- Sve je išlo prema planu, ali onda je Jackie Chan u Samoboru doživio teški pad. Radio je tu kaskadu sam, a zanimljivo je da su ga na snimanju baš tada posjetili majka i otac.
Scena je bila takva da je on stajao na jednoj stijeni, visine oko sedam metara, a trebao se lijanom prebaciti na nekakvo drvo preko puta.
Brojni projekti
Prvi je put skočio uspješno, ali nije bio zadovoljan kako je ispalo. Odlučio je snimati drugi put. Skočio je sa stijene, uhvatio lijanu, ali mu je skliznula ruka. S visine je pao točno pred oca i glavom udario o kamen na tlu. Pritom mu je kamen probio lubanju i komadić mu je završio u moždanoj opni.
Usred snimanja mu je trebala hitna operacija i, unatoč tome što su ga htjeli isti čas prebaciti u London ili Pariz, ja sam sve organizirao tako da Chan bude operiran u Zagrebu. Profesor Šurdonja je bio moj susjed, odličan neurokirurg na Rebru. Napravio sam jedan poziv i Chan je bio na operacijskom stolu, a za pet dana je bio vani - prisjetio se u dahu Boris Gregorić, filmski producent i otac glumice Bojane Gregorić.
Boris Gregorić
On je u bivšoj državi radio na mnogim velikim filmskim projektima kakvi su nam onda dolazili neprestano zbog značaja i logističko-umjetničke vrijednosti gigantskog Jadran filma. Tom je prilikom Chan snimao spektakl “Božji oklop”.
Korekture
Film je sniman 1986. godine na brojnim lokacijama u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, a doživio je uspjeh u kinima i postao kultno Chanovo ostvarenje. Hrvatskoj je publici vjerojatno najpoznatiji po petominutnoj sceni jurnjave koja je snimana na Dolcu, Mirogoju, Gornjem gradu i Prisavlju. S Dolca su tada “letjeli” motociklisti, kao i Mitsubishi džipovi koji su punim gasom jurili niz stepenice koje spajaju Dolac i Splavnicu. Možda najspektakularnija scena u filmu bila je ona kada su automobili skakali preko Mosta slobode.
Bio je to najduži skok automobilom snimljen u ono vrijeme, a filmskim setom dirigirao je Gregorić koji je tada imao funkciju koja se zvala “direktor filma”. S gospodinom Gregorićem razgovarali smo upravo u danima kada je film bio prikazan u Motovunu, gdje se također snimao, na oduševljenje publike koja ga je pogledala na izvornom kineskom jeziku uz titlove.
- Mitsubishi je bio sponzor filma, a kako je bilo puno akcijskih scena jurnjave, stukli smo ih bar šest-sedam tijekom snimanja - priča Gregorić dok pokazuje stare, ali prilično očuvane fotografije sa snimanja filma, na kojima se jasno vide motociklisti koji skaču s Dolca u hrpu kartonskih kutija.
- Nakon šest mjeseci vratili smo se u igru i opet smo snimali. Chan tada više nije snimao akcijske scene, nego se posvetio režiranju. Kada je izašao iz bolnice, rekao mi je da malo slabije čuje, ali mu je doktor rekao da će se oporaviti. Inače, bilo je odlično raditi s njim, Chan je stvarno čovjek na mjestu, kao i njegov tadašnji producent te cijela ekipa koju je doveo snimati kod nas - nastavlja Gregorić pa se prisjeća i malih korektura koje su morali napraviti sa scenarijem kako ne bi imali problema s onodobnim režimskim cenzorima.
- U takvim filmovima uvijek postoji sukob dobra i zla, a prema originalnom scenariju zlo su predstavljali nekakvi ljudi koji bi mogli biti interpretirani kao Rusi. Kako smo bili socijalistička republika, nismo htjeli ulaziti u rizik pa smo sugerirali Chanovu producentu da malo izmijeni taj scenarij zbog naše vlade. Scenarij je preko noći izmijenjen i krenuli smo sa snimanjem – prisjeća se Gregorić.
Boris Gregorić sa šefom specijalnih efekata Petrom Buntićem Sizom, producentom Chua Lamom, i kaskaderom Tomom Vukušićem na snimanju
Drugačiji svijet
Osvrnuo se i na Jadran film kao krovnu filmsku organizaciju koja je tada pružala sve uvjete najvećim stranim produkcijama koje su htjele snimati na ovim područjima. Naši su filmski radnici, treba istaknuti, držali ključne proizvodne uloge u procesima snimanja filma, od kamere, kaskaderstva, asistenture režiji, scenografije i garderobe pa i specijalnih efekata.
- Bili smo strašno jaki, Jadran film je okupljao najbolje iz svojih područja i mogli smo napraviti sve. Ja sam se još tada znao šaliti kako je stranim ekipama dovoljno doći ovdje s torbama love, a dalje ćemo mi preuzeti. Tako je najčešće i bilo. Poslije je došao raspad pa privatizacija i na kraju je sve propalo.
Danas se radi drugačije, nema jedne krovne organizacije kakva je bila Jadran film, nego postoje manje produkcije koje se bore na tržištu i surađuju sa stranim produkcijama. To je danas drugačiji svijet i princip rada na filmu - zaključio je Boris Gregorić.