno, tako da svaka ima svoju težinu...“, otkriva.
O tome koji joj je najgori dio treninga, simpatično je otkrila: "Pa iskreno, volim sve i sve mi je zanimljivo. Najgori dio treninga mi je svaki trening koji radim kad sam skroz skroz premorena i kad ne mogu stajati, a moraš napraviti trening i baciti puno hitaca. I to mi ponekad bude previše, ali naravno, radimo i po tome se prepoznaju sportaši i rezultati ."
Govorila je o mnogim zanimljivostima kada je u pitanju ovaj atletski bacački sport te je otkrila koji je to najstresniji trenutak kada je u pitanju bacanje diska.
„Najveći i najstresniji trenutak je kada savršeno zavrtiš hitac i udariš ga, a on ne leti daleko....“, priznaje.
O Olimpijskom selu, kako izgleda, o pojedinim sportašima koji su imali primjedbe da im smeta koncentraciji što im u Olimpijskom selu svi prilaze, Sandra je podijelila svoje dojmove i razmišljanja.
"Razumijem da postoje sportaši koji su poznatiji od drugih sportaša, na primjer NBA košarkaši, tenisači ili svjetske globalne zvijezde, da im dosta prilaze, ali opet mislim da je to poanta Olimpijskog sela, ne da se izdvajaš iz tog sela već da budeš strpljiv, organiziraš se, imaš svoj tim ljudi. Neće tebi netko prići, ako pet ljudi stoji oko tebe... Znam da je to tebi stresno, ali poanta Olimpijskog sela je da svi iz istih uvjeta idemo na borilišta i borimo se svatko za svoju državu. Zato sam ja uvijek ta koja volim biti u selu, volim taj hrvatski olimpijski duh i volim sresti rukometaše, vaterpoliste, naše gimnastičare, veslače, našu Barbaru. Kada vidiš kada ona dođe kući s medaljom, imaš tu želju i veći poriv da i ti upravo budeš najbolja verzija sebe na tom natjecanju.“
"Mislim da bi svi trebali biti u Olimpijskom selu. Iz sela odlaze vrhunski sportaši čiji glas se više čuje i upravo zbog toga kvaliteta sela se smanjuje. Onda smo ove godine imali te krevete od kartona i da odmah razjasnimo – nije problem što je to bio krevet od kartona, kreveti su zaista jako čvrsti. Problem je madrac koji je bio na tom krevetu. Madrac je bio napravljen od riblje mreže. Taj madrac stvarno nije bio dobar i to je bio razlog zašto sam ponijela svoje madrace na kojima spavam u kući", dodala je.
A čime bi se bavila da nije profesionalna sportašica?
"U srednjoj školi sam već počela sanjati da budem vrhunska sportašica i slično, a u osnovnoj školi sam bila uvjerena da ću biti profesorica matematike.“
Spomenula je Sandra i izazove kroz koje je prošla, četvrto mjesto u finalu bacanja diska na Olimpijskim igrama u Tokiju, povredu Ahilove tetive, nemogućnost treniranja i odlaska sedam dana na atletski stadion zbog korone.
"Nisam mogla vjerovati da nakon deset godina osvajanja zlatnih odličja na svjetskim i europskim olimpijskim medaljama, mogu tako izgubiti samopouzdanje...Onda ti još neki ljudi govore ‘ma njezino vrijeme je prošlo‘. A ljudi moji, ništa nije prošlo, samo ću vam to reći!“, a voditeljica Tamara Loos se nadovezala: „Još L.A.!“
„Idem ja dalje! Bit ću vam toliko dostupna... Ako je sportaš zdrav, ako je zdrav u glavi, ako je fizički zdrav i ako je motiviran, mislim da ne treba odustajati. Ako fizički nije dobar, ako ne može pratiti kontinuitet treninga koji zahtijeva vrhunski rezultat onda je bolje da se povuče i da se jednostavno umirovi.“
Nakon što je dala naslutiti da ima u planu odlazak na Olimpijske igre u Los Angeles 2028. godine, dodala je: „Volim ovo što radim, zdrava sam, mislim da nisam još sve rekla. Prošla sezona mi je bila dosta teška i ova godina je bila dobra. Ove godine sam postala sedmi put europska prvakinja što nitko nikada u povijesti nije napravio, naravno, osvojiti treće olimpijsko odličje i nadam se ne moje zadnje. ...vjerujem da u sebi imam još daljina, odličje je moglo biti i srebrne boje da se sudbina nije tako poigrala da smo nas dvije bacile istu daljinu. Volim sportski način života, imati ciljeve i motive za što se borim, volim spavati na vrijeme, volim se ustati na vrijeme, volim biti u strogom režimu. Tada sam najsretnija i tada sam najmirnija. Dokle god mi disk stvara sreću i dokle god s osmijehom završavam treninge i natjecanja, voljela bih se i željela baviti time.“